Suđenje aktivistkinjama koje su ispred Ministarstva vanjskih poslova RH na Zrinjevcu prije malo više od mjesec dana protestirale protiv hrvatsko-izraelske vojnoindustrijske i druge suradnje, prolazi u domaćoj javnosti gotovo isto onako kao eksport i tranzit naoružanja i opreme za provedbu genocida u Palestini - neprimjetno.
O svemu tome generalno postoji u Hrvatskoj uglavnom ponešto friziranoga servisnog informiranja, bez viška očitovanja i najneugodnijih činjenica. No to je u direktnoj vezi s povremenim još indolentnijim komentatorskim naplavinama na izraelsko-palestinsku temu koje bljuje matična struja hrvatske medijske industrije. Jedan takav slučaj bio je predmetom osvrta u Novostima prije jedva tri tjedna, ali u međuvremenu je u tu rabotu uložen dodatni trud, pa i nama valja opet za nju ostaviti nešto prostora.
Taj osvrt na jednu kolumnu Valentine Wiesner u Večernjem listu izazvao je autoricu na dvije uzastopne reakcije, na Facebooku i zatim u istim dnevnim novinama. Budući da je riječ o personalnom društvenomrežnom profilu otvorenog tipa, ovdje tretman tih dviju objava kao jedne, praktičnosti radi, ne bi trebao biti sporan.
Ukupno, radi se o količinski pozamašnom tekstu, ali zasićenom osobnim relacijama koje nema puno smisla komentirati. Izuzetak neka bude dio u kojem je Wiesner iščitala naziv rubrike "Intrigator" kao ime moje kolumne; ovdje iznova potpisanog mene, dakle, koji nisam kolumnist, ako mi se može vjerovati. Pa ipak, nije jasno može li se i toliko, pošto dalje ona zaključuje da se iza takve egide samoproglašeno i evidentno može kriti samo ordinarni "spletkaroš, smutljivac", dok se naziv njezine kolumne, "Trag novca", poziva na jedan od "postulata istraživačkog novinarstva".
Pa hajde onda da vidimo dokle ćemo stići s tako proklamiranim vrijednostima, apliciranim u dosad tri teksta Večernjakove kolumnistkinje kojoj, međutim, satira pada na slijepu pjegu čak i onda kad se frontalno suočava s njom. Ostajemo na širem političkom planu, bez raspjevavanja daljnjeg lično usmjerenog balasta, ali s obećanjem žurnalističke izvrsnosti s druge, nasuprotne strane.
No ako pritom svedemo spomenute tekstove Valentine Wiesner na njihovu srž, još uvijek stoji prvotna zamjerka da je studentskim propalestinskim aktivistima s Filozofskog fakulteta u Zagrebu krajnje neosnovano spočitnula stanovito plaćeništvo, tj. obojeno-revolucijsku pozadinu. Točnije, izmislila je da ih netko plaća, i to inozemni netko; podmetnula je tvrdnju o tobože općepoznatim doznakama, a sve bez ikakvog, kamoli čvršćeg dokaza ili makar indicije.
Zauzvrat u tome ima napadno mnogo dimne zavjese, pa se studenti tu povezuju s udrugama koje također djeluju aktivno propalestinski, a koje se redovno financiraju iz domaćih javnobudžetskih izvora, ili od stranih fondacija. Svejedno, priča neslavno tone upravo na štetu vlastite maksime, jer trag novca u biti ne vodi nikud kad su posrijedi studenti, oni s Plenuma Filozofskog fakulteta, te iz tamošnje inicijative Studentice za Palestinu.
Uostalom, kolumnistkinja Večernjeg lista ne navodi mogući primjer materijalnih troškova njihovih aktivnosti; radije implicira da jednostavno u diskreciji primaju nekakvu plaću za svoj politički rad. Skup ispred ministarstva, recimo, nije u tom smislu koštao baš ništa, a tamo je između sedamnaestoro privedenih bilo i dvoje s Filozofskog, kao što ni druge studentske aktivnosti u tom smjeru nisu iziskivale trošak iole vrijedan pažnje, nego isključivo njihov angažman.
U nedostatku kvalitetnijeg oslonca za čvršći novinarsko-isljednički proboj kroz financijsko poslovanje plaćeničke klike, inzistiranje na takvom klevetanju neizbježno vodi u poziv nadležnim tijelima da se pozabave financijskim vezama najsumnjivijih udruga i javnih institucija.
Studenti odjednom jednoznačno i apsolutno završavaju u krugu čije funkcioniranje Wiesner zaključno označava formulacijom, ni više ni manje, "definicija zločinačke udruge". A sve ustvari zato što se po njezinu mišljenju ne bave "krucijalnim temama svog društva", nego Palestinom, kao i ovogodišnji Trnjanski kresovi - svakako povezani sa studentima, tako i financijski - koji su se navodno više zaokupili time, a "manje fašizmom s kojim itekako još ima posla".
Ovdje stoga imamo posla s dodatnim krivotvorenjem samog programa jedne nedavne antifašističke manifestacije, ali i s ideološkim difamiranjem svih aktivista koji fašizam ispravno adresiraju na državu Izrael i potporu koju joj u tome pruža Hrvatska. Genocid u tom kontekstu nedvojbeno je krucijalna tema i ovog društva, pri čemu u slučaju pamfleta Večernjakove autorice ostaje problem kvalifikacije izraelsko-palestinskih odnosa.
Wiesner tu domeće jednu upadicu na račun Srba, tj. ovog medija, nabacujući pitanje o nekakvim specijalnim pravima Novosti "na pojam genocida". No vratimo se tragu novca čije praćenje, po njezinim riječima, "uvijek otkriva motiv", a jednu od kardinalnosti u tom slijedu ona prepoznaje u podatku da se među donatorima jedne od udruga iz narečene zločinačke organizacije pojavljuje i Open Society Foundations američkog ultrabogataša Georgea Sorosa.
Za njega Valentina Wiesner nije "baš uvjerena da bi pozdravio akcije oko Free Palestine", valjda zato što je on Židov, pa kako bi razmišljao taj i takav svat ako ne, recimo to što preciznije - cionistički. Realno uporište cionizma pritom nije pitanje prava Židova na državu, kao što to postavila Wiesner, usput podvaljujući usporedbu s Hrvatskom, nego bezuvjetnog prava koje otpočetka te države, takve kakva jest, rezultira neograničenim i kontinuiranim nasiljem do totalnog uništenja Palestinaca.
No da je trag novca, u Sorosevu primjeru širok i dubok milijardama u bilo kojoj valuti, ipak praćen samo malo dalje, lako bi se došlo do činjenice da je konkretni donator odavno u sukobu s procionističkim izraelskim i američkim miljeom. Nije u međuvremenu, doduše, okićen etiketom antisemita koju su inače ponijela i mnoga izraelska i druga javna lica židovskog porijekla te anticionističkog uvjerenja.
Ovdje se mora istaknuti još i jedna implicitna, ali očita teza autorice, važnija od urnebesne novinarsko-detektivske farse sa Sorosem: čitav taj civilni sektor, pa što ne i mediji, imaju ponašati se ideološki striktno onako kao što zahtijeva financijer, bila to država ili mecena.
U protivnom, neka im se za vrat promptno natovari financijska i druga policija, zapravo ona prva, ili barem neometani medijski prokazivači. U tako uređenom svijetu više i nije ključno pitanje karaktera političke situacije, nego "čije su pare" i što taj privatni netko misli o toj njoj, kao što je artikulirala te sugerirala Wiesner. U javnom financiranju aktivizma, pak, tu poziciju zauzima država, a njezin stav odražava se u međunarodno-političkim istupima državne vlasti.
Naravno, dio te politike su i oni transporti oružja, pa na tome tragu novca Valentina Wiesner može lagodno naklapati o dilemi tko je započeo još onaj izraelsko-palestinski rat 1948. godine. Baš kao da su Palestinci iz čista mira započeli s otporom prema sugrađanima iz druge etnije, naglo omasovljene sa Zapada, a ne da su protjerani s vlastite zemlje, uz ostatak terora države Izrael o čijem ih osnivanju i organiziranju na njihovu štetu nitko nije ništa pitao.
Tako da, nažalost, konstatirati vjerodostojno možemo samo to da je sve navedeno realizirano prvenstveno o trošku Palestinaca, ako govorimo o tome "čije su pare", ali i više od njih – čija su nasilno iscrpljena prava, bar donekle normalna svakodnevica, životi. No tu se i na naš ceh nešto bitno odvija, jer i mi plaćamo zločin koji provodi Izrael, oružano i politički, i zato smo baš u tome slobodni, ako za tom slobodom posegnemo, locirati istinsku zločinačku organizaciju i njezinu medijsku poslugu.
