Zajednička površina Izraela i palestinskih teritorija manja je od polovine Hrvatske, pa ipak aktualna eksplozija nasilja na Bliskom istoku još jednom je ilustrirala koliko izraelsko-palestinski sukob djeluje polarizirajuće na cijeli planet. Osim što pojedine države tradicionalno zastupaju proizraelske ili propalestinske pozicije, sa suprotstavljenim stranama u sedam i pol desetljeća dugom konfliktu odavno se identificiraju, odnosno barem snažno opredjeljuju javnosti ili dijelovi javnosti dugačkog niza zemalja. Pri tome često, upozoravao je veliki američki-palestinski intelektualac Edward Said još 1974. godine, do izražaja dolaze najgore ljudske osobine: postoji "osjećaj da se u promatranju Židova i Arapa kako se ubijaju gleda zabavni gladijatorski okršaj, kako postoje 'naša' i 'njihova' strana, i tako dalje."
Linije podjele su višestruke. Kulturno-civilizacijske, moguće i rasne, dobrim dijelom zasnovane na projekcijama: Zapad personificiran u Izraelu nasuprot Orijenta utjelovljenog u Palestincima kao većinom muslimanskim Arapima. Potom, političko-ideološke. Konzervativci i vjerojatno veći broj liberala se svrstavaju uz Izrael kao "jedinu bliskoistočnu demokraciju". U tome im se pridružuje znatan dio desnice, uslijed islamofobije, ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima s Bliskog istoka, pa i golog uzbuđenja uspješnim vojnim strojem koji se iživljava nad slabijima. Osim toga, tu je i prilika za oslobađanje historijske hipoteke antisemitizma. Konačno, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je uložio ozbiljan trud u povezivanje s desnopopulističkim srednjeeuropskim vladama kao što su ona u Mađarskoj Viktora Orbána ili (formalno još uvijek vladajuća) poljska vlada Prava i pravde. Naizgled bizarno s obzirom na antisemitski karakter tih političkih snaga, međutim te političke snage i aktualnu izraelsku vladu osim zajedničkog rasizma povezuje i prezir prema prosvjetiteljstvu, ljudskim pravima i jednakosti.
Ljevica, pak, uglavnom podržava borbu za oslobođenje Palestine, nerijetko u hladnoratovskoj tradiciji shvaćenu kao antikolonijalnu i antiimperijalističku, što je i razlog zbog čega velika većina nekadašnjeg takozvanog Trećeg svijeta, danas zvanog "Globalni jug", podupire Palestinu. Međutim, na protuizraelskoj strani ipak se još uvijek nalazi i dio desnice čiji antisemitizam je toliko dubok da kao objekt mržnje uzima i Državu Izrael.
Edward Said pisao je još 1974. godine da postoji "osjećaj da se u promatranju Židova i Arapa kako se ubijaju gleda zabavni gladijatorski okršaj, kako postoje 'naša' i 'njihova' strana"
Ukratko, dok svjetska javnost posljednjih tjedana u real-timeu prati izraelsko mrvljenje Gaze, paralelno na gradskim ulicama i društvenim mrežama te u medijima i nebrojenim kulturnim, obrazovnim i ostalim institucijama traju ogorčeni sukobi: ratuje se prosvjedima, izjavama, tekstovima, deklaracijama i otvorenim pismima. U planetarnoj raspravi - nerijetko vođenoj argumentima u stilu "a što su oni njima radili" - do točke pucanja rastu tenzije u političkim strankama, sveučilišnim i studentskim tijelima, tvrtkama, udrugama, prijateljstvima i obiteljima. Netrpeljivost je eskalirala do fizičkog nasilja: policija u, primjerice, Londonu je nakon 7. listopada prijavila 14 puta više antisemitskih i gotovo tri puta više islamofobnih incidenata nego li u istom periodu prethodne godine, u francuskom Arrasu je imigrant iz Čečenije ubio srednjoškolskog nastavnika, u Mahačkali, glavnom gradu ruske većinom muslimanske republike Dagestan, bijesna masa je krenula u pogrom putnika pristiglih avionom iz Tel Aviva te je dvadesetak ljudi ozlijeđeno, u Tunisu je zapaljena sinagoga, a u Chicagu ubijen šestogodišnji Palestinac.
Razaranja u Gazi (Foto: Stringer/Reuters/PIXSELL)
Iako u najvažnijim zemljama zapada reakcije javnosti nipošto nisu unisone, isprva je najveći dio najvažnijih političkih moćnika u toj which side are you on igri iskazao gotovo bezrezervnu podršku Izraelu, a isto važi za znatan dio mainstream javnosti. S obzirom da izraelsko "pravo na obranu" u praksi znači tisuće i tisuće ubijenih Palestinaca i užasno kolektivno kažnjavanje više od dva milijuna ljudi te s obzirom na povijest okupacije i represije, takav stav znači namjerno moralno sljepilo i podršku masovnim ratnim zločinima. Tek nedavno pojavile su se ozbiljnije naznake njegove promjene uslijed neprestane poplave video-snimki pretvaranja Gaze u pakao. Sam bivši izraelski premijer (ranije i načelnik generalštaba) Ehud Barak je početkom ovog tjedna izjavio kako je Izrael svjestan da će kroz "tjedan ili dva" izgubiti podršku javnog mnijenja u mnogim zemljama zapada, a nedugo potom vjerojatno i podršku brojnih zapadnih vlada.
Istovremeno, dok su arhitektonske znamenitosti New Yorka, Berlina, Pariza, Londona, Rima, Varšave i drugih gradova bile osvijetljene bojama izraelske zastave, iskazivanje potpore Palestini nerijetko se guši zakonskom zabranom, financijskim ucjenama, otkazivanjem, cenzurom i policijskom čizmom: radi se o sustavnoj kampanji zatiranja slobode govora. Istovremeno, dijelovi ljevice u potpori palestinskoj borbi iskazuju duboko nerazumijevanje aktualne situacije i povijesti, što rezultira moralno promašenim stavovima koji se mogu tumačiti kao zagovaranje uništenja Izraela, pa i kao antisemitizam. U narednih nekoliko tekstova donosimo pregled zanimljivijih reakcija u važnijim državama zapada, bez pretenzija na sveobuhvatnost.
Joe Biden: ugrožavanje drugog mandata
Aktualni predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden kroz duga je desetljeća u politici održavao bliske odnose s izraelskim vođama. Sada je javno uputio snažnu retoričku, vojnu i svaku drugu podršku Izraelu, Hamas usporedio s takozvanom Islamskom državom te negirao mučne brojke palestinskih žrtava koje prijavljuje Hamasovo ministarstvo zdravstva u Gazi, premda im stručnjaci i organizacije poput Human Rights Watcha vjeruju. Iako iza zatvorenih vrata američki diplomati vjerojatno nastoje donekle ograničiti izraelsku osvetu koja je dovela do enormne humanitarne, a lako bi se mogla pretvoriti i u vojnu te diplomatsku katastrofu, Bijela kuća se do sada opire i samom spomenu primirja. Većina članova i Republikanske i Demokratske stranke čvrsto podupire Izrael – odnosno njih 77 i 69 posto. No taj udio je bitno manji među mlađim Amerikancima - manje od polovice njih vjeruje da SAD treba javno podržavati Izrael. Nedavno Gallupovo istraživanje pokazuje da je potpora Bidenu među demokratima pala na 75 posto, što je najmanje u čitavom mandatu.
Sve više se pojavljuju nagađanja da bi jednostrana potpora Izraelu mogla Bidena stajati potpore mlađih, lijevih i muslimanskih birača na predsjedničkim izborima 2024. godine, što bi moglo presudno odlučiti rezultat izbora u Trumpovu korist. Američki muslimani čine 1 posto stanovništva, dok oko 3,7 posto Amerikanaca potječe iz arapskih država. Međutim, koncentrirani su u ključnim saveznim državama kada je o izborima riječ. "Gospodine predsjedniče, Michigen je važna država za vas. Kao i Pennsylvania. Kao i Georgija. I znate što, gospodine predsjedniče? Nećemo zaboraviti da smo dočekani tišinom onda kada smo žalovali, plakali i molili našu zemlju da zaustavi nasilje", poručila je tako Bidenu demokratska kongresnica palestinskog porijekla Rashida Tlaib. Na predsjedničkim izborima 2020. glasalo je 1,1 milijun muslimana, od čega 64 posto njih za Bidena, a sadašnje ankete pokazuju da potpora tog korpusa aktualnom predsjedniku rapidno pada. Organizacije muslimanskih i arapskih Amerikanaca su, štoviše, prije nekoliko dana uputile otvoreno pismo u kojem su Bidena upozorile da će mobilizirati to glasačko tijelo protiv njega ukoliko ne pokrene odlučne korake da osigura primirje u Gazi. "Je li moguće da 2, 3, 4 milijuna progresivnih birača ne izađe na izbore, ne glasa za Bidena zbog ovoga? Apsolutno je moguće", komentirao je analitičar Matthew How iz think-tanka Eisenhower Media Network.
Dok su arhitektonske znamenitosti svjetskih gradova bile osvijetljene bojama izraelske zastave, iskazivanje potpore Palestini nerijetko se guši zakonskom zabranom, financijskim ucjenama, otkazivanjem, cenzurom i policijskom čizmom
Posljednjih dana vidljiv je pokušaj administracije da ublaži štetu, pa je Biden tako poručio da je uspostava palestinske države nužnost te da se stanovnike Gaze ne smije prognati u Egipat, što nije dobro sjelo znatnom ekstremistički raspoloženom dijelu izraelskog establishmenta i javnosti. Glavni savjetnik Bijele kuće za sigurnost Jake Sullivan dodao je i da "(palestinski civili) nisu zaslužili umrijeti", a Washington Post piše kako je američki pritisak prisilio Izrael da Gazi ponovno uključi elektroničke komunikacije. U srijedu, 1. listopada, konačno se sam Biden javno založio za humanitarnu pauzu, napravivši odmak od dotadašnjeg stava kako neće biti "crvenih linija" za Izrael. Slaba je to utjeha za rodbinu približno deset tisuća do sada ubijenih Palestinaca, od čega su gotovo četiri tisuće djeca, kako je izvijestilo Ministarstvo zdravstva u Gazi.
Europska unija: podjele, glavinjanje i nebitnost
Posljednji put kada su europske sile – i to neuspješno - pokušale biti stvaran faktor na Bliskom istoku bilo je daleke 1956. godine tijekom Sueske krize, podsjetio je nedavno Dario Špelić na HRT-u. Sve otada Europa je u ovoj regiji uglavnom nebitna, a po svemu što smo vidjeli posljednjih tjedana tako će biti i nadalje. Nakon Hamasovog napada, povjerenik za proširenje i odnose sa susjedstvom Olivér Várhelyi najavio je suspenziju financijske pomoći Palestincima, na što je niz nacionalnih vlada reagiralo gnjevno, pa od suspenzije nije bilo ništa. Sama predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen reagirala je sramotno: u više odlučnih javnih istupa o ratu Izraela i Hamasa nijednom nije zucnula o palestinskoj državi, a kamoli spomenula okupaciju ili represiju nad Palestincima.
Štoviše, prilikom posjeta Izraelu 13. listopada je uspjela izgovoriti kako "zna da će način na koji će Izrael odgovoriti pokazati da je riječ o demokraciji", što retrospektivno zvuči sve perverznije. Povjerenik za vanjske poslove Josep Borrell je već sljedeći dan de facto ustvrdio kako von der Leyen ne predstavlja EU po ovom pitanju te podsjetio kako rješenje sukoba leži u uspostavi palestinske države, a bitno drugačije od predsjednice EK je istupio i šef Europskog vijeća Charles Michel, izjavivši kako "potpuna opsada Gaze nije u skladu s međunarodnim zakonom". Stavovi von der Leyen bili su previše čak i za zaposlenike europske birokracije, pa je njih više od 800 potpisalo prosvjedno pismo u kojem se nju opravdano optužuje za pristranost. Zaključno, EU je uspjela ponovno dokazati valjanost cinične primjedbe pripisivane Henryu Kissingeru – "Koga da nazovem ukoliko želim razgovarati s Europom?".
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen reagirala je sramotno: u više odlučnih javnih istupa o ratu Izraela i Hamasa nijednom nije zucnula o palestinskoj državi, a kamoli spomenula okupaciju ili represiju nad Palestincima
Što se vladajućih političara na nacionalnim razinama tiče, među rijetkima koji su otpočetka kritizirali izraelsku odmazdu nalaze se irski i španjolski premijeri Leo Varadkar i Pedro Sánchez te hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Nakon mnogo natezanja EU je prošli tjedan uspjela donijeti zajedničku deklaraciju: u njoj se ne spominje primirje nego tek humanitarni koridori i "pauze". Jedinstvo Unije trajalo je nešto više od 24 sata, do glasanja u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o rezoluciji koju je podnio Jordan. Dokument koji inzistira na primirju poduprlo je osam članica, petnaest je bilo suzdržano, a četiri su bile protiv. Da se klima ipak mijenja pokazuje činjenica da je Francuska rezoluciju podržala, dok je Njemačka bila suzdržana. U ponedjeljak je izraelsko kršenje pravila ratovanja i nesrazmjernu odmazdu osudio i premijer Norveške, koja, doduše, nije članica EU.
Ursula von der Leyen i Joe Biden (Foto: Evropska komisija)
No koliko vanjski svijet ozbiljno shvaća Uniju, pokazuju i reakcije na njen poziv na međunarodnu mirovnu konferenciju. Izraelski predstavnici izjavili su da ne znaju hoće li na njoj sudjelovati, s obzirom da se ne zna što bi bio njen cilj. Razne članice Unije se, prema pisanju Politica, nadmeću za ulogu domaćina konferencije. "No toliko dugo dok nije jasno da li sama regija to želi, cijela rasprava o lokaciji je glupa i irelevantna", rekao je neimenovani diplomat. Naslov teksta na Politicu dovoljno govori: "Tko treba EU-ov 'nebitni' mirovni plan za Gazu? EU, naravno". Ističe se da izraelski lijevo-liberalni dnevni list Harec izjave europskih čelnika čak nije niti prenio. Sve u svemu, rat Izraela i Hamasa izgledno je već ozbiljno urušio i tako ne pretjerano velik utjecaj EU kao geopolitičkog aktera. Šteta će biti i veća ukoliko rat potraje, a podjele eskaliraju.
Muke lijevog centra i ljevice
Britanska konzervativna vlada Rishija Sunaka stoji, naravno, čvrsto uz Izrael. London je posljednjih godina do te mjere zanemario izraelsko-palestinski sukob da je istragu o tome čak najavio parlamentarni vanjskopolitički odbor. Istovremeno u laburističkoj stranci bukti nezadovoljstvo proizraelskim stavovima stranačkog vođe Keitha Starmera, koji je iz stranke izbacio pristaše svog prethodnika, uvjerenog ljevičara Jeremya Corbyna. Neposredno nakon početka sukoba Starmer je u intervjuu LBC-u "u skladu s međunarodnim zakonom" podupro isključivanje vode i struje Gazi, da bi potom reterirao od tih izjava. Poneki lokalni vijećnici iz protesta su napustili stranku, a desetine laburističkih parlamentarnih zastupnika zatražilo je hitni prekid vatre, uključujući sve više stranačkih vođa poput londonskog gradonačelnika Sadiqa Khana. U petak, 3. studenog, konačno je i sam Starmer zatražio "humanitarnu pauzu". U međuvremenu, britanski mediji nagađaju koliko su laburisti izgubili muslimanskih birača.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava poslati više različitih poruka, pa je tako još prije više dana zatražio "humanitarno primirje" i istovremeno predložio formiranje međunarodne koalicije za borbu protiv Hamasa. Za to se vrijeme raspada široka lijeva koalicija Nupes. Nekoliko njenih sastavnica, uključujući Komunističku partiju, zgroženo je stavovima Jean Luca Mélenchona, vođe najsnažnije članice koalicije Nepokorena Francuska (LFI). Stranka je pokolj izraelskih civila opisala kao "oružanu palestinsku ofenzivu", a Hamas odbila proglasiti teroristima, dok ga neki članovi LFI-a nazivaju "pokretom otpora". Mediji upozoravaju da francuska ljevica očito ima problem s antisemitizmom: prema jednom istraživanju židovski studenti u Francuskoj više se boje krajnje ljevice, nego li krajnje desnice. Mélenchona to očito ne zabrinjava, štoviše, napao je zastupnika Nupesa iz lijevo centrističke stranke koji je u Europskom parlamentu podupro rezoluciju kojom se osuđuje Hamasov napad od 7. listopada. U javnosti se sve više čuju glasovi kako Mélenchon sa svojim rigidno antizapadnim pogledima postaje ogroman teret ljevici i čitavoj francuskoj političkoj sceni. Prema anketama, više Francuza bi na predsjedničkim izborima glasalo za predstavnicu krajnje desnice Marine Le Pen no za njega. Što se spomenute tiče, ona je u ovom sukobu uočila priliku za promjenu imidža. Le Pen je kao predsjednica Nacionalnog okupljanja od svog oca Jean-Mariea naslijedila antisemitsku baštinu te stranke, no političarka poznata po islamofobnim i ksenofobnim stavovima sada je zauzela snažnu proizraelsku poziciju.
U javnosti se sve više čuju glasovi kako Mélenchon sa svojim rigidno antizapadnim pogledima postaje ogroman teret ljevici i čitavoj francuskoj političkoj sceni
Šef španjolskih socijalista i premijer Sánchez osudio je Hamas i kritizirao Izrael, ali neki njegovi ministri iz lijeve koalicije Sumar otišli su i bitno dalje, ustvrdivši da Izrael provodi genocid u Gazi. Ministrica socijale Iole Bellara izjavila je da bi Benjamina Netanjahua trebalo zbog ratnih zločina izvesti pred Međunarodni kazneni sud. Gensek Komunističke partije i parlamentarni zastupnik Sumara Enrique Santiago odbio je osuditi Hamas te podsjetio da ne može postojati "jedno međunarodno pravo za Ukrajinu, a drugo za Palestinu". Došlo je i do diplomatskog sukoba: izraelsko veleposlanstvo optužilo je ministre da podržavaju "terorizam ISIL-ovog stila", no vlada je odbacila optužbe. U međuvremenu, pak, kritičari ističu da je Sánchezov oštar nastup prema Izraelu više izraz njegovih unutarpolitičkih potreba, odnosno pridobijanja potpore propalestinskih stranaka španjolske ljevice.
Zbog svoje prošlosti i specifične javne kulture Njemačka je slučaj za sebe te zaslužuje zasebni tekst. Ukratko, vladajuća koalicija izrazito je svrstana na stranu Izraela. Zemlju su u tjednu nakon Hamasovog napada posjetili kancelar Olaf Scholz (inače socijaldemokrat) koji je govorio o njemačkom "vječnom zadatku" da se zalaže za postojanje i sigurnost Izraela, te ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (iz Zelenih) te poručila kako smo "ovih dana svi Izraelci". U međuvremenu je ipak došlo do evolucije čak i njemačke pozicije, pa je pri prošlotjednom glasanju o spomenutoj UN-ovoj rezoluciji Berlin (za razliku od SAD, Hrvatske i još svega 12 zemalja) bio suzdržan, a Baerbock u javnim nastupnima spominje kako je jedini jamac mira i sigurnosti uspostava palestinske države. Vrijedi spomenuti da je Ljevica - inače u procesu podjele stranke uzrokovanom odlaskom Sahre Wagenknecht i još devet zastupnika u Bundestagu - zauzela poziciju za svaku pohvalu. Stranka je oštro osudila Hamas zbog pokolja izraelskih civila i suodgovornosti za pakao izraelske osvete, podsjetila na njegov fanatični antisemitizam i potporu koju mu pruža brutalni iranski režim, ali i na izraelsku represiju i okupaciju kao strukturne razlog tekućeg užasa te se založila za prekid vatre i palestinsku državu s istočnim Jeruzalemom.
