Petra Matić (1988.) je muzeologinja i kulturna aktivistkinja čiji je interes povijest Pokreta nesvrstanih u Jugoslaviji, odnosno život i školovanje stranih studenata (s naglaskom na Zagreb) kroz politiku javnog (dis)kontinuiteta solidarnosti kao krovnog pojma i ključne višeznačne teme svakog perfekta, prezenta i futura ovog društva. Pri tome je prvi fokus njezina interesa profil Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva (MSKP), osnovanog u Zagrebu 1962. godine kao jednog od četiri jugoslavenska kluba prijateljstva za strane studente – uz one u Sarajevu, Ljubljani i Beogradu. Ciljevi MSKP-a obuhvaćali su brigu o izvannastavnim aktivnostima stranih studenata i organizaciju slobodnih aktivnosti za sve mlade Zagreba. Klub MSKP se nalazio u Tvrtkovoj ulici 5, a 1975. je preseljen u "N paviljon zagrebačkog Studentskog centra" gdje je i dočekao svoj (loš) kraj početkom devedesetih godina.
Udruge stranih studenata iz svijeta takozvanog Globalnog juga od 1965. objavljuju zajednički časopis "Solidarnost" čiju (nepotpunu) zbirku od 1966. do kasnih osamdesetih posjeduje zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica. "Tih kasnih osamdesetih Solidarnost je osim informacija o aktivnostima MSKP-a, sadržavala originalnu poeziju članova i prijatelja MSKP-a, prijevode poezije, intimne priče, pisma članova i intervjue s njima.
Naklada Solidarnosti 1978. godine iznosila je 8 redovnih i 2 izvanredna broja, od kojih je svaki tiskan u 600 primjeraka. Solidarnost 1980. godine iz biltena prerasta u časopis tiskan u 3000 primjeraka, a 1984. godine postaje časopis o međunarodnim odnosima", piše Petra Matić u tekstu "Solidarnost u nesvrstanom Zagrebu" objavljenom 2022. na portalu booksa.hr. Citat nam se ovdje čini prikladnom pratnjom uz šetnju njezinom izložbom "Nesvrstani Zagreb", postavljenom u Galeriji i čitaonici VN: vrlo šarmantnom, ostakljenom prostoru na asfaltu zagrebačke Ilice.
I kad nam se tako "čini", riskiramo sukob s konceptom izložbe. Autorska koncepcija je, naime, posve suspenzivna u odnosu na (općepoznati?) historijski kontekst teme, svjesno reduktivna u izrazu, ali i krajnje emotivna u jednom, ali ključnom elementu, zbog čega ima smisla nabrojati izložbenu građu. Tu su redom: školski globus iz socijalizma, primjerci časopisa "Solidarnost" u zatvorenom staklenom ormariću, par ovješenih tekstova iz časopisa nejasnog izbora (tjedni program i raspored aktivnosti studenata, sastavak o Kurdistanu uz egidu "Iz moje domovine") i nekoliko knjiga povezanih špagom, koje možete listati.
Međunarodni studentski klub prijateljstva osnovan je u Zagrebu 1962. godine kao jedan od četiri jugoslavenska kluba prijateljstva za strane studente – uz one u Sarajevu, Ljubljani i Beogradu
Knjige su šire i uže vezane uz temu: od temeljne teorije ("Crni Atlantik" Pola Gilroja), preko recentnije publikacije nastale uz izložbu "Tito u Africi" iz 2017. u beogradskom Muzeju Jugoslavije, do nekoliko simpatičnih antikvarnih izdanja tipično jugoslavenskog antikolonijalno-priručničkog diskursa u malom knjižnom formatu. Izložen je i Zemljopisni atlas Mladinske knjige iz 1985. godine, što je omiljeno izdanje generacija rođenih sedamdesetih i ranije. Međutim, autorica izložbe nije na Atlasu označila ono vrijedno tematske pažnje – ako nije sve?
Dojam da je riječ o izložbi nepretenciozno namijenjenoj stalnim gostima čitaonice dnevnih novina mijenja se međutim kad posegnete za slušalicama pomoću kojih pratite snimku razgovora s dvojicom protagonista zagrebačkog kluba MSKP, bivših studenata i zaljubljenika u Zagreb. Atribucije audiosnimki su ponovno skromne: saznajemo da je prvi sugovornik Sam Bušara i da je intervju vođen 2023. godine, kad i onaj s drugim sugovornikom Mohamedom Al Junisom. Na nestrukturiranoj snimci kazivači opisuju boravak u Zagrebu vrlo angažirano i strastveno. Nažalost, pripovijesti traju svega nekoliko minuta i tek uz pažljivo slušanje moguće je rekonstruirati sudbine obojice.
Bušara je porijeklom iz Sudana, u Zagreb je stigao 1984. te je kao pripadnih posljednje generacije MSKP-ovaca bio jedan od voditelja programa. Zagreb je izabrao jer je bio "grad koji je imao smisla, a mi strani studenti osjećali smo se kao da imamo privilegiju". Al Junis je Jordanac, došao je na studij medicine 1971. i uključio se u politički život "slušajući Budišu i ostale", pa je ubrzo postao i predstavnik svih stranih studenata u Jugoslaviji. "Sve je bilo odlično do 1974., kad su neki 'pametni ljudi' odlučili maknuti Špiru Badurinu, odličnog čovjeka koji se brinuo da naš klub bude neovisan o politici i slobodan u odlučivanju.
Klub su odlučili likvidirati, ali su nam pod prijetnjom da imamo dogovoren sastanak s Titom, ipak dodijelili prostor Francuskog paviljona u SC-u. Taj prostor je bio nefunkcionalan i nikad nije zaživio. Došlo je do sve većeg uplitanja vlasti i klub je 1993. likvidiran", ispričao je Al Junis. Bušara je pak rekao da su početkom rata devedesetih ionako svi izgubili interes za klupskim događanjima i posvetili se humanitarnom radu. U prostor se, navodi, potom uselio "neki zavičajni klub", da bi 1993. godine sve iznenadio "požar s kojim je sve izgorjelo do temelja". Razgovore smo poslušali temeljito, žaleći usput što te srčane ljude koji radosno govore o Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih ne uspijevamo bolje i konkretnije upoznati, i to u različitim registrima zajedničke teme.
Postavili smo stoga pitanje autorici – zašto nije koristila fotografije i biografije sugovornika? Je li to bila njihova izričita želja? Prema slušateljskom dojmu, naime, ti su ljudi ponosni građani Hrvatske (premda ne znamo čime se bave, koja im je osnovna struka, gdje i kako žive) i posve su željni razgovora o zlatnom dobu solidarnog života studenata u ovoj zajednici.
- Htjela sam izbjeći portretiranje kako bih prikazala da su ti ljudi zaboravljeni u službenom sjećanju. Također, audiointervjui su mi se činili intimnijima, ovako su njihovi glasovi u prvom planu. Mislim da mi nije palo na pamet tražiti preciznije biografske podatke, bilježim uglavnom stvari koje mi ljudi sami žele reći - odgovorila je autorica izložbe za Novosti.
No što je "službeno sjećanje", tko ga formira i kako prepoznaje? O definiciji tog (historijskog ili ahistorijskog?) pojma navodno postoje generacijska razmimoilaženja, ali (ili?) i strukturne razlike u pristupu temi zajedničke prošlosti. Logično je prihvatiti da službeno sjećanje postoji jedino kao koncept i/ili konstrukt: baš kao i koncepcija bilo kojeg performativnog događaja. U tom smislu, u slučaju izložbe što se lako oslanja na predodžbe o "službenom sjećanju" – u analognom ili digitalnom okruženju, svejedno – uvijek postoji opasnost da dokumentiranje postane samo sebi svrhom.
Karakter i mjera građe ključni su za osjetljivu, životnu temu poput ove o "Nesvrstanom Zagrebu". Metakonceptualna izložbena rješenja koja, ako dobro razumijemo, smjeraju prema višem standardu političke korektnosti i/ili intimnosti pri baratanju privatnim iskazima, ali i metodi izlaganja građe koja "minimalno opterećuje" posjetitelja, mogu proklizati prema debaklu objektivnih načela struke. U tom je procjepu izložba "Nesvrstani Zagreb" nespretno izgubljena u prijevodu prema digitalnom arhiviranju. Kao bastardna vježba za neku sljedeću, virtualnu šetnju ovom snažnom temom. Baš šteta, ponavljamo, jer Sam i Mohamed doista nisu tek "kazivači" jednokratnog emotivnog bljeska nego svjedoci nekih važnih političkih događaja.
Primjerice, o "likvidaciji" kluba stranih studenata u SC-u 1993. godine postoji nekoliko verzija događaja, ali se ne može tvrditi da imaju veze s eventualnim rasizmom, već im razloge treba tražiti u dubljoj kaotičnoj krizi tog prostora i vremena u Zagrebu. Konačno, nema baš nikakvog načina da se usporede aktualne sudbine migranata s Globalnog juga koji u Hrvatskoj danas rade najniže plaćene poslove sa studentima s Globalnog juga s kojima smo u socijalizmu ravnomjerno dijelili intelektualni kapital. Razlog više da događaje dobre zajedničke prošlosti na svakom detalju, vrlo pažljivo, dovedemo do dublje analitičke razine.
