Biti marksista uglavnom znači posvetiti život teorijskom bavljenju, poimanju i tumačenju svijeta s jedne određene pozicije, a onda i nadi u njegovu promjenu, koju teorija, kao teoretizacija prakse, sobom nosi. Rizici takve egzistencije često nisu bili mali, niti su to danas. U najvećem broju slučajeva svode se na onemogućavanje univerzitetske karijere, zabrane članaka i rjeđe knjiga kao i slične peripetije koje doživljavaju intelektualci i drugih različitih usmjerenja. Biti komunista značilo je nešto drugo. I to kako u vremenu između dva svjetska rata, kojim ćemo se sada početi baviti, tako i prije i poslije njega. Marx i Engels, da spomenemo samo najveće, bili su teoretičari koji su u jednom razdoblju svoga života zagazili i u praktičnu politiku organiziranja institucija komunističkog pokreta. Na drugi način bio je takav Lenjin, pisac, ali i partijski organizator pobjedonosnog komunističkog pokreta. Biti komunista značilo je, dakle, posvetiti svoj život organizaciji i konkretnom političkom radu na promjeni svijeta, što je sa sobom nosilo velike rizike, cijenu i žrtve koje su ti ljudi podnosili. Jer, tu je u igri, naročito u razdoblju o kojem sada referiramo, za pojedince i organizacije često bilo doslovno pitanje života i smrti, opstanka ili propasti neke organizacije, ali i ljudi koji su je činili. Bilo pod terorom progona reakcije, a na drugi način i u frakcijskim borbama među samim drugovima, gdje je Moskva, ali ne i samo ona, sigurno igrala centralnu ulogu.
Pitanje tješnjeg povezivanja industrijsko-obrtničkog radništva s pokretima agrarnog proletarijata ostalo je jednim od centralnih oko kojih su se lomila koplja u partijskoj politici između dva rata
Ako je naša tema stogodišnjica osnivanja KPJ, teme su Prvi i Drugi kongres, onaj beogradski, tzv. ujedinjenja, 20-23. aprila 1919. i onaj vukovarski, 20-24. juna 1920., gdje je partija i promijenila ime te od Socijalističke radničke partije komunista – SRPJ(k) – postala Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ).
No to rođenje partije ima svoju predpovijest, ne samo u neposrednim pripremama za ove događaje, već i u predhistoriji lijevog pokreta u zemljama na čijim ruševinama je stvorena Kraljevina SHS, a kasnije Jugoslavija. Za samo skicozno opisati položaj u jugoslavenskim zemljama od sredine 19. do početka 20 stoljeća i radničkog pokreta u njima, trebao bi nam jedan nastavak ovog feljtona, koji si ne možemo priuštiti. Radničke organizacije bitno su se razlikovale s obzirom na to jesu li osnivane u austro-ugarskim zemljama, u Otomanskom carstvu u povlačenju ili u srpskoj državi u ekspanziji. Plime i oseke smjenjivale su razne organizacije, glasila, a i brojnost članstva varirala je u vremenu. Osnivanjem i djelatnošću Druge internacionale (1889-1914) radničke stranke dobivaju čvršći međunarodni okvir, marksizam potiskuje druge ideološke struje u radničkom pokretu, naročito anarhističku, I dolazi do omasovljenja organizacija. Početak 20. stoljeća karakterizira borba reformističkih i revolucionarnih struja u pokretu, a ta problematika nastavit će postojati na druge načine i nakon Prvog svjetskog rata, pa sve do danas.
Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije bila je u Banskoj Hrvatskoj, pored Hrvatske pučke seljače stranke braće Radića (osnovane 1904.), jedina stranka koja je računala sa seljaštvom kao političkom snagom, a sve to u vremenu kad ogromna većina seljaka još nije imala niti pravo glasa, a kamoli da bi bila politički aktivna. Pitanje tješnjeg povezivanja industrijsko-obrtničkog radništva s pokretima agrarnog proletarijata, ostalo je jednim od centralnih pitanja oko kojih su se lomila koplja u partijskoj politici između dva rata.
Da bismo osvijetlili kontekst osnivačkog kongresa morali bismo, dakle, historizirati život ljevice u Austro-Ugarskoj, posebne probleme u BiH, zasebnu situaciju u Srbiji, odjeke Oktobra, naročito u protivljenju među vojnicima austrijskoj ratnoj politici, a kasnije fenomenu ‘zelenog kadra’, masovnom dezerterstvu iz austro-ugarske vojske… Povratnici iz SSSR-a organizirano, a ostali neorganizirano, dizali su bune i ustanke, čineći situaciju za vladajuće eksplozivnom. Ukratko, nova država, Kraljevina SHS, od početka se bojala organiziranog lijevog otpora, no to je nije sprečavalo da vrši represivne pohode.
Kako je u državno-pravnom smislu stvorena prva jugoslavenska država po svršetku svjetskog rata spada u opću kulturu koju ovdje nećemo prepričavati. Ono što nas zanima su interpretacije toga nastanka, nešto kao ‘izvorni grijeh’ koji je kasnija Treća internacionala (Kominterna) stalno potezala da bi Jugoslaviju označila kao tvorevinu nastalu željom velikih sila, dijelom svijeta versajskih ugovora, koja nije imala autentične volje vlastitih naroda za ujedinjenjem. Taj prikaz nije sasvim pogrešan, ali je toliko pojednostavljujući, budući je autentično jugoslavenstvo bilo snažnom ideologijom, naročito u austro-ugarskim zemljama, a politički se pokazao štetnim, i u radu KPJ iznutra i u suradnji s Kominternom izvana, da je dugo vremena i ciklički uvijek ponovo sprečavao ‘pravilno postavljanje’ nacionalnih pitanja u zemlji, tj. činjenicu da usprkos svađama nacionalnih buržoazija, velikosrpstvu režima i slično, separatističke snage u politici nisu bile nikada izražene. Barem ne do pred Drugi svjetski rat, pa je odnose među narodima na ljevici trebalo rješavati drugačije, a ne kombinacijom centralizma proširene Srbije s jedne, a zazivanjem secesija pod firmom prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja, s druge strane.
Vratimo li se na prva dva kongresa, možemo reći da su na onom beogradskom kongresu ujedinjenja sudjelovala 432 delegata, koji su zastupali 130.000 organiziranih pripadnika klasnog radničkog pokreta iz svih krajeva zemlje, osim Slovenije. Među delegatima su bili i oni predstavnici reformističke struje koji su se prethodno izjasnili protiv, kako se govorilo, ministerijalizma, tj. parlamentarne suradnje s građanskim političarima. Tajnim glasanjem izabrano je Partijsko vijeće od 31 člana i Centralni izvršni odbor od 9 članova. Za sekretare su izabrani Filip Filipović i Živko Topalović, a za organizacionog sekretara Vladimir Ćopić.
Kongres u Vukovaru održan je u atmosferi raščišćavanja odnosa između reformista i komunista, koji su unutar formalno jedinstvene partije bili nosioci različitih pristupa strategiji i taktici klasne borbe. Na kongresu su sudjelovala 374 delegata iz svih krajeva zemlje, koji su predstavljali preko 800 organizacija i povjereništava, s preko 65.000 članova, dok su ujedinjeni sindikati imali više od 208.000 članova. Na vukovarskom kongresu izabrano je, isključivanjem ili samoinicijativnim odlaskom prije glasanja, isključivo komunističko rukovodstvo: za predsjednike Centralnog partijskog vijeća izabrani su Pavle Pavlović i Jakov Lastrić, a za sekretare Sima Marković i Filip Filipović.
Kongres u Vukovaru održan je u atmosferi raščišćavanja odnosa između reformista i komunista, koji su unutar formalno jedinstvene partije bili nosioci različitih pristupa strategiji i taktici klasne borbe
Prije nego što se upustimo u odnos klasnog i nacionalnih pitanja, tj. u problematiku rješavanja ‘seljačkog pitanja’, agrara, odnosa sela i grada, traženja savezništava i čistoće komunističke klasne borbe – problema u koje su se prva dva kongresa dijelom upuštala, a dijelom propustila upustiti, iznesimo ovdje samo nekoliko podataka o tome kakva je država bila Kraljevstvo SHS. Prema prvom popisu stanovništva od 21. januara 1921. ta je država brojala oko 12 milijuna stanovnika. Ogromnu većinu činili su Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Muslimani (u shvaćanje statusa pojedinih naroda, unutar države, ali i komunističkog pokreta, ovdje nećemo ulaziti), a bilo je i oko 2 milijuna pripadnika nacionalnih manjina (Albanci, Mađari, Nijemci, Rumunji, Poljaci, Rusini, Slovaci, Turci, Bugari). Oko 9,5 milijuna stanovnika živjelo je na selu, a nešto preko 2.5 milijuna, tj. samo 17,5 posto, u gradovima. Prema grupama zanimanja po broju zaposlenih bilo je u poljoprivredi, stočarstvu, šumarstvu i ribarstvu 1,741.092 ili 75,9 posto, u industriji i obrtu 225.104 (9,8 posto), u trgovini i bankarstvu 72.562 (3,2 posto), u prometu 44.526 (2 posto), u javnim službama i slobodnim zanimanjima 79.928 (3,5 posto), u vojsci 10.718 (0,5 posto), a rentijera i penzionera 53.669 (2.3 posto). Nerazvijena industrija obuhvaćala je 1831 poduzeće sa 152.811 radnika u prerađivačkoj industriji i 38.782 radnika u rudarstvu i topioničarstvu, zapošljavajući svega oko 1,3 posto stanovništva.
Ove podatke smo naveli samo da ilustriramo kakvu teškoću ili za neke apsurd je predstavljalo zastupanje komunističke ideologije u zemlji u kojoj su radnici, proleteri, koji bi trebali osloboditi sebe, a time i sve druge dijelove društva, predstavljali malu manjinu, otok u moru poljoprivrednog stanovništva.
U svojoj knjizi posvećenoj odnosu klasnog i nacionalnog u borbi KPJ, historičarka Gordana Vlajčić (Gordana Vlajčić, Revolucija i nacije: Evolucija stavova vodstva KPJ i Kominterne 1919-1929. godine, CKD, Zagreb 1978), razvila je pojmovni aparat, kojim ćemo se i mi ovdje poslužiti, da bi objasnili osnovnu problematiku ‘vremena čiste klasne borbe’ i uvlačenja ‘nacija i seljaštva u funkciju revolucije’, kako je knjigu u dva poglavlja podijelila autorica. Ona, u sovjetskoj tradiciji, razlikuje ugnjetavane i ugnjetačke nacije, no inzistira i na klasnoj raslojenosti unutar njih. Pa, da budemo doslovni, iz činjenice što u staroj Jugoslaviji dominaciju ima velikosrpska buržoazija, još ne proizlazi i činjenica da sitni seljaci, bezemljaši, seoski proleteri i sirotinja u Srbiji od toga imaju neke koristi. Međunacionalna trvenja među građanskim strankama, srpskim s jedne te hrvatskim i slovenskim s druge strane, nisu sprečavala klasnu suradnju tih buržoazija u eksploatiranju ‘svoga’ seljaštva i radništva. S druge strane, Vlajčić smatra da nacionalistička politika ponekad ne može biti svedena na seljačko ili još uže agrarno pitanje, već u svoju orbitu uvlači većinu naroda, pa i dijelove radničke klase.
Osnivački kongres Kominterne bio je u martu 1919, a osnivački kongres SRPJ(k), rekli smo u aprilu iste godine. Temeljni dokument ovog prvog Kongresa je Podloga ujedinjenja, koji sadrži minimalne i maksimalne ciljeve pokreta. Maksimalnim programom smatralo se izvođenje socijalističke revolucije i prelazak ‘privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, zemljišta, rudnika, sirovina, alata, mašina, saobraćajnih sredstava – u društvenu svojinu…’. Prema tome, Kongres se zalaže za izvođenje socijalističke revolucije s čisto klasnih pozicija, što je, misli autorica, bio neizvediv zadatak, s obzirom na opisanu strukturu jugoslavenskog društva toga vremena. Jer, što reći o programu po kojemu se 80 posto stanovništva jedne zemlje ne smatra saveznicima radničke klase u borbi za socijalizam? Jedinog saveznika Kongres vidi u seoskom proletarijatu, a taj čini manjinu stanovništva sela. Kongres prihvaća sovjetski put borbe za socijalizam oružanom revolucijom, stoga SRPJ(k) pristupa Komunističkoj internacionali ‘s onim radničkim partijama koje stoje na temelju nepomirljive i nekompromisne klasne borbe proletarijata s ciljem: da se uništi kapitalizam i ostvari komunističko društvo.’
Osnivački kongres ne smeta činjenica da je državno ujedinjenje napravljeno u smislu stvaranja jedne nacionalne države (u nekom trenutku to su i za komuniste bila tri plemena jednog naroda i sl.). Smeta ih samo činjenica što do ujedinjenja nije došlo revolucionarnom akcijom siromašnih masa. Za partiju je tada jugoslavenska buržoazija ekonomski i politički jedinstvena klasa, koja u službi sila Antante zaokružuje Sovjetski Rusiju ‘pretvarajući naše oblasti u bazu za borbu protiv revolucije.’ Usprkos problematičnom shvaćanju odnosa između nacionalnih buržoazija, Kongres dobro zaključuje da je radnička klasa Kraljevine SHS ‘prinuđena da se čvršće grupiše u jedan ekonomsko-politički pokret, jer se samo tako može odbraniti od punog klasnog porobljavanja, s jedne strane, a s druge strane osposobiti da pođe u susret velikim svjetskim događajima.’
(Nastavlja se)
