Prva socijalistička revolucija, čiju stogodišnjicu sada obilježavamo, dogodila se 7. novembra 1917. po novom, a oktobra po starom kalendaru. Od tada ona služi kao primjer i uzor jedne dijalektike koja je, barem u 20. stoljeću, sigurno imala svoje momente istine. A to znači da se stvari u jednom društvu mogu promijeniti takoreći preko noći – u ‘Deset dana koji su potresli svijet’, kako je svoju knjigu-izvještaj nazvao slavni američki novinar John Reed, a po kojoj je holivudski glumac i režiser Warren Beatty napravio film ‘Crveni’. Što opet ne znači da takvim odlučnim vremenima nije mnogo toga, i za njih bitno, godinama prethodilo. A onda i, na čemu jedino inzistira konzervativna reakcija, imalo i višedecenijske posljedice. Najprije u ruskom društvu, a kasnije i u mnogim drugima, inspiriranima ovim događanjima. Ne na kraju, i u jugoslavenskom. Sve to navelo je britanskog povjesničara Erica Hobsbawma da cijelu svoju periodizaciju ‘kratkog 20. stoljeća’ omeđi postojanjem SSSR-a, tj. od 1917. do 1989. godine.
Što je u prvom trenutku bilo bitno da bi se komunalna vlast i proizvodnja u tvornicama nanovo, ali drugačije pokrenuli? Pa to da se doslovno radnici naoružaju. A onda neka domišljaju kako organizirati proizvodnju
Dvadeseto stoljeće, kao stoljeće socijalističkih revolucija, bilo je omogućeno time da je netko izvršio prvu uspješnu socijalističku revoluciju. A to je bila baš ova Oktobarska, pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina. Kako u svom prigodnom članku ovih dana piše novinar i urednik ‘Le Monde diplomatiquea’ Serge Halimi, uvijek ponovno vrijedi istaknuti kako je nastanak Sovjetskog Saveza – a to se vidi već iz imena te države – povezan s idejom koja se ne bazira ni na etnički shvaćenim narodima ni na potrebi za ‘nacionalnim teritorijima’, već na nečemu sasvim drugom: na ideji svjetske revolucije i globalnog širenja vlasti savjeta (sovjeta). Prva himna te države-nedržave bila je Internacionala! Baš poput, uostalom, Oktobrom inspiriranog NOB-a u nas koji je naše narode, što voli ponavljati Boris Buden, ujedinio samo oko jedne programske točke, a to je bio antifašizam, među komunističkim aktivistima u Rusiji razlike među jezicima, religijama, u etničkom porijeklu, pa čak i granice država, bile su stvar od sekundarnog značenja. Glavni organizatori tog pothvata bili su profesionalni revolucionari, koji su desetljeća svojih života prije toga proveli u progonstvima, uglavnom diljem Evrope. Tako je samo Lenjin živio i radio u Münchenu, Londonu, Ženevi, Parizu, Krakovu, Zürichu, Helsinkiju…
Vrhovni je paradoks, na koji ćemo se vraćati tokom ovog feljtona, da je socijalistička revolucija izvršena u, po kapitalističkim kriterijima, zaostaloj zemlji. Da je dakle, kako je to slavno sročio talijanski komunist Antonio Gramsci, to bila ‘Revolucija protiv Kapitala’. Revolucija koju Zapad nije očekivao i koja se, a neki to tvrde i do danas, po marksističkom nauku nije smjela dogoditi. No Lenjinov genij bio je upravo u tome da je znao ne samo pogoditi trenutak kada je lanac carizma, kao slaba kapitalistička karika, bio najslabiji, nego i u tome da je znao davati prednost praksi. A to znači, vidjet ćemo na agrarnom, kao možda za uspjeh revolucije u jednoj ‘seljačkoj zemlji’ centralnom pitanju, da je znao lavirati između spontanog nezadovoljstva odozdo (koje je na ruskom selu imalo i bogatu i raznovrsnu, ali i često problematičnu, tj. rasističku itd. tradiciju) i upravljanja procesima u društvu od strane jedne dugo vremena male i elitističke, ali čvrsto organizirane partije.
Suhanov opisuje šok i nevjericu koje su Lenjinove riječi izazvale, pa i među samim boljševicima: ‘Radilo se o potpunoj rupi, čistoj praznini, koju su ispunjavale parole i pozivi na narodnu spontanost: ‘Gradite socijalizam odozdo, kako znate i umijete!’ i ‘Kradite ukradeno!”
Revolucija je buknula u Petrogradu, kao njezin početak računa se juriš na Zimski dvorac, te u još nekim gradovima, koji su imali industrijsko radništvo u količinama koje su mogle tvoriti kritičnu masu. Ali na nivou cijele carske Rusije ono što je trebalo biti vladajućom, radničkom klasom u stvarnosti je bilo tri posto stanovništva te zemlje! Pa ipak je toj revoluciji uspjelo ne samo da dođe na vlast i zbaci carizam, što je i danas lakše zamislivo, nego i da inspirira ljude diljem globusa, bili oni radnicima u sekularnoj Francuskoj, protestantskoj Njemačkoj, konfucijanskoj Kini ili muslimanskoj Indoneziji, na organiziranje i borbu za socijalizam. To nam govori da ta slavna globalizacija, o kojoj danas svi govore, nije nikakva novost, već traje stoljećima. Ono što je novo jest ‘samo’ to da je ona danas neoliberalna i predstavljena kao bez alternative. Zato je utjecaj koji je jedna, ma kako velika, zemlja imala na cijeli svijet, kao što je imao Sovjetski Savez nakon Oktobra, ono što je danas nezamislivo. I to idejni utjecaj, a ne onaj gole sile, kakav je danas onaj evroatlantskog svijeta na zalazu.
Bezbroj je monografija napisano o Oktobarskoj revoluciji, a još se i danas pišu. Kada smo mi bili ozbiljnim društvom i državom, institucije za izučavanje povijesti radničkog pokreta i SKJ, zajedničkim snagama i u redakciji Bosiljke Pejović-Protić i Milana Vesovića, izdale su 1967. u Beogradu bibliografiju članaka i knjiga na temu Oktobarske revolucije koji su u nas izašli od 1917. do 1945. Sama bibliografija zaprima 370 stranica. Ostavimo li domaće autore za drugi nastavak ovoga feljtona, recimo ovdje da onima koje zanima događajna povijest preporučujemo tri naslova na našem jeziku. To su, uz već spomenutog Johna Reeda (‘Deset dana koji su potresli svet’, Mlado pokolenje, Beograd 1967.), bogato ilustrirana ‘Istorija revolucija 20. veka’ u četiri toma (zajednički izdavački pothvat rimskih Editori Riuniti i Komunista iz Beograda), u kojoj je knjigu o ruskoj revoluciji napisao Giuseppe Boffa (1970.), te napokon monografiju Aleksandra Rabinoviča ‘Boljševici dolaze na vlast; Revolucija 1917. u Petrogradu’ (Vuk Karadžić, Beograd 1980.), prevedenu s engleskog, koja se smatra najboljom kronikom tih događaja.
No ovdje ćemo prepričati neke detalje događanja u tim revolucionarnim danima kako ih je opisao Nikolaj Nikolajevič Suhanov (1882. – 1940.), autor koji je bio političar i publicist, ljevičar uglavnom nesklon boljševicima, ali u vrlo različitim položajima za vrijeme njihove vlasti: od protivnika revolucije, do šefa sovjetske trgovačke misije u Berlinu sredinom 1920-ih, da bi na montiranom procesu 1940. bio optužen da je njemački špijun i strijeljan. Njegovi opsegom ogromni ‘Zapisi o revoluciji’ (pisani od 1918. do 1921.) u nas nisu prevedeni, a na ruskom su objavljeni 1991. godine. U vrhunski napisanom dramatičnom odlomku (koji je na slovenski preveo povjesničar Lev Centrih i ustupio nam tekst koji će tek izaći u reviji ‘Borec’ posvećenoj Oktobarskoj revoluciji), on opisuje prvi susret Lenjina sa svojim boljševičkim drugovima nakon što je održao slavni govor na finskoj željezničkoj stanici i vratio se u zapečaćenom vagonu iz emigracije. Sastanak je održan u noći između 3. (16.) i 4. (17.) aprila 1917. Iako nije bio član boljševičke partije, Suhanovu su dopustili da prisustvuje sastanku, na kojemu su od poznatih imena još bili Kamenjev i Zinovjev. Sve to događalo se u dvorcu Kšesinskaja, vlasništvu slavne petrogradske balerine Matilde Marije Kšesinskaje, u kojem je nakon februarske revolucije 1917. bio smješten štab boljševika. Suhanov je mišljenja da je Lenjin bio odličan govornik i agitator dok je bio u ilegalnoj opoziciji, a da je kasnije, s nužnim pretvaranjem u državnika, njegov nastup patio od demagogije. No uvijek je imao sposobnost zavođenja ili da dobro promišljene argumente, kao u ovom slučaju, ili one na puno klimavijim nogama, iznese i ponavlja tako dugo dok u njih ne uvjeri i zadnjeg nevjernog Tomu u publici. Govor, koji autor cijelog života nije mogao zaboraviti, trajao je oko dva sata. Nakon njega nije govorio nitko. I društvo se razišlo, sklona većina i nesklona manjina, gotovo podjednako, u šoku i nevjerici nakon onoga što su maloprije čuli.
Lenjin je počeo tada općim mjestom kako će imperijalistički rat prijeći u građanske, a sve završiti u svjetskoj socijalističkoj revoluciji. Na to je počeo ismijavati sovjete i njihovu politiku ‘mira’, jer da je to puko domobranstvo. Koje ne može dovesti do razrješenja nastale situacije. Tih dana izašao je upravo Manifest sovjeta od 14. marta, gdje se govori o ‘revolucionarnoj snazi demokracije’, ‘potpunoj političkoj slobodi’ na koju se poziva radničke klase Evrope, koje treba da dižu ustanke i tako okončaju imperijalistički rat. S druge strane isti Manifest predviđa nastavak rata u Rusiji protiv stranih zavojevača. Lenjin je odmah primijetio dvostruko mjerilo u dokumentu. I onda su uslijedili šokovi. Protiv sve dotadašnje lijeve politike, rekao je da sada ne trebamo parlamentarnu republiku, ne trebamo buržoasku demokraciju, ne trebamo nikakvu vladu, osim one sovjeta radničkih, vojničkih i nadničarskih delegata. Uopće nije spominjao ustavotvornu skupštinu, ništa o tome kako će funkcionirati vrh države kada revolucionari preuzmu vlast. Kasnijim jezikom Waltera Benjamina, koji se odnosio na fašističke okolnosti, no dopustimo si ovdje analogiju s carističkim, Lenjin je na situaciju redovnog izvanrednog stanja, onoga reakcije, odgovorio pozivom na pravo – revolucionarno – izvanredno stanje. Ta ‘vlada sovjeta’, koju je Lenjin zazvao – a sovjeti nisu u tom trenutku više bili novina, već su imali tradiciju svoga razvoja, uglavnom iz štrajkačkih odbora – zvučala je kao da netko hoće uspostaviti, današnjim rječnikom rečeno, državu mjesnih zajednica, bez ikakve dalje ideje. Zvučala je, ukratko, kao otpravljanje cijelog ustroja postojeće države, kao prvog zadatka revolucije. A to je bit diktature proletarijata, kao kratkog, ali efikasnog prijelaznog razdoblja između razbijanja stare i konstituiranja nove vlasti. To je ta ‘željezna metla’ čiji je prvi zadatak da uništi buržoaziju, pomete i zdrobi sve uvjete njezinog ekonomskog i političkog postojanja. A to ne treba shvatiti kao poziv na krvoproliće, već puno više sistemski. Kao izmicanje tepiha ispod nogu vladajućih. U tom smislu je prvi akt revolucije maksimalistički: iskorijeniti uvjete za reprodukciju kapitalizma. Kako nakon toga organizirati proizvodnju, poredak itd. i sl. trebalo je vidjeti iz funkcioniranja prakse vlasti sovjeta. Ukratko, Lenjin nije imao gotov i izgrađen sistem koji bi ponudio na realizaciju – pravljenjem sistema iz njegovih odluka bavio se, znamo, najviše Staljin, pravi autor ‘lenjinizma’. Što je u prvom trenutku bilo bitno da bi se komunalna vlast i proizvodnja u tvornicama nanovo, ali drugačije pokrenuli? Pa to da se doslovno radnici naoružaju. A onda neka domišljaju kako organizirati proizvodnju. Isto, ali zbog veličine kritične mase, možda i značajnije, vrijedilo je i za seljake i njihove sovjete. Lenjin, i sam dijelom socijaldemokratskog pokreta, time je istupio takoreći protiv zapadnog ‘socijalizma’ u cjelini, kao kapitulantskog i izdajničkog. Suvremeni ‘socijalizam’ neprijatelj je međunarodnog proletarijata. Umjesto ukaljanog imena socijaldemokracije izabrano je ono komunista.
Suhanov opisuje šok i nevjericu koje su te riječi izazvale među samim boljševicima. Neki su se pitali: Pa zar je Lenjin postao anarhistom? Te naknadnom pameću dodaje kako je u tom, po svemu sjajnom govoru, ipak nedostajala jedna ‘sitnica’. Nije bilo analize objektivnih uvjeta, svega onoga što je tradicionalni marksizam stalno iznova okretao kao socijalno-ekonomsku determiniranost društvenih prilika. Sve ono što se tada u jednoj tradiciji zvalo znanstvenim socijalizmom, Lenjin kao da je pobrisao u jednoj voluntarističkoj gesti. Suhanov piše: ‘Radilo se o potpunoj rupi, čistoj praznini, koju su ispunjavale parole i pozivi na narodnu spontanost: ‘Gradite socijalizam odozdo, kako znate i umijete!’ i ‘Kradite ukradeno!’’ Opis sastanka Suhanov završava konstatacijama da se, kao heretik, okretao da vidi u kakvom su stanju pravovjerni. No i oni su, poput njega, izgledali zatečeni razvojem situacije. ‘Izašao sam na ulicu’, piše. ‘Osjećao sam se kao da su me tu noć mlatili po glavi lancima.’
Hvala drugaricama i drugovima
Ovaj feljton ne bi mogao nastati bez stručne pomoći povjesničara Zorice Stipetić, Leva Centriha, Stephena A. Smitha i Marina Badurine te teoretičara Darka Suvina. U razgovorima s njima, upućivanjem na relevantnu literaturu i ustupanjem svojih (često još neobjavljenih) tekstova, bitno su pripomogli izgledu ovog teksta.
Nastavak na ovom linku.
