Iako su neposredno nakon Hamasovog pokolja politička vodstva niza zapadnih država bezrezervno stala na stranu Izraela, kao i veliki dijelovi njihovih javnosti, Njemačka je po mnogo čemu poseban slučaj. U toj je zemlji isprva zavladala skoro pa histerija: Hamas-Bestien je pojam koji upotrebljava više medija, među njima i desnopopulistički toksični tabloid Bild, najprodavaniji evropski list. "Israel oder Barbarei" ("Izrael ili barbarstvo"), poručuje naslovnica Jungle Worlda – ovaj tjednik sebe definira kao "list nedogmatske ljevice", a potječe s takozvane "antinjemačke" (antidetusche) scene radikalnih ljevičara koji uslijed iskustva nacizma odbijaju svaku njemačku državu i iskazuju apsolutnu solidarnost s Izraelom.
U prvim tjednima nakon zločina niz njemačkih gradova zabranio je propalestinske prosvjede solidarnosti, uključujući i onaj u organizaciji udruge Židovski glasovi za pravedan mir na Bliskom istoku. Veliki broj prosvjednika je uhapšen, na snimkama se vidi kako policijske čizme gaze svijeće zapaljene za pobijene u Gazi, nisu oduzimani samo transparenti (ne)izravne podrške Hamasu, nego i palestinske zastave te kefije, crno-bijele marame koje su simbol palestinskog identiteta, dijelom zahvaljujući tome što ju je nosio i Jaser Arafat.
Berlinska pročelnica za obrazovanje uputila je škole da u slučaju nemira mogu zabraniti "simbole, geste i iskaze mišljenja, koji još uvijek ne dosižu granicu kažnjivosti", ali se mogu ocijeniti kao "zagovaranje ili odobravanje napada na Izrael", a kao primjer navedeni su nošenje kefije te naljepnice s natpisima kao što su "Slobodna Palestina" ili karta Izraela u palestinskim bojama.
Bayern München razmatrao je suspenziju igrača Nusaira Mazrauija: on je na Instagramu podijelio video koji priželjkuje pobjedu "potlačenoj braći u Palestini", dok je Anvaru El Gaziju iz FSV Mainza otkazan ugovor zbog objave koja uključuje slogan "Od rijeke (Jordan) do mora, Palestina će biti slobodna", a protiv njega je pokrenuta i kaznena istraga.
Nakon što su tjednima iz Gaze stizale stravične slike i vijesti o tisućama djece pobijene u brutalnoj izraelskoj odmazdi, društvena klima se donekle promijenila, pa je sada sve više prosvjeda dozvoljeno. Strogo je propisano što se smije, a što ne smije: uz otvorene antisemitske poruke, kojih svakako ima, zabranjeno je, primjerice, skandirati "Kindermörder Israel", odnosno "Izrael ubojica djece". Na političkoj razini, Bundestag je nakon Hamasovog napada jednoglasno, glasovima svih stranaka, donio deklaraciju o solidarnosti s Izraelom.
Stvari su se i ovdje ponešto promijenile. Za razliku od Sjedinjenih Država, Izraela, Hrvatske i još samo 11 zemalja koje su bile protiv, Njemačka je u Ujedinjenim narodima bila suzdržana pri glasanju o rezoluciji kojom se tražilo primirje.
No glavni smjer političkog djelovanja i dalje ide u istom smjeru. Opozicijski kršćanski demokrati (CDU) tako su zatražili da se propiše kako se svaki primatelj državnih potpora mora pismeno izjasniti da podržava pravo Izraela na postojanje, kao i da isto važi pri stjecanju državljanstva. Vladajuća koalicija, doduše, već je u kolovozu predložila da osuđeni za antisemitske i rasističke prijestupe ne mogu steći državljanstvo. Početkom listopada zeleni vicekancelar Robert Habeck u svom je obraćanju izdvojio njemačke muslimane, poručivši im da se moraju jasno distancirati od antisemitizma, "kako ne bi potkopali vlastito pravo na toleranciju". A govoreći o propalestinskim prosvjedima - koje brojni mediji uredno nazivaju "antižidovskim" ili "prohamasovskim" - prošlog tjedna je i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, inače socijaldemokrat, eksplicitno izdvojio građane "palestinskih i arapskih korijena, pozvavši ih da se distanciraju od Hamasa i terorizma. Naglasio je da onaj tko želi živjeti u Njemačkoj mora poštivati pravila, a jedna od obaveza je i zaštita života njemačkih Židova. Upozorio je i da svaki iskaz antisemitizma mora biti kažnjen. Doduše, Steinmeier jest dodao da palestinskoj zajednici ustav jamči pravo na javno izražavanje boli i očaja zbog žrtava u Gazi, te izrazio protivljenje antimuslimanskom rasizmu i načelnom sumnjičenju svih muslimana.
Odnos njemačke države i javnosti ne samo prema stvarnom antisemitizmu, nego nerijetko i veoma opravdanoj kritici Države Izrael do danas je presudno determiniran povijesnom činjenicom da je Treći Reich u Holokaustu pobio šest milijuna Židova (uz više od deset milijuna ostalih u popratnim genocidima, najviše Slavena, ali i Roma, osoba zaostalih u razvoju i ostalih). Kada je Angela Merkel 2008. izjavila da je osiguravanje izraelske sigurnosti dio njemačkog Staatsraison – odnosno primarnog državnog interesa – samo je formulirala višedesetljetnu državnu vanjsku, ali i unutarnju politiku.
Filosemitizam je, zaključuje Jewish Currents, sredstvo supremacije koje osigurava njemačku poziciju moralnog suca, dok se njemačka krivnja prebacuje Arapima i muslimanima
O njemačkoj politici povijesti i njenim implikacijama u sadašnjosti, međutim, kritičko mišljenje imaju i pojedini stručnjaci za povijest genocida, kao i lijevo-progresivni Židovi diljem svijeta i u samom Izraelu. Urednik Časopisa za istraživanje genocida (koji izdaje ugledna izdavačka kuća Routledge) i profesor na City Collegeu u New Yorku A. Dirk Moses je 2021. u online magazinu Geschichte der Gegenwart objavio tekst naslovljen "Njemački katekizam". U njemu definira pet elemenata aktualnog njemačkog nacionalnog konsenzusa o Holokaustu: prvo, on je historijski jedinstven – svi drugi genocidi vođeni su pragmatičnim ciljevima, dok su nacisti uništenju svih Židova svijeta težili ideološki. Drugo, to je bio civilizacijski prekid (Zivilisationsbruch) na kojem počiva moralni temelj nacije. Treće, Njemačka ima posebnu odgovornost prema Židovima i Izraelu. Četvrto, antisemitizam je posebna vrsta predrasude i ne treba ga miješati s rasizmom. Peto, anticionizam je antisemitizam. Opisani "katekizam" internaliziran je kao put nacionalnog iskupljenja od grešne prošlosti, a žrtvovanje Židova je premisa legitimnosti Savezne Republike – "sveta trauma koja ne može biti kontaminirana profanim – nežidovskim i drugim genocidima – koji bi pokvarili njegovu žrtvenu funkciju".
Moses se pri tom poziva na izraelsko-njemačkog povjesničara Dana Dinera, koji čak smatra da Holokaust, kao civilizacijski prekid, zamjenjuje ulogu koje je prije prosvjetiteljstva imao bog – naime, mjesto boga je prvo zamijenilo prosvjetiteljstvo, da bi i samo bilo poništeno Holokaustom. A sada, smatra Moses, "patnja Židova tijekom genocida postaje osnova novog svijeta". No taj svijet ostaje zatvoren onima koji su ostali zarobljeni u prošlosti prije žrtve, pri čemu sam Diner navodi Arape. Svakako, kako nacistički moral mora biti negiran, iskupljujući mesijanski antisemitizam - koji je stvaranje novog svijeta vidio u uništenju Židova – zamijenjen je iskupljujućim filosemitizmom.
Održavanje vjere zahtijeva stalnu budnost, ističe Moses, a to održavanje po njemu poput svećenika provode federalni i pokrajinski povjerenici za antisemitizam - funkcije službeno uspostavljene 2018. godine - u stalnoj potrazi za hereticima kao što su Palestinci i ostali muslimanski imigranti, necionistički Izraelci ili američki Židovi, kojima drže lekcije o tome što znači ispravna lojalnost Izraelu. Naročito su na udaru migranti iz islamskih zemalja, koje Njemačka po ovom povjesničaru u civilizacijskoj misiji nastoji preodgojiti obrazovanjem o Holokaustu. Mnoge od migranata taj monstruozni zločin podsjeća na masovne pokolje milijuna ljudi koje su Europljani i Amerikanci proveli u raznim dijelovima svijeta. Takve su usporedbe za Berlin neprihvatljive – štoviše, upravo se argumentacijom o neusporedivosti Holokausta dugo odupirao plaćanju odštete za žrtve genocida koji je carska Njemačka provela nad namibijskim narodima Herero i Namaqua. Za Mosesa je pak nacistički projekt uvelike bio kolonijalni poduhvat osvajanja carstva, pri čemu su za propast prijašnjeg pokušaja, odnosno poraz iz 1918. godine, okrivili Židove kao navodne agente međunarodnog liberalizma i komunizma. On podsjeća i da je utemeljitelj koncepta genocida Raphael Lemkin pod tim pojmom podrazumijevao i naseljenički kolonijalizam, dok je Franz Neumann, pionir analize nacizma, nacistički sustav opisivao kao "rasni imperijalizam". Obojica su bili Židovi izbjegli su pred nacizmom.
Njemačka javnost je te 2021. vrlo žučljivo reagirala na autore koji su povlačili paralele između kolonijalnih genocida i Holokausta, pa je u novinama objavljen niz polemičkih tekstova. Moses, koji smatra da se uspostavom "hijerarhije žrtava" nanosi nepravda narodima koji su pretrpjeli kolonijalne genocide, te reakcije - u skladu sa svojim opisom civilne religije suvremene Njemačke - sarkastično opisuje kao "egzorcizam". Svakako, treba istaknuti da je propitivanje jedinstvenosti Holokausta ovakvom argumentacijom oštro napao niz njemačkih i izraelskih povjesničara, podsjećajući da su nacisti fanatično i nepragmatično ubijali Židove i onda kada je to otežavalo njihove ratne napore, odnosno zadržavanje osvojenog carstva. A Mosesove teze kritizirao je i poznati historičar Saul Friedländer, na čije se radove Moses poziva.
Opisanu raspravu možda je moguće staviti po strani kao interni historiografski prijepor. No čak i ako njegove razloge svedemo na nastojanja da se unutar akademskog polja pošto-poto izazovu kontroverze, ostaje činjenica da do sličnih zaključaka dolaze i kritičari njemačke kulture sjećanja koji ne idu ni približno daleko poput Mosesa. Židovski magazin i internetski sajt iz New Yorka po imenu Jewish Currents je do 1956. bio povezan s američkom komunističkom partijom, a zadnjih godina je postao prominentno glasilo progresivnih Židova, u kojem je tekst objavio Bernie Sanders, a redovni autor je Peter Beinart. Magazin je proljetos objavio dva iznimno intrigantna teksta o ulozi te devijacijama anti-antisemitizma u identitetu današnje Njemačke. Uvodnik pod naslovom "Bad Memory" argumentira kako je njemačko suočavanje s prošlošću uvelike narcistički poduhvat te obrazlaže kako Nijemci nemaju interesa za židovske rasprave koje izlaze iz okvira onog što žele čuti, dok dominantni narativ manje ima veze s odštetom žrtvama Holokausta nego s iskupljenjem počinitelja i njihovih potomaka. Prema njemačko-židovskom sociologu Y. Michalu Bodemannu zadatak Židova je "da reprezentiraju novu njemačku demokraciju", odnosno "obavljaju ideološki rad". Zahvaljujući tome Nijemci su "zaslužili" dozvolu da se vrate nacionalizmu. Ta ideološko-identitetska operacija ima i žrtve, prije svega njemačke Arape i muslimane.
Nakon ishodišne represije sada je sve više prosvjeda dozvoljeno (Foto: Christoph Reichwein/DPA/PIXSELL)
Njemačka nakon Holokausta nije zauzela stav dosljednog suprotstavljanja svakom rasizmu i nasilju, nego stav odanosti specifičnoj židovskoj političkoj formaciji – državi Izrael. Zbog toga je policija redovno zabranjivala javno obilježavanje Nakbe, masovnog izgona Palestinaca tijekom uspostavljanja Izraela i hapsila prosvjednike koji su nosili boje palestinske zastave ili kefije. Bundestag je 2019. međunarodni pokret Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) neobveznom rezolucijom proglasio antisemitskim zbog zalaganja za uvođenje sankcija Izraelu, premda su službe samog parlamenta istaknule kako bi u slučaju da je obavezna, rezolucija zbog ograničavanja slobode govora pala na testu ustavnosti te iako je niz uglednih izraelskih organizacija angažiranih na zaštiti ljudskih prava, poput Be-celema, oštro reagirao. U reakciji je istaknuto da BDS nipošto nije antisemitski pokret, a da Bundestagova rezolucija ide u korist izraelskoj kampanji ušutkavanja kritičara politike okupacije i kršenja ljudskih prava.
Za dugi niz intelektualaca, kulturnih radnika, umjetnika i novinara, uključujući i same Židove koji kritiziraju Izrael, posljedica usvajanje rezolucije o BSU-u bila je stavljanje na crnu listu i kenslanje s obrazloženjem da nisu dovoljno osjetljivi na to što Nijemcima znači antisemitizam. Nijemci su po vlastitoj percepciji, nastavlja Jewish Currents, tako dobro apsorbirali moralne lekcije Holokausta da im Židov više uopće nije potreban, osim kao simbol. Tako su stvarni Židovi negirani, dok je palestinski identitet postao označitelj antisemitizma. Palestinci su, ističe judaistkinja Hannah Tzuberi "kolateralne žrtve sve intenzivnije njemačke želje za pročišćenjem od antisemitizma". Istovremeno su, napominje njemačko-palestinska odvjetnica Nadija Samour, ključni za njemački identitet – "ako zaista želite dokazati koliko ste civilizirani, filosemitski ili proizraelski, imate priliku to dokazati tako da nagazite Palestince". Ta njena izjava nalazi se u drugom prilogu Jewish Currentsa, naslovljenom "Neobična logika njemačkih birokrata za antisemitizam", koji se bavi službenim povjerenicima - onima koje Moses opisuje kao "svećenike".
Prema pojedinim istraživanjima, u populaciji njemačkih muslimana antisemitizam je rašireniji nego kod domaćeg stanovništva, ali statistike pokazuju i da desni ekstremizam i antisemitizam snažno bujaju upravo kod etničkih Nijemaca. Svejedno, njemački funkcionari forsiraju priču o "uvezenom antisemitizmu" pristiglom s migrantima, koje treba preodgojiti obrazovanjem o Holokaustu. Nijemci su "opći njemački društveni problem antisemitizma istovarili na manjinu bliskoistočnog porijekla", tvrdi antropolog Esra Özyürek, Odnosno, metoda odbacivanja rasističke prošlosti istovremeno je mehanizam njenog nastavljanja u budućnosti. Filosemitizam je tako, zaključuje Jewish Currents, sredstvo supremacije koje osigurava njemačku poziciju moralnog suca, dok se njemačka krivnja prebacuje Arapima i muslimanima. CEO kompanije Axel Springer – inače izdavača Bilda – Mathias Döpfner bez ikakve je ironije to sažeo u frazu "Zionismus über Alles".
To je društveni kontekst u kojem je dio publike – uključujući i povjerenika za antisemitizam savezne države Hesen – bijesno reagirao na istup Slavoja Žižeka na Frankfurtskom sajmu knjiga. Naime, osim što je odlučno osudio Hamasov zvjerski pokolj i svaki antisemitizam, Žižek se usudio govoriti i o dugoj povijesti brutalne izraelske represije nad Palestincima i aktualnom bombardiranju Gaze. Dodao je i da na Bliskom istoku neće biti "nikakvog mira" dok se ne riješi palestinsko pitanje. Isti je to društveni kontekst u kojem niz autora u medijima Hamasov pokolj dovodi prvenstveno u vezu s Holokaustom, a ne s izraelskom okupacijom Palestine, i u kojem mainstream mediji opravdavaju izraelsku ubilačku operaciju protiv Gaze, uključujući i napade na škole i bolnice, za sve mrtve krive Hamas, odlučno negiraju karakter Izraela kao države "aparthejda" (sve u navodnicima, unatoč brojnim dokazima uglednih međunarodnih organizacija) i mogućnost etničkog čišćenja – premda o njemu govore sami izraelski ministri – dok parolu "Oslobodimo Palestinu njemačke krivnje", prisutnu na prosvjedima, nazivaju "antisemitizmom progresivaca".
Nijemci su "opći njemački društveni problem antisemitizma istovarili na manjinu bliskoistočnog porijekla", tvrdi antropolog Esra Özyürek, Odnosno, metoda odbacivanja rasističke prošlosti istovremeno je mehanizam njenog nastavljanja u budućnosti
U tom društvenom kontekstu je više od stotinu židovskih intelektualaca i umjetnika nastanjenih u Njemačkoj uputilo otvoreno pismo, objavljeno u Die Tageszeitungu, kojim prosvjeduju protiv aktualne represije u javnosti kojom se guši svaka javna kritika Izraela. U pismu upozoravaju da je u danima nakon Hamasovog napada policija okupirala berlinsku četvrt Neukölln s velikim udjelom turskog i arapskog stanovništva, da se hapsi djecu, da se u školama oduzimaju legalni simboli palestinskog identiteta i da je uhapšena čak i židovska Izraelka s antiratnim transparentom. Upozoravaju na klimu "straha, bijesa i šutnje" proizvedenu pod izgovorom zaštite Židova i Izraela. "Kao Židovke i Židovi odbacujemo taj izgovor za rasističko nasilje i izražavamo punu solidarnost s našim arapskim, muslimanskim, a naročito s palestinskim susjedima. Naročito odbacujemo izjednačavanje antisemitizma i svake kritike Države Izrael", poručuju.
U Njemačkoj je zadnjih tjedana sigurno došlo do snažnog porasta antisemitizma, uključujući i među građanima arapskog porijekla. Prema izvještajima, palestinska organizacija Samidoun Hamasov je napad slavila dijeleći slatkiše, na sinagogu u Berlinu bačeni su molotovljevi kokteli, a na pojedinim zgradama u kojima žive Židovi nacrtane su Davidove zvijezde. Na pro-palestinskom prosvjedu u Essenu mahalo se i crnim islamističkim zastavama sa šahadom (natpisom koji sadrži očitovanje vjere), koje, blago rečeno, izazivaju nelagodu ne samo Židova, nego i svakog sekularno orijentiranog građana. Navodeći neke od tih primjera, potpisnici pisma zaključuju da "Židovi nisu sigurniji zato što Njemačka uskraćuje pravo na javno žalovanje za izgubljenim ljudskim životima u Gazi". Na kraju pozivaju Saveznu republiku da se drži prve rečenice svog Temeljnog zakona, odnosno ustava – "Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno. Obaveza je svih državnih vlasti da ga poštuju i štite." Inače, recimo i da je o brojnim temama ovog teksta – njemačkoj hipokriziji, gušenju solidarnosti s Palestincima i problematičnim elementima politike prošlosti – pisala i Lana Bastašić u Guardianu.
Vratimo se za čas još i vicekancelaru Habecku, koji je pozvao "muslimane koji ovdje žive" da se distanciraju od antisemitizma, a kako ne bi "potkopali vlastito pravo na toleranciju". Poznati novinar Maximilian Steinbeis stručnjak je za pravna i ustavna pitanja te uređuje specijalizirani sajt Verfassungblog. Na njemu je skrenuo pažnju kako se pred dio stanovništva koje Habeck nije adresirao kao "sugrađane", nego kao "muslimane", stavlja zahtjev da se dokazuju, a sve kako ne bi ugrozili vlastito pravo na toleranciju, "ako ne i zaštitu", ističe novinar. Pri tom uvijek postoji određena rezidualna sumnja u njihovu lojalnost – a ona je "prilično korisna", jer omogućava ostalima da se "osjećaju bližima, homogenijima i sigurnijima u vlastiti identitet". Nema sumnje, nastavlja Steinbeis, da se među njemačkim muslimanima nalazi veliki broj tvrdokornih antisemita koji zaista predstavljaju neprihvatljivu prijetnju sigurnosti Židova. Međutim, zaključuje novinar, "u zemlji čiji vicekancelar uz likujući aplauz većine javnog mnijenja ovako istupa protiv ranjive manjine – koliko se tu zapravo mogu osjećati Židovi?".
Oštrih kritičara njemačkog odnosa prema Izraelu ima i u Izraelu. Posjetivši nakon Hamasovog napada Izrael, kancelar Olaf Scholz ponovio je kako "odgovornost koja proistječe iz Holokausta predstavlja za nas vječni zadatak da se zauzimamo za postojanje i sigurnost države Izrael". Ugledna novinarka Amira Has, inače dijete bosanske Sefardkinje i rumunjskog Aškenaza koji su preživjeli Holokaust, u Harecu je to ovako komentirala: "Vi Nijemci odavno ste izdali svoju odgovornost, tu koja 'proistječe iz Holokausta' – dakle iz ubojstva obitelji mojih roditelja. Izdali ste je bezrezervnom podrškom Izraelu koji okupira, kolonizira, lišava ljude vode, krade zemlju, zatvara dva milijuna stanovnika Gaze u prepun kavez, uništava domove, protjeruje čitave zajednice iz domova i potiče naseljeničko nasilje." Dodala je da su palestinski i izraelski aktivisti odavno upozoravali da izraelska politika vodi nezamislivoj eksploziji te pozvala Scholza da zaustavi "aktualnu kampanju smrti i uništenja" prije nego što ona izazove novu katastrofu za milijune stanovnika Bliskog istoka.
Kada je glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres izjavio da se Hamasov napad "nije dogodio u vakuumu" i podsjetio da Palestinci već 56 godina trpe nasilje i da su izgubili nadu u političko rješenje, izazvao je bijes Izraela koji je zatražio njegovu ostavku, premda je portugalski diplomat jasno rekao da palestinske patnje ne opravdavaju Hamas. Guterresove izjave podupro je ravnatelj Minhenske sigurnosne konferencije Christoph Heusgen, koji je bio ključni savjetnik Merkel, čime je u Njemačkoj izazvao gnjevne pozive na ostavku.
Poučan tekst o toj zabrani i same pomisli na okupaciju – Denkverbot – te o ispravnom načinu osude nasilja napisala je Judith Butler. Ne trebamo kapitulirati pred tvrdnjom da su svi oblici kontekstualiziranja događaja moralno relativizirajući, ističe američka filozofkinja židovskog porijekla u članku "Kontekst oplakivanja" – prevedenom na sajtu Peščanik – odnosno da će racionalizirati nasilje, osloboditi krivnje Hamas ili skrenuti pažnju s počinjenog užasa. "Ali što ako je sam užas taj koji nas vodi do kontekstualizacije? Gdje ovaj užas počinje i gdje završava?", pita Butler. Ako tvrdimo da za razumijevanje Hamasovog napada nije bitno koliko je palestinske djece pobijeno posljednjih godina na Zapadnoj obali i u Gazi, "tada smo odlučili da ne želimo znati povijest nasilja, žalovanja i bijesa koju proživljavaju Palestinci. Želimo znati samo povijest nasilja, žalovanja i bijesa koju proživljavaju Izraelci."
To, drugim riječima, znači da su jedni životi više vrijedni žalovanja od drugih – a tu "odlučno nastupa rasizam", kaže Butler. A "ako mislimo da moralna osuda mora biti jasan, precizan čin bez pozivanja na bilo kakav kontekst ili znanje, tada neizbježno prihvaćamo uvjete u kojima je ta osuda izrečena", odnosno, u ovom kontekstu "prihvatiti te uvjete znači ponoviti oblike kolonijalnog rasizma koji su dio strukturnog problema koji treba riješiti, trajne nepravde koju treba prevladati". Ona zaključuje kako "ne možemo sebi priuštiti da skrenemo pogled od povijesti nepravdi u ime moralne sigurnosti, jer to znači riskirati činjenje novih nepravdi." Istinskog mira – dakle ne "normalizacije" koja znači nastavljanje nejednakosti, obespravljenosti i rasizma – "ne može biti bez slobode da se imenuje, opiše i suprotstavi svim oblicima nasilja, uključujući izraelsko državno nasilje u svim svojim oblicima, i da se to uradi bez straha od cenzure, kriminalizacije ili malicioznih optužbi za antisemitizam".
Njenu i Žižekovu poziciju oštro je napala izraelska sociologinja Eva Illouz – inače protivnica okupacije – smatrajući da se time umanjuje izraelska tragedija, i navodeći da se kontekst može vječno širiti – sve do europskog antisemitizma, koji je porodio cionizam i stoga ga prema ovoj autorici čini drugačijim od "klasičnog" kolonijalizma. "Odbijam 'kontekstualizirati' palestinsku patnju zbog izgubljene zemlje. Kako bih istinski cijenila i razumjela njihovu tragediju te imala puno poštovanje za njihov gubitak, moram suspendirati kontekst. Tražim da napravite isto za mene", zaključuje Ilouz. Koja pozicija je ispravna i moguća, ostavljamo čitateljima na prosudbu.
Prvi tekst iz serijala možete pročitati ovdje, drugi ovdje, a treći ovdje.
