Puno je načina na koje koncipiramo, konstruiramo, reprezentiramo naše ideje i predstave o vlastitom identitetu. Dio takvih praksi u domeni je svjesnih aktivnosti, pa u tu svrhu odigravamo performativne uloge na pozornicama društvenog svijeta. No značajan broj identitetskih reprezentacija rezultat je rada podsvjesnog u našim umovima. Bezbroj je primjera na kojima je moguće testirati učinke ovog potonjeg, a oni koji me zanimaju ovom prilikom vezani su uz prakse našeg odnosa prema medijskim tehnologijama, preciznije tzv. prenosivim, gadget aparatima.

Pritom je u fokusu, naravno, mobilni telefon, za nas ljude današnjice već nezamjenjiv životni suputnik, stoga i validan tester naših individualnih koncipiranja doživljaja jastva, kao i društvenih reprezentacija sebstva. Jer niti jedna prijašnja medijska tehnologija nije bila u tolikoj mjeri osobna, personalizirana i intimistička, ali i toliko stopljena s ljudskim tijelom, kao što je to mobilni telefonski aparat. Evo jedna naizgled benigna, banalna stvar, recimo izbor zvuka melodije, zvonjave na našim mobilnim aparatima. Ima već neko vrijeme kako u javnom prostoru, na primjer u tramvaju ili na nekom gradskom trgu, testiram ovaj fenomen iz puke znatiželje. "Eksperiment" otprilike izgleda ovako. Zazvoni neki telefon iza mojih leđa, izvan vidnog mi polja, pa na osnovu zvuka koji čujem mentalno skiciram kroki, vizuru lika osobe koja je vlasnik/ica tog aparata. Više me ni ne iznenađuje u kolikoj mjeri, koliko često takve vizualno-asocijativne predstave poprilično odgovaraju tjelesnom uprizorenju čovjeka kojeg bih ugledao nakon što bih se okrenuo da provjerim rezultat pokusa.

Čula bi se tako recimo melodija fanfara, meni bi se u glavi iscrtao svojevrstan napoleonski lik, a nakon što bih se okrenuo ugledao bih pomalo zdepastog muškarca srednjih godina, nižeg rasta, ali prpošnog držanja i gordog stava. Ili izbor patetično-romantiziranog trailer songa iz neke od popularnih telenovela, gotovo bi stereotipno najčešće bio poveziv s likom od rada i života poprilično iznurene žene u kasnim tridesetim ili četrdesetim godinama života, reklo bi se iz niže srednje klase. Dobacio sam, naravno, i do samopercepcije, pa mi je postalo poprilično jasno da je moja simpatija prema izboru zvuka klasične zvonjave stacionarnog telefona tek otužno predvidljiva estetska gesta jednog relativno stabilno situiranog građanina iz neoburžoaskog intelektualnog staleža.

Nije stoga ni iznenađujuće da mi je, pišući ovo, iz sjećanja izronila jedna davna izjava Slavoja Žižeka, odgovor na novinarsko pitanje kakav zvuk on ima na svom telefonu. Najbezličniji mogući, reče, neki generički bi-bip jer "sam dobrano sit svog vlastitog identiteta, imam ga ionako već preko glave, pa najmanje što mi treba jest neki stroj koji će me na njega neprestano podsjećati".