Njima gige, vama manje brige. Najnoviji je to reklamni slogan jedne velike međunarodne korporacije koja posluje na ovdašnjem tržištu u domeni informacijsko-komunikacijskih usluga. K tome iz nje dodaju da se radi o roditeljskom dealu. Baš tako, deal, a ne dogovor ili sporazum, već deal i nikako drugačije. Jer deal je cool, svjetski je i trendi, u suprotnosti je sa zastarjelošću i parohijalnošću dogovora, tradicionalno rečeno po naški. Džaba vam zakoni o nacionalnom jeziku, vrli nam političari, korporacije vam/nam se otvoreno smiju u brk znajući da im ništa, ama baš ništa, ne možete jer se ne želite, ne usuđujete se upuštati u borbe s njima što zadiru do ekonomskih interesa.

No dobro, ima tu još ponečeg, vjerojatno i važnijeg, na ovu temu. I to ne samo na onoj prvoj razini dekonstrukcijskog čitanja, koje iza kulise obiteljske idile realizirane putem permanentne roditeljsko-dječje komunikacije, pronalazi tek puku logiku profita. Njušimo to ako se, recimo, naslonimo na dodatni narativ u navedenom reklamnom sloganu koji nam poručuje da nam korporacija omogućuje da osiguramo svojim školarcima najbrži internet, a sebi stalnu povezanost s njima. I još: kako biste im bili uvijek dostupni, vašim klincima smo osigurali... Ne znam, možda zvuči naivno i pomalo nategnuto, no mene prividna benignost, pa i predmnijevajuća afirmativnost koji se pripisuju terminima poput ovih ovdje – stalna i neprekinuta povezanost i dostupnost – asocijativno bacaju u posve drugim smjerovima.

Sjetilo me tako na dobro poznatu epizodu iz Black Mirrora, onu u kojoj je bila tematizirana varijacija društvene upotrebe suvremene tehnologije u distopijskom ključu na način roditeljske – u konkretnom slučaju riječ je o samohranoj majci – privole da se maloj kćerci u glavu ugradi čip, nekakav mini uređaj u funkciji nadzorne kamere, sve kako bi majka preko s čipom povezanog stroja koji nalikuje tabletu, mogla imati neometan i permanentan pristup vizualnom doživljaju njene kćerke! Preciznije, majka je mogla vidjeti što, s kim i gdje već odrasla tinejdžerica radi. Odnosno, i to je srž grozomornosti ove priče, majci je bio dostupan pogled njene kćerke, bila je doslovno povezana sa sadržajima u recepciji njenih očiju. Mogla je vidjeti/znati više no što bi to itko ikad trebao moći.

Zastrašujuća praksa naspram koje povremeno zavirivanje u dječje mobilne telefone izgleda poput benignog vica. Može i iz teorijsko-interpretativne perspektive, one već klasične. Ne upućuje li nas spomenuti primjer reklame da se još jednom prisjetimo ingenioznog iskoraka Gilesa Deleuzea pri interpretaciji društva nadzora Michela Foucaulta, koji je u osvit ere komercijalnog interneta ustvrdio da ulazimo u epohu društva kontrole u kojem će vladati digitalno-kompjutorski kôd, ili šifra. Stoga, dragi roditelji, neka sloboda ne bude žrtvovana za komunikacijsku dostupnost djece.