Iz ‘Večernjakove’ je radionice opet ponuđeno jednostavno rješenje za ‘normalizaciju’ hrvatsko-srpskih odnosa: maknuti Milorada Pupovca s političke pozornice i ugasiti tjednik ‘Novosti’. Kad se to učini, hrvatska većina i srpska manjina past će jedna drugoj u zagrljaj i nastaviti idilično živjeti. Večernjakovci su, kao mnogo puta dosad, otkrili toplu vodu – prije njih je istu metodu primijenila HDZ-ova vlast u Vukovaru, maknuvši i ukinuvši ćirilicu iz javne upotrebe dok drugačije ne odluče. A kad će odlučiti, ne zna se, unatoč Ustavu, zakonima i međunarodnim propisima.
No kao što je ćirilica u Vukovaru samo simbol preko kojeg se tamošnjim Srbima poručuje da im je mjesto u zapećku, gdje ih se ne vidi i ne čuje, tako bi se i micanjem Pupovca i ukidanjem ‘Novosti’ svim Srbima u Hrvatskoj (i ne samo njima) poručilo da moraju zauvijek zašutjeti, umjesto, navodno, sustavno i uporno ‘gurati prst u oko’ hrvatskoj većini. ‘Večernjakov’ ‘stručnjak’ za to, predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, Pupovcu i ‘Novostima’ pridodao je i premijera Zorana Milanovića, odnosno Vladu: po njemu, oni koji uvođenjem srpskog jezika i ćirilice u službenu upotrebu u Vukovaru provociraju međunacionalne sukobe i tenzije, izazivaju kaos i mute vodu, to čine zato jer samo tako, u mutnoj vodi, mogu štogod za sebe ušićariti.
Problem su dakle oni koji bi da provode Ustav i zakone ove zemlje, a ne oni koji ih krše, eskiviraju ili ‘kreativno’ tumače. Ćirilica je u Vukovaru utamničena, kažnjena i strpana u zatvor, a s njom i svi tamošnji Srbi. Da su kojim slučajem na kraju rata, 1995., srpski ratni zločinci osuđeni na maksimalne, 20-godišnje zatvorske kazne, danas bi bili slobodni i imali sva građanska prava, pa i pravo da budu izabrani za gradonačelnika Vukovara. A ćirilica i Srbi u tom gradu, eto, nemaju pravo javnosti, jer je HDZ-ova vladajuća većina odlučila da su oni esencijalno zlo, rodno mjesto svih zločina i zločinaca koji od pamtivijeka rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima. Aktualna gradska većina otela je ćirilicu i vukovarske Srbe, pretvorila ih u taoce, i prijeti da će im odrubiti glavu ako joj se ne pokore i ne plate otkupninu.
Hrvatska politička većina, prije svega parlamentarna, ozakonila je i propisala koja prava i obveze imaju pripadnici nacionalnih manjina, pa i Srbi. Mukotrpno se to dijete rađalo i puno je babica bilo, ali s ulaskom u EU priznato mu je punoljetstvo, dobilo je pečat da može slobodno i punim plućima živjeti u europskoj zajednici naroda i država. Nema problema, rekao bi Benicio Del Toro, filmski Che Guevara. A problem je upravo u tom strancima često simpatičnom ‘nema problema’, jer kad treba provesti ono što je i u zakonima zapisano, nađe se neka stvarna ili lažna većina koja svoju volju nameće iznad zakona, a razloga se uvijek nađe, makar u noćnim morama, ružama vjetrova, mitološkim srdžbama bogova, ćirilici…
Tako su i ‘eksperti’ iz ‘Večernjeg lista’ opravdanje za vukovarsko kršenje zakona i utamničenje ćirilice našli u jednoj od stotina naslovnica ‘Novosti’ i satiričnoj, antimilitarističkoj interpretaciji Mihanovićevih stihova koje je Runjanin uglazbio u hrvatsku himnu. Aktualnim urednicima i autoru satire prijeti se novčanim i zatvorskim kaznama, no kad bi se večernjakovce i Džakulu jednako kažnjavalo radi njihova ‘guranja prsta u oko’ drugačijima ili onima koji se s njima ne slažu, prestali bi drugima željeti ono što i njihovu kožu boli. Ovako, lako je prodavati muda pod bubrege i nezakonito postupanje vukovarskih vlasti pravdati Pupovčevim javnim i službenim razgovorima s Aleksandrom Vučićem i srpskim vlastima; na toj relaciji, uvjereni su u ‘Večernjaku’, mogu se dogovarati samo antihrvatski poslovi. Pritom, dakako, nije sporno kad Hrvati iz Srbije, BiH i diljem svijeta komuniciraju s hrvatskim dužnosnicima i političarima, kad aktivno sudjeluju u izbornim kampanjama i na parlamentarnim izborima…
Pupovca se, naravno, može maknuti, ali onako kako to propisuju hrvatski zakoni: na izborima, i onima parlamentarnima i onima unutar srpskih udruga i zajednica u čijemu je vodstvu. Nije tajna da su ga bivši hrvatski i srpski predsjednici, Ivo Josipović i Boris Tadić, odavno pokušali maknuti (i na njegovo mjesto instalirati upravo Džakulu) i to stoga što ih je odbio poslušati i srušiti vladu Jadranke Kosor pučistički, mimo parlamentarnih izbora – o tome već godinama svjedoče i memoarski zapisi tadašnjega srpskog ambasadora u Hrvatskoj Radivoja Cvetićanina. Ali to je, eto, nevažno, iako je doista bila riječ o nezakonitom, a ne samo urotničkom uplitanju u domaći politički sustav. Sada se, uz ‘Večernjakovu’ logističku podršku, nešto slično opet pokušava, u ponešto izmijenjenom sastavu igrača koji bi odlučivali tko su podobni srpski lideri, a tko politički kukolj koji ‘gura prst u oko’ Hrvatima, pa tako, navodno, šteti i ćirilici i svim Srbima u Hrvatskoj, povratku izbjeglica, obnovi i razvoju krajeva s brojnijim srpskim stanovništvom…
Službena upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina, i Srba među njima, poštivanje i svih drugih manjinskih prava zajamčenih Ustavom i zakonima, ponajprije su unutarhrvatsko pitanje, jer hrvatska većina ih je propisala i ona odlučuje o njihovu provođenju, odnosno o tome hoće li dopustiti da se njezini zakoni gaze i krše kad god to nekome padne na pamet. Traženje alibija u Pupovcu, ‘Novostima’, Milanoviću, izborima i nacionalizmu srpskih vlasti samo je bacanje prašine u oči kako bi se sakrila istina o tome da za formalne i neformalne većine u ovoj zemlju zakoni ne vrijede i neće vrijediti sve dok ih se ne prisili da ih poštuju i primjenjuju. I da se Pupovca zamijeni Džakulom a Milanovića Karamarkom, i da se ugase ‘Novosti’, pitanje provedbe Ustavom i zakonima zajamčenih manjinskih prava neće biti riješeno – morat će ih se provoditi ili mijenjati na zakonit način. Hrvatska politička šutnja o kršenju Ustava i zakona, izmišljanje i fabriciranje lažnih argumenata i alibija, mogu imati kakvu-takvu prođu u izbornim kampanjama, ali kad se podvuče izborna crta, opet će se morati odgovoriti na pitanje jesu li gradonačelnik Ivan Penava i vukovarski gradski vijećnici, a i svi njihovi istomišljenici i zagovornici diljem zemlje, izvan i iznad zakona, ili ih se i oni moraju pridržavati i provoditi ih poput svih drugih hrvatskih građana. Jednostavno, zar ne?
