Radnička kontrola je dobra fora, šljakeri to ionako ne kuže.
Grupa Haustor, 1980-ih u JugoslavijiDvije teme često su prisutne u diskusijama o naslijeđu Oktobarske revolucije. Prva je ona o sovjetima, kao organima neposredne demokracije (iako ne sasvim u današnjem smislu), naročito vezano uz problematiku radničkog upravljanja proizvodnjom. A druga ona o komunama, kao načinima mjesnog organiziranja društva. Obje teme dodiruju ne samo problem uloge političke partije u državi i društvu, već i pojam diktature proletarijata. Pojam vrlo značajan u teoriji marksizma i praksi ruske revolucije, iako danas nailazi na toliko odioznosti da se uglavnom bez diskusije stavlja ad acta. A nije to zaslužio.
Najviše spontanosti i samoorganizacije bilo je na nižim, lokalnim nivoima, tj. na nivou komuna. Velika tradicija komune kao organizacionog oblika preživjela je i zaživjela i u jugoslavenskom samoupravnom modelu
Već u proljeće 1917. nastaju u Petrogradu Sovjet radničkih i vojničkih izaslanika i Privremena vlada. Istovremeno u provinciji se javljaju organizirane akcije seljaka. Iako su radikalne socijalističke snage pritiskale Privremenu vladu, koja je bila primoravana na brojne ustupke, tada još nitko nije mislio kako bi socijalizam u Rusiji u neposrednoj budućnosti mogao postati mogućim. Tek s Lenjinovim intervencijama, između ostalog i u člancima ‘O ulozi proletarijata u sadašnjoj revoluciji’ i ‘O dvovlašću’, kristalizira se ideja uskrate potpore privremenoj vladi i parola ‘Sva vlast sovjetima!’ Tada je Lenjin sovjete shvaćao kao oblik revolucionarne vlade radnika i seljaka te vojnika, koji su u biti također većinski pripadali seljačkom sloju. Takvu vlast označio je on imenom revolucionarne diktature, čija je inspiracija bila Pariška komuna 1871. U svojoj slavnoj knjizi ‘Država i revolucija’, za koju slovenski historičar Lev Centrih kaže kako je dovršena za prvu silu u septembru 1917., Lenjin takvu vlast naziva diktaturom proletarijata. Istina je da je već Marx tako govorio o Pariškoj komuni. No sada je taj koncept odmah izazvao velike raskole, ne samo u ruskoj već i u zapadnoj ljevici. A o građanskim političarima da i ne govorimo. Poznata je prva reakcija Rose Luxemburg koja je za rusku revoluciju napisala kako to ‘svakako jeste diktatura, ali ne proletarijata, nego šačice političara’.
Trebamo li dakle u današnjoj potrazi za nekom novom autentičnom demokracijom potpuno odbaciti problematiziranje ove teme? Centrih u svome pogovoru uz vlastiti novi prijevod ‘Države i revolucije’ na slovenski (Ljubljana, 2017.) misli da ne trebamo i uvodi razlikovanje dva razdoblja diktature proletarijata. Prvo bi bilo ono od Februarske revolucije do Oktobarske i još nekoliko mjeseci nakon nje. Tek u drugom razdoblju, nakon ovog ‘pobjedonosnog puta revolucije’, nastali su pokušaji sistematiziranja koji su, nakon nekoliko godina, završili u zabrani svih ostalih stranaka i staljinizmu, kao kraju bilo kakve radikalne demokracije i emancipacije radnih ljudi. No i takva je podjela ipak pomalo crno-bijela, kaže autor. Naime, konceptualne teškoće postojale su od početka ovog procesa, dok s druge strane neka pozitivna dostignuća proizašla iz tog koncepta nisu ukinuta sve dok je postojao SSSR. Tko razmišlja, razumjet će: Staljinov grijeh je što je prerano ukinuo diktaturu proletarijata i proglasio harmonični razvoj svih slojeva u ‘realnom’ socijalizmu.
Poznati talijanski teoretičar Antonio Gramsci pišući kritički o ruskoj revoluciji ukazao je na razliku Istoka i Zapada, jer da je na Istoku država bila sve, dok je civilno društvo bilo nerazvijeno. Za Zapad vrijedi obrnuto. Tamo je država samo prvi red iza kojega stoji buržoaska hegemonija u civilnom društvu. No za ideološki primat u civilnim inicijativama treba se boriti i izboriti. Jer institucije civilnog društva mogu služiti i vladajućim i podređenim klasama. Pitanje za diskusiju je da li je rusko društvo bilo baš bez ikakvih tradicija civilno-društvenog organiziranja. Pa naravno da nije. Jer osim tankog sloja liberalnog civilnog društva koje se formiralo po zapadnim uzusima, zajedno sa svojim javnim ustanovama, publikacijama, strankama, u kojima je zagovaralo zapadni koncept državljanstva, pravne države i privatnog vlasništva, postojala je, naročito u provinciji, razvijena tradicija zadrugarstva. Ona se dijelom poklapala, a dijelom proturječila starijoj tradiciji seoskih komuna.
Praksa proletarijata pokazuje da dok su radnici bili u borbi za radničku kontrolu i kasnije za radničko upravljanje proizvodnjom, postojala je nedjeljivost političke i ekonomske borbe za emancipaciju klase
Ovdje ne možemo opširno razviti različite teorijske poglede na rusku seosku općinu – mir, zato samo naznačimo njezino shvaćanje i ulogu u Oktobarskoj revoluciji. Dok su konzervativni krugovi u njoj vidjeli branik reda i poretka, koji štiti carsku Rusiju od uvoza revolucionarnih ideja sa Zapada, demokrat Hercen vidio je u miru prototip budućeg komunističkog društva. O tome je u nas opširno pisao Marjan Britovšek u svojoj knjizi o carizmu, revoluciji i staljinizmu. Što je mir? To je seoska zajednica bazirana na općinskom (seoskom) zemljištu. Ono je dijeljeno domaćinstvima na određeni vremenski rok, u kojem su ga ona – kao privatnici – obrađivala i eksploatirala. Za razliku od toga, šume i pašnjaci ostajali su zajedničkom imovinom koja se nije dijelila, već se zajednički koristila. Tu su vrijedili različiti principi ‘jednakosti’ u redistribuciji zemlje, no autori poput sociologa Milana Mesića u svojoj knjizi ‘Oktobar i radničko upravljanje proizvodnjom’ (Zagreb, 1982.) tvrde kako su kapitalistički odnosi u to vrijeme već dovoljno prodrli na selo da je i ta općina perpetuirala više stvarnu nejednakost negoli seosku solidarnost sviju. Narodnjaci i socijalrevolucionari nisu se htjeli pomiriti s tvrdnjama da je ruska seoska zajednica u raspadanju ili da se već raspala.
Dosta drugačije, a možda i razrađenije, tj. s više osjećaja za ‘tajming’, na ovaj problem gleda historičar Lev Centrih. On se pita što znači poznata teza iz riznice determinističke teorije marksizma Druge internacionale da je Rusija htjela preskočiti jednu, nužnu razvojnu fazu, cijelu epohu po nekima, pa zato nikako ta revolucija nije ni mogla uspjeti. Trebamo li čekati da se povijest Velike Britanije ponovi u Rusiji, da se razviju buržoazija, klasna borba i njoj primjerena klasna svijest? Ili je više materijalistički pristup gledati ne samo što ljudi govore, kakve koncepte izrađuju, nego i što stvarno čine? Njegova teza je da će seljak prihvatiti moderne ideje, socijalističke i liberalne, ako u njima vidi koristi za svoj svakodnevni život. Ako su seoske zajednice imale samoupravne ovlasti, jer su donosile odluke koje su utjecale na život sviju, možemo postaviti tezu da nam baš ruska revolucija pruža dokaz kako moderna politička emancipacija može zahvatiti mase iako ne postoji razvijeno civilno društvo. Barem ne u smislu u kojemu o njemu govori Gramsci. ‘Neuke’ mase sposobne su da ponekad učine odlučniji korak naprijed, u ono politički nepoznato.
Iako se Oktobarska revolucija upisuje u proletersku, a ne seljačku (postoji nova literatura koja tvrdi kako su sve socijalističke revolucije 20. stoljeću na svojim leđima iznijeli seljaci, pa ih možemo nazvati i seljačkima, što se ne mora shvatiti pejorativno), iako je razvoj sovjetskih radničkih delegatskih institucija u centru pažnje proučavanja te revolucije, pa ćemo se i mi njime baviti, nije li, pita se Centrih, ‘još veći prijelom ono što se događalo u provinciji, gdje su sovjeti bili samo još jedan novi oblik institucije’? U situaciji kada su caristički državni aparat, njegove stranke i represivni organi, slomljeni pomoću ‘manevarskog rata’ koji je izvela Oktobarska revolucija, ali još i prije nje, našli smo se u situaciji dvovlašća. Nemiri, demonstracije, ustanci – istina je da je sve to postojalo u nekoliko monopoliziranih velikih industrijskih centara, s dobro organiziranom radničkom klasom u njima. No u seoskoj provinciji veliki nemir zavladao je još i prije no u gradovima. Seljaci nisu bili spremni čekati da ustavotvorna skupština ili nekakva druga vlast donese Dekret o zemlji (kao što je Lenjin kasnije to i učinio), već su u preraspodjelu zemlje krenuli sami. Sve do slučajeva konfiskacije i de facto organiziranja novih lokalnih vlasti. Pa ako je u staljinizmu seoska komuna ta svojstva – samoorganiziranja – i izgubila, uostalom kao i radnički sovjeti u tvornicama, bila je ona, tvrdi Centrih, godinama prije Oktobarske revolucije protusistemskom i protukapitalističkom. Jednom kada su krenule, seoske mase bojale su se samo jednoga, a to je bio mogući povratak na staro. Jer znale su iz bogate prošlosti seljačkih buna kako bi osveta carizma mogla izgledati. Zato je njihov jedini put, bez da su morale čuti za tekovine Francuske revolucije, bio put narodne pobjede. Zemaljski komiteti pripremili su sve što je bilo potrebno za zemljišnu reformu, pa čak i izbore za nove organe lokalnih samouprava, koje ne bi predstavljale samo provincijalne elite nego i seljake. Ukratko, najviše spontanosti i samoorganizacije, danas bismo rekli direktne demokracije, bilo je na nižim, lokalnim nivoima, tj. na nivou komuna. Velika tradicija komune kao organizacionog oblika (inspirirana ne samo onom pariškom, nego i npr. meksičkom, a prije oktobarske) preživjela je i zaživjela i u jugoslavenskom samoupravnom modelu, gdje je teritorijalni princip lokalne demokracije funkcionirao bolje od one u privredi.
Za razliku od opisanog bile su okupacije, odnosno nadzor tvornica od strane radnika u gradovima, na mučnim počecima, jer moderna industrija ne može funkcionirati kao samodostatna lokalna zajednica. Ovdje smo skicirali prvu fazu ‘diktature proletarijata’, u smislu akcijske moći najnižih autonomnih ravni vlasti, koje ne trebaju parlament, veliki birokratski aparat, pa ni zastupstvo birokratiziranih političkih stranaka.
Diktaturu proletarijata, kako je tu izvorno zamišljena, treba dakle razumjeti i definirati kao akciju velike većine iskorištavanih kako bi onemogućili svoje eksploatatore. No kada se u sve uplelo pitanje klasne strukture među samim stanovnicima sela, kada je trebalo vidjeti tko je tu u stvarno proleterskoj, tko u kulačkoj, a tko u sirotinjskoj poziciji, stvari su se zakomplicirale, pošto se takva struktura nije dala jednostavno raspoznati. Zato se moglo dogoditi, već u razdoblju Nove ekonomske politike (NEP-a), da se u provinciji formira neka vrsta novog dvovlašća, između komuna s jedne i novouspostavljenih sovjeta s druge strane.
Politika kolektivizacije htjela je podrediti selo potrebama brze industrijalizacije u gradovima, a tu se susrećemo s našom drugom temom. A to je problem radničke kontrole u tvornicama, koja je uspostavljena, ali nije bila dugog vijeka, te etatizacija proizvodnje, za koju nikada nisu pronađena zadovoljavajuća zamjenska rješenja. Sve to dovelo je do ukidanja komuna, njihove nekadašnje autonomije (naročito na selima), dok seoski sovjeti nisu bili sposobni preuzeti na sebe svu naslijeđenu i novootvorenu problematiku. Koncept, kako vole reći ne samo trockistički kritičari sovjeta, ‘državnog kapitalizma pod komunizmom’, morao se izjaloviti, jer je u praksi demontirao mogućnosti autonomnog društvenog i političkog organiziranja radništva.
Kako u završnom razmatranju o radničkom upravljanju proizvodnjom u Oktobarskoj revoluciji sažima Milan Mesić, marksistički teoretičari, od Marxa do danas, više su se bavili političkim aspektima osvajanja i održavanja vlasti negoli organizacijom proizvodnje u socijalizmu. Lenjinove teze da nejednak razvoj kapitalizma vodi izbijanju socijalističke revolucije tamo gdje je karika svjetskog imperijalističkog lanca najslabija i Trockoga da će revolucija u Rusiji prerasti u socijalističku permanentnu revoluciju, pokazale su se točnima. Najvažnijim pitanjem nakon zauzimanja vlasti od strane proletarijata postalo je ono kako da je on sada, u krajnje nepovoljnim okolnostima građanskog rata i međunarodne agresije na SSSR, i zadrži. Boljševici, kao ni drugi socijalisti toga vremena, nisu imali jasne i teorijski razrađene poglede na probleme organiziranja proizvodnje nakon preuzimanja državne vlasti. Oni su tu s jedne strane ostali u okvirima naslijeđenog socijaldemokratskog ‘programa’, dok su istovremeno odbacivali političke koncepte socijaldemokracije.
Praksa proletarijata pokazuje da dok su radnici bili u borbi za radničku kontrolu i kasnije za radničko upravljanje proizvodnjom, postojala je nedjeljivost političke i ekonomske borbe za emancipaciju klase. Nosioci tog jedinstva trebali su biti sovjeti i tvorničko-zavodski komiteti. Ovdje se najbolje vidi da pitanje organizacije proizvodnje nikada nije puko stručno i tehničko (u čemu se danas želi legitimirati ‘klasno neutralna’ pozicija menadžera i njihovih ‘znanosti’), već je uvijek i klasno. Lenjin i boljševici bili su razapeti između revolucionarne samodjelatnosti radnika u komitetima i nejakih sovjeta s jedne, te naslijeđenih i neprevladanih socijaldemokratskih pogleda na odnos političke partije prema samodjelatnosti i samoorganiziranju klase s druge strane.
Nastavak na ovom linku.
