Paul Stubbs znanstveni je savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Polja njegovog znanstvenog interesa su siromaštvo, nejednakost i socijalna isključenost, reforma socijalne zaštite, društvena odgovornost poduzeća, socijalni kapital, umrežavanje i inovacije. Puno se bavio i Pokretom nesvrstanih, o čemu je organizirao višednevnu konferenciju s nizom domaćih i stranih učesnika. Otuda i interes za pitanja povezana s tom tematikom.
Što u današnjem svijetu, a posebno u svjetlu rata u Ukrajini, još znači suvremenost i nasljeđe nesvrstanih?
Ruska agresija u Ukrajini pokazuje koliko svijetu nedostaje jak i koherentan Pokret nesvrstanih. Naravno, čak i na vrhuncu pokreta 1970-ih on je bio pun kontradikcija i često je bio bolji retorički nego u pretvaranju retorike u praksu. Bez obzira na to, Pokret nesvrstanih je bio vrlo važna moralna sila i smisleno je ograničavao agresivne imperijalističke namjere oba bloka velesila. Sovjetski Savez više ne postoji, kao ni Varšavski pakt ni socijalistička Jugoslavija, a velik dio dekolonijalnih projekata na globalnom jugu je, naravno, ishlapio. U isto vrijeme, principi samoopredjeljenja i mirnog rješavanja sukoba koji su bili središnje teme Pokreta nesvrstanih potrebniji su nego ikad. I samoopredjeljenje i neutralnost se oslanjaju na logiku država-nacija, doduše ta logika proizlazi jednako iz dekolonijalne nezavisnosti i izgradnje država kao i iz vestfalskog buržoaskog nacionalizma. Niti jedan od tih koncepata nije bio u cijelosti institucionaliziran unutar arhitekture globalnog upravljanja, iz mnoštva razloga. Putinova opravdanja rata u Ukrajini ironično koriste jezik koji se dosad koristio isključivo na zapadu, spominjući "dužnost zaštitite" (right to protect – R2P). Naravno, njegova propaganda i laži su isto tako pomogle obnoviti oblik fašizma koji se izražava u težnji za širenjem Rusije, pri čemu se susjedne države i narodi gledaju kao predmeti osvajanja nad kojima treba dominirati, a ne kao partneri u dijalogu i mirnom zajedničkom postojanju. Pokret nesvrstanih je težio stvaranju nove ere jednakosti u međunarodnim odnosima temeljenim na suverenitetu, nezavisnosti, samoopredjeljenju i teritorijalnom integritetu, promoviranju neutralnosti u unutarnjim poslovima drugih država, generalnom i cjelovitom razoružanju te mirnom rješavanju sporova na temelju povelje UN-a. Bila je to politika stvorena iz protuimperijalističkih i antikolonijalnih ciljeva i borbi. S druge strane, suočavamo se s novostvorenim i sve strašnijim oblicima neoimperijalizma i neokolonijalnih dominacija.
Ideja globalne socijalne pravde ili, kako se govorilo, novog ekonomskog poretka nestala je pod udarima neoliberalnog kapitalizma. Kako je obnoviti?
Novi međunarodni ekonomski poredak je bio vrlo važan doprinos Pokreta nesvrstanih, G-77 i drugih u formuliranju neke vrste progresivne alternative tržišnom fundamentalizmu. Nudio je odgovor za rastuće nejednakosti između razvijenih država i država u razvoju, ponajprije kroz traženje radikalnih reformi uvjeta trgovanja i cijena roba te iskorištavanje financijskih instrumenata i tehnoloških inovacija za jednakiji razvoj. Tito je, primjerice, bio predan stvaranju globalnog fonda koji bi poslužio rješavanju problema najnerazvijenijih država. Novi međunarodni ekonomski poredak je postavljao pitanja o pravednom društvenom razvoju na svjetskoj razini i podržavao prava država da izaberu svoj društveni i ekonomski sustav. Razina do koje je svjetski kapitalizam smatran konfliktnim sustavom koji treba rastaviti radi interesa "ljudi bez ičega" ili kao sustav kojemu treba reforma putem novog svjetskog društvenog ugovora u interesu razvijenih i zemalja u razvoju je predmet debata. Ideje razvoja nisu bile značajno drugačije od jugoslavenske kombinacije brze industrijalizacije, modernizacije poljoprivrede i stručno vođenog razvoja uz korištenje novih tehnologija. U isto vrijeme, promovirani su uzajamno učenje i suradnja među državama globalnog juga. Novi svjetski društveno-ekonomski model trebao bi se, dakako, puno više baviti granicama rasta (planetary boundaries) i oblicima globalnog oporezivanja i društvenih davanja kako bismo se odmaknuli od stalne svjetske logike produktivizma. U kontekstu sankcija uvedenih Rusiji, puno veći fokus trebalo bi staviti na regulaciju međunarodnih financija, multinacionalnih kompanija te, kritično, plaćenika i prodavača oružja. Tragedija je da postoji toliko malo poziva za svjetsku socijalnu državu.
Zalaganje za miroljubivu aktivnu koegzistenciju čini se potrebnijim no ikad. Svijet bez trke u naoružanju i bez atomskog oružja ono je što nam treba, ma kako utopijski to zvučalo?
Svakako! Naravno, zahtjev Pokreta nesvrstanih za "univerzalno i totalno razoružavanje" nije spriječio neke od zemalja članica u kreiranju nuklearnih programa, često u tajnosti, bez obzira na očiti moralni imperativ razoružavanja. Doista, pozivi na mirno rješavanje sukoba su koegzistirali s prodajom oružja, ne samo narodnooslobodilačkim pokretima nego i šire, gdje se profitiralo na svjetskom tržištu oružja. U isto vrijeme, u Pokretu nesvrstanih su među prvima shvatili opasnost od rasta nuklearnih arsenala, kao i mogućnost mirovne dividende, gdje bi se novac potrošen na obranu preusmjerio u društveni i ekonomski razvoj.
Treba nam i reforma UN-a, koji je izgubio na važnosti koju je imao u doba nesvrstanosti?
Amílcar Cabral je UN opisao na samitu nesvrstanih u Kairu 1964. kao "diva s vezanim rukama" i njegova reforma postao je prioritet pokreta. Puno toga je postignuto u smislu pretvaranja tijela UN-a kao što je ECOSOC u reprezentativnija, a stvaranje tijela poput UNCTAD-a i UNIDO-a postalo je važan poticaj procesima planiranja nacionalnog razvoja na globalnom jugu, dok je UNESCO počeo sa zalaganjem za dekolonijalne kulturalne prakse. Istovremeno, Vijeće sigurnosti nikad nije doživjelo reforme i pravo veta ostalo je u rukama najjačih država, koje su često glavni agresori u svijetu. Najkritičnije, središte svjetskog vladanja nad ekonomskim i društvenim procesima preusmjereno je s UN-a i njegovih agencija prema Svjetskoj banci, MMF-u i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Stoga je reforma globalnog upravljanja, gdje bi UN i nedržavni akteri unutar njegove strukture imali jaču ulogu, potrebnija više nego ikad, ali je istovremeno sve manje vjerojatna. Možda je ovo sporedno, ali vodi se velika diskusija u medijima o tome da su se brojne države na globalnom jugu izjasnile kao suzdržane o prvoj rezoluciji UN-a o Ukrajini. Iako je dio toga sigurno vezano uz osjećaj tih zemalja da to nije njihov rat, koji možda proizlazi i iz ostatka lojalnosti prema SSSR-u i pomoći koju su od njega dobili nakon nezavisnosti, to se može shvatiti i kao "život nakon smrti" Pokreta nesvrstanih, poziv za izlazak iz političke vladavine velesila i za konzistentno primjenjivanje međunarodnog prava.
Nesvrstani nas podsjećaju na potrebu multipolarnog sistema i multilateralizma. Nije li to najurgentniji zadatak u situaciji kad nam prijeti novi hladni rat?
Nisam siguran je li svijet u kojem dominira nekoliko država, uključujući Indiju i Kinu, u međusobnoj borbi za hegemoniju, povoljniji od bipolarnog svijeta gdje se nesvrstanost predstavlja kao kontrasila. Danas imamo tzv. realpolitiku na temelju moći koja je, kao što sada vidimo, poprilično strašna.
