Kultura spektakl, istina debakl; napisao je nepoznati netko u vidu grafita na jednom zidu u krajnjem sjeveroistočnom dijelu fascinantne šibenske stare jezgre. Pomalo nategnutom rimom u pokušaju da se sroči školski stih ipak nije umanjena intrigantnost i ispravnost dobro pogođenog sadržaja poruke. Štoviše, dobacio je autor/ica tog grafita puno dalje no što to polazi za mišlju nekim protagonistima i protagonisticama na domaćoj lijevoj akademsko-intelektualnoj sceni koji nam pasionirano i uporno sole pamet, gotovo prozelitski ukazujući na navodnu kritiku političke ekonomije kapitalizma, ne da bi pritom bili uopće uvjerljivi po pitanju upućenosti u ono na što se doktrinarno pozivaju.
Naime, kada bi znali/e elementarne stvari o onome o čemu misle da govore, tada im sigurno ne bi promakao notorni uvid da se već barem stotinjak godina, a od toga pedeset-šezdeset godina intenzivno, ogroman dio nekih ključnih procesa u domenama perpetuacije kapitala, ekstrakcije viška vrijednosti, realizacije profita, radne eksploatacije itd., događa upravo u socijalno-ekonomskim sferama koje bismo uopćeno mogli smjestiti pod krovni pojam kulturna industrija spektakla.
Ideologija spektakla – sa svojim zastrašujuće učinkovitim medijskim alatom u vidu omniprezentnog, mutirajućeg i agresivnog idioma slike (image) – nije samo i tek suplementaran kulturalni pandan, pozadinska strana ekonomije liberalnog kapitalizma, već upravo jedno od esencijalnih mjesta u jezgri takvog ekonomskog modela iz povijesnog razdoblja tzv. Postindustrijalizma. To je opće mjesto relevantnih uvida i analiza već desetljećima.
Parafrazirajući čuvenu izjavu Maxa Horkheimera, mogli bismo reći da tko ne želi pričati o spektaklu, taj neka šuti o suvremenom kapitalizmu. No kako očekivati mogućnost da to razumiju, shvate i prihvate oni/one koji čak i sebe te svoj svakodnevni život uprizoruju upravo kao banalno-trivijalni spektakl realiziran na najdominantnijim novomedijskim društvenim mrežama. Šeraju se tu nemilice slike, statusi i postovi s putovanja, fotkaju se i instantno distribuiraju tanjuri s delicijskom hranom iz restorana, pozira se i namješta za kameru mobilnog telefona sa svakim i svime... Cvjeta narcistička kultura sebstva u žarkim bojama stotina cvjetova. Ego je lansiran i samo ga se pumpa. Nema tu nikakvih zadrški i skrupula. Tek bespoštedna borba za lajk.
No sve to je manje bitno. Važnije se upitati kako je moguće da tako gorljivi ljevičari i ljevičarke – prikovani uz purističko razumijevanje kritike političke ekonomije kapitalizma koje je zapelo u konturama vrhunaca industrijske epohe – ne vide, ili to odbijaju uvidjeti i prihvatiti, da se upravo u takvim situacijama pretvaraju u puku robu na digitalno-informatičkom tržištu kapitala. Sebe tretiraju kao utrživ resurs, komodificirano jastvo koje fingira figuru ljudskog.
