Razne udruge i pojedinci sa svjetske političke, aktivističke i intelektualne ljevice odbili su nedvosmisleno ili uopće osuditi Hamasov pokolj izraelskih civila te izraziti suosjećanje za pobijene. Štoviše, neki su ga opravdavali, pa i slavili kao izraz otpora okupaciji.
Primjerice, na pojedinim propalestinskim prosvjedima u New Yorku prisutne su parole i transparenti koji se mogu shvatiti kao potpora Hamasu. Skandiranje "Od rijeke (Jordan) do mora Palestina će biti slobodna". Parola se može shvatiti kao opravdano zalaganje za uništenje izraelskog režima aparthejda, ali i kao program uništenja samog Izraela.
Slično tome, slogan "By any means necessary", odnosno "Svim potrebnim sredstvima" može se interpretirati i kao opravdavanje Hamasovog masovnog pokolja izraelskih civila. Prosvjed održan 28. listopada nazvan je "Poplavimo Brooklyn za Gazu", što neugodno podsjeća na naziv Hamasove operacije - "Poplava Al-Aksa".
S obzirom da je prvi njujorški protest "podržao lokalni ogranak Democratic Socialists of America, najveće socijalističke organizacije u SAD-u, reagirala je vjerojatno najslavnija članica DSA-a i zastupnica Demokratske stranke u Kongresu, Alexandria Ocasio Cortez, kritizirajući "netrpeljivost i bešćutnost" tog prosvjeda te dodala da su Njujorčani sposobni osuditi i Hamasov napad na nedužne civile, kao i "teške nepravde i nasilje s kojima su pod okupacijom suočeni Palestinci".
Skandal je izazvalo i pismo desetina studentskih udruga na Harvardu u kojem se sva krivica za nasilje pripisuje isključivo izraelskom režimu, dok su udruge Sveučilišta Stanford masakr opisale kao dio legitimne borbe protiv izraelskog kolonijalizma.
Udruga National Students for Justice in Palestine je pokolj nazvala "povijesnom pobjedom palestinskog otpora" te dodali kako "od Rodezije preko Južne Afrike do Alžira, nijedna naseljenička kolonija ne može izdržati zauvijek". Slične izjave dale su podružnice te udruge na nizu američkih sveučilišta. Podružnica pokreta Black Lives Matter iz Chicaga objavila je na X-u (bivšem Twitteru) fotografiju hamasovca u parajedrilici uz potpis "Podržavam Palestinu".
Britansko-pakistanski i jedan od najpoznatijih svjetskih lijevih intelektualaca Tariq Ali je na dan Hamasovog pokolja objavio tekst naslovljen "Ustanak u Palestini". U njemu vlast te ekstremističke organizacije u Gazi naziva "izabranim vodstvom" koje je napalo "vojne ciljeve i naseljeničku populaciju". Kasnije je rekao kako ga je Hamasova poruka "otiđite s našeg teritorija, prekinite opsadu" isprva "veoma razveselila", no kako "nije sretan smrću civila bilo gdje". Tariq Ali je u pravu kada ističe da se ne može izjednačavati Izrael kao do zuba naoružanu zemlju kojoj ne prijeti egzistencijalna ugroza i Palestince koje Izrael drži pod okupacijom, raseljava i ubija te čiji opstanak jest u pitanju.
Kritizirajući "netrpeljivost i bešćutnost" jednog prosvjeda Alexandria Ocasio Cortez kazala je da su Njujorčani sposobni osuditi i Hamasov napad na nedužne civile, kao i "teške nepravde i nasilje s kojima su pod okupacijom suočeni Palestinci"
Svejedno, nedostatak elementarne empatije za masakr više od tisuću civila - koje Ali niti ne spominje - doima se kao ozbiljno moralno sljepilo. Osnivač paneuropskog lijevog pokreta DiEM 25 i nekadašnji grčki ministar financija Janis Varufakis dao je kontradiktorne izjave: oštro je osudio Hamasove zločine, ali je izrijekom odbio osuditi sam Hamas, kao i Netanjahua te ekstremne židovske naseljenike (!). Donekle ispravno je, doduše, najveću odgovornost pripisao zapadu koji je svojim nečinjenjem i toleriranjem izraelske represije uvelike pridonio aktualnoj katastrofi. Međutim, rezultat je zbunjujući i moralno upitni sofizam.
Brojni lijevi aktivisti diljem svijeta Hamasov su napad interpretirali pozivajući se na teze Frantza Fanona o dekolonizaciji. Afro-karipski psihijatar, politički filozof i marksist koji je izvršio golemi utjecaj na svjetsku ljevicu i antikolonijalne pokrete, u djelu iz 1961. "Prezreni na svijetu" ističe kako je dekolonizacija uvijek nasilan fenomen, kao što je i kolonijalizam "golo nasilje i popustit će samo pred još većim nasiljem". Upamćen je i važan predgovor Jean-Paul Sartra toj kultnoj knjizi, u kojem tvrdi kako "u prvo vrijeme pobune treba ubijati: smaknuti jednog Evropljanina znači jednim udarcem ubiti dva zeca – ukloniti istodobno i jednog tlačitelja i jednog potlačenika: ostaju jedan mrtav čovjek i jedan slobodan čovjek".
Pripadnici Hamasa brutalizirani su cjeloživotnim iskustvom represije. Vjerojatno su brojnima u prijašnjim bombardiranjima Gaze ubijeni bližnji, pa sanjaju osvetu kojom bi - prema Fanonovim i Sartreovim tezama - vratili dostojanstvo. Međutim, osim što je ubijanje civila etički i moralno neprihvatljivo, dio propalestinskih aktivista čitav Izrael – ne samo naselja na Zapadnoj obali - opisuje kao naseljeničku koloniju. Kako se naseljenicima negira status civila, to znači da su svi Izraelci legitimna meta. To je stav čije dehumanizirajuće posljedice i nisu pretjerano različite od izjava izraelskog ministra obrane Joava Galanta o stanovnicima Gaze kao "ljudskim životinjama".
Ljevici bi bilo dobro osvijestiti kako su društveno-politički kontekst antikolonijalne borbe u Alžiru pedesetih godina – povodom koje Fanon ispisuje svoje teze - i današnji kontekst Izraela i Palestine ipak uvelike različiti. Bez obzira na kontroverze o doseljavanju Židova na današnji izraelski teritorij tijekom 20. stoljeća, sličnosti s kolonijalizmom i uvelike nasilno zauzimanje terena – pri čemu su velik dio pridošlih činile izbjeglice iz Evrope i arapskih zemalja – sada ih tu živi više od sedam milijuna. Iluzije o "alžirskom rješenju" sukoba, odnosno teoretskom "izbacivanju" Židova iz zemlje po uzoru na sudbinu pieds-noirsa, francuskih kolonista – osim što bi se radilo o masovnom zločinu, moguće i genocidu – već su i zbog izraelske vojne snage isključene: konačno, riječ i o državi s atomskim naoružanjem. A izraelski Židovi nemaju gdje otići, jer je Izrael njihov jedini dom.
Konačno, moguće je da su Jaser Arafat i PLO postigli maksimum koji je u danoj geopolitičkoj konstelaciji bilo moguće postići oružanom borbom. Novinar i komentator Peter Beinart - utjecajni pripadnik progresivne struje američkih Židova, zanimljivih stavova (daleko od bezgrešnih, recimo, 2003. je podupirao agresiju na Irak) - prošlog je mjeseca u tekstu naslovljenom "Postoji židovska nada za palestinskim oslobođenjem. Ona mora preživjeti", objavljenom u New York Timesu, skrenuo pažnju na teze Edwarda Saida iz eseja "Arapi i Židovi". Veliki američko-palestinski intelektualac tako je još 1974. upozorio kako je "izraelski Židov na Bliskom istoku, i ne možemo – mogao bih čak reći ne smijemo – se praviti da neće biti ondje sutra, nakon što borba završi". A židovska "posebna povezanost sa zemljom je nešto s čime se moramo suočiti, i to ne kroz iskrivljujuću vizuru imperijalističkog projekta". Ovo je posebno važna poruka, s obzirom na čestu tendenciju ljevice da Izrael promatra gotovo isključivo kao agenta zapada: stvaranje Izraela bio je autentičan cilj židovskih nacionalističkih aktivista, a ne tek proizvod imperijalizma.
U lijevom diskursu česti su pojmovi kao "cionistički režim" i zalaganje za njegovu demontažu. Cionizam jest oblik nacionalizma, dok je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1975. usvojila rezoluciju koja ga je proglasila rasizmom. Potom ju je 1991. poništila (Jugoslavija je 1975. bila suzdržana, da bi 1991. glasala za poništenje).
Međutim, Beinart u tekstu iz 2020., naslovljenom "Više ne vjerujem u židovsku državu". podsjeća kako sve do Holokausta većina cionista nije smatrala da suštinu te ideologije predstavlja židovska država, nego židovski dom u kojem bi se osjećali sigurno. Autor argumentira da takav siguran dom može postojati i u državi koja neće biti židovska, nego, recimo, zajednička izraelsko-palestinska država dviju ravnopravnih nacija. Cionizam je, ukratko, širok pojam – od klasičnog, preko ekstremno desnog, religijsko-rasističkog neociozma, do više ili manje kritičkog postcionizma. Te nijanse treba uzeti u obzir.
"Nikad nismo zamišljali da će pojedinci na ljevici, zagovornici jednakosti, slobode, pravde i blagostanja iskazati toliko ekstremnu moralnu neosjetljivost i političku nepromišljenost", pišu izraelski intelektualci
Prema medijima, progresivni Židovi diljem svijeta skrhani su nesposobnošću ili odbijanjem svojih ljevičarskih poznanika da osude Hamasov zločin te izostankom empatije za izraelske žrtve i taoce. Tim više što se u mnoge židovske zajednice uvlače strah i jeza uslijed rasta antisemitizma. Na Sveučilište Cornell pozvana je policija zbog prijetnji ubojstvom židovskih studenata, dok Le Monde piše da francuski Židovi počinju skrivati svoj identitet. Statistike pokazuju višestruko povećanje antisemitskih incidenata, i to od Sjeverne preko Južne Amerike do Europe. To je atmosfera u kojoj je stotinjak izraelskih lijevih intelektualaca - među kojima su povjesničari Juval Noah Harari i Adam Raz (s kojim su Novosti ovog ljeta objavile intervju), pisac David Grosman i sociologinja Eva Ilouz - uputilo otvoreno pismo, izražavajući zgražavanje činjenicom da su dijelovi globalne ljevice reagirali ravnodušno ili s opravdavanjem na Hamasove zločine te omalovažavali patnju i traume izraelskog društva. "Nikad nismo zamišljali da će pojedinci na ljevici, zagovornici jednakosti, slobode, pravde i blagostanja iskazati toliko ekstremnu moralnu neosjetljivost i političku nepromišljenost", pišu upozoravajući da je Hamas teokratska, represivna organizacija suprotstavljena vrijednostima mira, jednakosti i ljevice uopće. Krug nasilja izazvan Hamasovim napadom i izraelskom odmazdom "ozbiljno potkopava našu dugotrajnu borbu protiv ugnjetavanja i nasilja, u potrazi za punim pravima i jednakošću svih stanovnika Izraela-Palestine", nastavlja se u pismu te zaključuje – "nema protutječja između nepokolebljivog suprostavljanja izraelskoj okupaciji i podjarmljivanju Palestinaca i nedvosmislenoj osudi brutalnih činova nasilja nad nedužnim civilima. Zapravo, svaki dosljedni ljevičar mora istovremeno zastupati obje pozicije".
Ne čudi da se istinski izraelski ljevičari trenutno osjećaju potpuno usamljeni. Ne misli se na mainstream samozvane ljevičare, o kojima u tekstu "Problem je izraelska levica" piše Gideon Levi i koje je zajedno s većinom izraelskog javnog mnijenja obuzela kolektivna ubilačka histerija prema svim stanovnicima Gaze, nego o autentičnim zagovornicima palestinskog oslobođenja i mira. Oni se također nalaze na udaru spomenute histerije i totalitarnog nacionalizma, pothranjivanog od strane fašistoidnih ekstremista u izraelskoj vladi.
Prošlog su mjeseca u Izraelu dvojica aktivista uhapšena zato što su lijepili postere s natpisom "Židovi i Arapi, kroz ovo ćemo proći zajedno". Nakon što je novinar Israel Frej – inače ultraortodoksni Židov – objavio video u kojem izgovara kadiš za ubijene u Hamasovom pokolju i za palestinske žrtve u Gazi, pred njegovom se kućom pojavila bijesna rulja te je s obitelji pobjegao. Pojedini mirotvorci smatraju da je u tom kontekstu deplasirano kritizirati zapadnu ljevicu zbog njenog odnosa prema Hamasu, žrtvama i izraelskoj represiji. "To je ključna debata, ali ne možemo je voditi sa studentima Harvarda. Prvo trebamo ovdje razgovarati, s ljudima kojih se to najviše tiče, a to nije dozvoljeno. Palestinci u Izraelu uhapšeni su čim se usude na internetu izraziti pravo svog naroda na otpor, ili kada osuđuju kršenja ljudskih prava u Gazi", istakla je tako Orli Noi, predsjednica odbora Izraelskog informacijskog centra za ljudska prava na okupiranim teritorijima Be-celem - jedne od najuglednijih izraelskih nevladinih organizacija – u reportaži za pariški Le Monde. Tekst je naslovljen "Egzistencijalna kriza izraelske ljevice".
Hamasov je pokolj vrlo vjerojatno katastrofalno djelovao na naklonost svjetske javnosti palestinskoj borbi. To će, doduše, uvelike nivelirati aktualni izraelski zločini, ali postoji važna populacija za koju to uvelike ne važi, a to su sami Židovi. Prije dvije godine je Židovski izborni institut (Jewish Electoral Institute) ustanovio da 58 posto američkih židovskih birača podupire restrikcije američke vojne pomoći Izraelu kako bi se spriječilo da je zemlja koristi za širenje naselja na Zapadnoj obali. Trećina anketiranih Židova složila se s tvrdnjom da je izraelski odnos prema Palestincima sličan rasizmu u SAD-u, dok je za čak 38 posto mlađih od 40 godina Izrael država apartheida.
No, pokolj 7. listopada teško je urušio potencijalni savez, piše Beinart. Mnogi Židovi spremni su pridružiti se Palestincima u borbi za okončanje apartheida, "čak i ako nas taj čin otuđi od naših zajednica, u nekim slučajevima i naših obitelji. Ali nećemo se držati pod ruku s ljudima koji slave otmicu ili ubojstvo židovskog djeteta".
Hamas jest na brutalan način vratio palestinsko pitanje u središte pozornosti svjetske javnosti, uništio fasadu izraelske nedodirljivosti i među Izraelcima posijao duboku nesigurnost. No vrlo je neizvjesno što je povrh toga postignuto, osim velike patnje za Izraelce i još višestruko monstruoznije za Palestince. Slijedi li povratak na prijašnji status quo koji je značio puzajuću aneksiju Zapadne obale? Ili je Joe Biden ozbiljan s namjerom uspostave palestinske države? Čak i da jest, radikalizirano izraelsko društvo i država toj će namjeri vjerojatno sada pružati vrlo snažan otpor – neki govore o "desetljećima". A izgledi za zajedničku državu s jednakim pravima su nakon 7. listopada vrlo mračni.
Pri razmatranju strategija palestinskog oslobođenja, naime, uobičajeno postoje tri pristupa. Prvi, alžirski, očito je odavno nemoguć. Drugo rješenje, ono s dvije države (two state solution) - uspostava nezavisne Palestine u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali – postalo je moguće nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija 1988. prihvatila postojanje Izraela. No i ono već dugi niz godina izgleda sve nerealnije, s obzirom da ga Izrael sustavno sabotira ilegalnom kolonizacijom stotina tisuća kolonista na Zapadnu obalu i u Istočni Jeruzalem: trenutno je tu više od 700 tisuća naseljenika. Stoga je sve više Palestinaca i izraelskih ljevičara počelo podupirati južnoafrički model – borbu za jednaka ljudska i građanska prava u jednoj državi (one state solution), a protiv represije i apartheida. Kako na ukupnom području između rijeke Jordan i mora – na međunarodno priznatom teritoriju Izraela te na Zapadnoj obali i Gazi – Palestinci već čine većinu stanovništva, dodjeljivanje jednakih prava unutar jedne države značio bi i kraj židovske države.
"Ne vidim kako ljudi mogu više zamišljati zajednički život, kao građani iste države", kaže u reportaži Le Mondea lijevo orijentirani novinar Meron Rapoport
Budući izraelski premijer Ehud Olmert je 2003. upozorio da će borba za princip "jedan čovjek-jedan glas" biti mnogo popularnija i opasnija od borbe protiv okupacije. U rujnu 2023. u two state solution vjerovalo je svega 24 posto Palestinaca (u odnosu na 59 posto njih tijekom 2012. godine – pad je izvjesno posljedica izraelskog sustavnog potkopavanja šanse za nezavisnu Palestinu) i 35 posto Izraelaca. Od ostalih 65 posto Izraelaca vjerojatno tek manjina želi zajedničku državu dva jednakopravna naroda. No ta je ideja umrla 7. listopada - "Ne vidim kako ljudi mogu više zamišljati zajednički život, kao građani iste države", kaže u već spomenutoj reportaži Le Mondea lijevo orijentirani novinar Meron Rapoport.
Nezavisno od toga zagovara li se uspostava palestinske ili zajedničke države – trenutno nijedna od tih opcija ne izgleda blizu - svako rješenje zahtijevat će sigurnost izraelskog stanovništva te pristanak barem znatnog njegovog dijela. To se neće ostvariti bez empatije i solidarnosti sa svim žrtvama. Možda se ovo čini sporednim dok u Gazi izraelske bombe neprestano ubijaju na stotine djece, ili iluzornim dok izraelska javnost reži za što krvavijom osvetom. No ne radi se samo o moralnoj obavezi, nego i s pragmatične točke gledišta vjerojatno jedinoj političkoj strategiji koja dugoročno ima šansi dovesti do nekog oblika palestinskog oslobođenja. Palestincima trebaju saveznici – na međunarodnoj sceni i u samom Izraelu. Zadatak ljevice apsolutno jest ukazivanje na kontekst i povijesnu pozadinu posljednjih događaja, odnosno kontekst surove izraelske višedesetljetne represije, ali zadatak je ništa manje i izgradnja mostova.
Među progresivnim židovskim aktivistima u SAD-u postoje oni poput Hadara Susskinda, predsjednika mirovne udruge Americans for Peace Now. Iako užasnut Hamasovim pokoljem, nije htio potpisati zajedničku izjavu židovskih organizacija koja je Hamasov napad nazvala "neisprovociranim", odnosno "ničim izazvan". A Beinart pozitivno ocjenjuje Boycott, Divestment and Sanctions ("Bojkot, dezinvestiranje i sankcije", B. D. S), odnosno palestinski pokret osnovan 2005. kao nenasilna alternativa intifadi, koji se zalaže za međunarodne ekonomske sankcije Izraelu po uzoru na one uvedene rasističkoj Južnoafričkoj Republici. Autor ističe kako se Palestince aktivno obeshrabruje u pružanju otpora "etičkim putem", pa SAD i saveznici rade sve da takvi napori propadnu, što jača Hamas: uostalom, zapovjednik Hamasovog oružanog krila Muhamed Deif je kao razlog napada 7. listopada naveo zapadnu potporu i međunarodnu šutnju pred "orgijom okupacije i negiranjem međunarodnih zakona i rezolucija". Sam Biden hvali se svojom ulogom u donošenju sankcija protiv Južnoafričke Republike, ali osudio je B. D. S. s tezom da "prečesto zaluta u antisemitizam."
Više od 30 američkih saveznih država donijelo je zakone čija svrha je kažnjavanje tvrtki koje bojkotiraju Izrael. I njemački Bundestag osudio je B. D. S., izglasavši 2019. rezoluciju kojom je pokret proglašen antisemitskim. Tim povodom su Be-celem i još šest izraelskih nevladinih organizacija uputili javno pismo, kritizirajući taj potez kao posljedicu izraelske kampanje ušutkavanja politike okupacije i kršenja ljudskih prava, odnosno politike izraelske države. "Iako mi nismo dio B. D. S.-a, izuzetno nas zabrinjava rastući trend da se one koji podupiru palestinska ljudska prava proglašava antisemitima te potpuno odbacujemo ideju da je B. D. S. kao takav antisemitski. U stvari, pokret B. D. S. eksplicitno se protivi svim oblicima rasizma, uključujući antisemitizam", stoji u pismu.
Borba za slobodu je uvijek opravdana, u određenim okolnostima i oružana. Nju, međutim, sigurno ne može voditi ekstremistički pokret kao što je Hamas, koji ubija Židove samo zato što su Židovi. Niti prešućivanje osude Hamasa i neiskazivanje empatije za žrtve, rečeno je već, koriste bilo Palestincima bilo ljevici. "Ako postoji jedna stvar koja nam nanijela više štete od Arafatovog pogubnog režima, onda je to je ova kobna politika ubijanja izraelskih civila, koja dodatno dokazuje svijetu da smo mi zaista teroristi i nemoralan pokret", pisao je 2000-ih Said o Hamasu i Islamskom džihadu, podsjećajući kako za sekularnog intelektualca podržavanje religijskog pokreta znači ugovor s đavlom i žrtvovanje principa. Isticao je i kako "ne može biti pomirenja dok oba naroda, dvije zajednice patnje, ne odluče da je njihovo postojanje sekularna činjenica".
Kao protuprimjer Hamasu Beinart navodi Afrički nacionalni kongres (ANC) u kojem su desetljećima oružanu borbu protiv rasističkog bjelačkog režima zajedno vodili crni i bijeli Južnoafrikanci. Međutim, uglavnom su napadali vojne, policijske i industrijske mete te nastojali izbjegavati zločine nad civilima. "Etički otpor" ANC-a pokazao se uspješan u sticanju međunarodne potpore, pa su države, tvrtke i institucije poput sveučilišta nametale Pretoriji sankcije, a ta međunarodna potpora olakšavala je etički otpor. Razlike između dva sukoba su znatne, ali "Južna Afrika nudi protu-povijest, uvid u to kako etički otpor funkcionira i kako može uspjeti. Ne nudi priručnik s uputama, nego mjesto – u ovoj sezoni agonije i bijesa – za nadu", ističe Beinart. Bitku za vraćanje palestinske borbe trasi po uzoru na Saida i A.N.C. trebaju voditi sami Palestinci, ističe on, dok je "uloga ne-Palestinaca drugačija: da pomognu stvoriti uvjete koji će omogućiti uspjeh etičkog otpora".
Sve u svemu, dok ljevica ovih dana opravdano uporno govori o nužnosti sagledavanja šireg konteksta - da Izrael porobljava milijune ljude te da strahotni uvjeti života u Gazi potiču ekstremizam, dakle ukazuje da surovi lanac događaja nije započeo 7. listopada - dijelovi same ljevice razne elemente tog konteksta ne uzimaju u obzir. Osim navedenog u taj kontekst pripada i činjenica da za enormne palestinske žrtve u Gazi ogromnu suodgovornost snosi Hamas. U taj kontekst spadaju i lokalni geopolitički odnosi, kao što su destruktivna uloga Irana ili nemali doprinos Egipta blokadi Gaze.
Moguće je složiti se s Hararijem, koji je dijelovima međunarodne ljevice prigovorio "intelektualnu i emocionalnu lijenost". S druge strane, on podupire "razoružavanje Hamasa" koje se provodi aktualnom bjesomučnom kampanjom bombardiranja, pa se identično može prigovoriti i njemu. Izraelska operacija očito za posljedicu ima masovna ubojstva civila, a ideja vojnog uništenja Hamasa je lako moguće iluzorna.
Ljevica ozbiljno moralno griješi i pragmatično puca u vlastita koljena ukoliko opravdava zločine bilo koje strane ili piše priopćenja koja izgledaju kao objava rata Izraelu. Pri tom ne donose puno, osim navijanja i samozadovoljstva vlastitim ideološkim čistunstvom, manje ili više opravdanih optužbi za antisemitizam te daljnje polarizacije javnosti. Zadatak ljevice bio bi da se posveti mukotrpnom procesu osnaživanja međunarodnog i izraelsko-palestinskog bloka koji se protivi okupaciji i aparthejdu, a izraelske strukture represije delegitimira i slabi. Koliko god to zvučalo nerealno, alternative su – očito je - zastrašujuće.
Prvi tekst iz serijala možete pročitati ovdje.
