"Održao sam Zoom predavanje. Odvratno. Zaboravio sam koliko je to odvratno i beskorisno"; piše u poruci koju mi je nedavno poslao kolega prijatelj. Spletom okolnosti morao je jednokratno posegnuti za tim online alatom, a rezultat svega jasno sumiraju citirane riječi.
Traumatični simptomi iz razdoblja kovid izolacije tek izbijaju na površinu, a njihovih razmjera postajemo u punoj mjeri svjesni onda kada nas neka aktivnost, radna ili socijalna, podsjeti na to vrijeme i njemu svojstvene prakse na koje smo bili prisiljeni.
No pustimo psihologiju po strani, nešto ekonomsko-politički i socijalno važnije pritom je na djelu. Vrli neimari naših vječnih, permanentnih reformi u domenama obrazovanja i znanosti, kao i uvijek požurili su da nam objasne kako su takve prakse dio nepovratnih povijesnih procesa, fenomeni koje dotični nekritički tretiraju kao stupove nove modernizacije i progresa.
Pa je stoga postuliran i model tzv. hibridnog obrazovanja, legitimacija da se klasična nastava uživo kombinira s nastavom na daljinu, posredstvom suvremenih tehnologija. Na stranu sad što u tome čuči zrno tehnodeterminizma, to jest izostanak kontekstualne obrade tehnologije, u ovom slučaju medijsko-komunikacijske, pa ju se tretira kao puki tehnički, neutralan alat stavljen u službu jedne važne socijalne aktivnosti kakva je obrazovanje.
Pustimo po strani i nalaze relevantnih istraživanja koja pokazuju da su praktični učinci nastave na daljinu za učenike i studente neusporedivo slabiji od rezultata koje polučuje nastava uživo. A tu su i dojmovi s profesorske strane, osjećaji izolacije i otuđenosti, to jest odvratnost i beskorisnost kako piše moj kolega.
Uostalom, zar netko misli da u online okruženju može ozbiljnije konkurirati sadržajima koji su habitualni za svijet virtualnosti? Sumnja li itko od nastavnika i profesora da je u trenutku izvođenja nastave na daljinu tek jedan od petnaest-dvadeset otvorenih prozorčića na kompjutorskim ili telefonskim ekranima studenata? I pritom je antijunak u toj slici, u usporedbi s ostalim ekranskim kvadratićima nudi daleko najnezanimljiviji sadržaj.
Jedini način na koji bi mogao konkurirati dominantnim sadržajima iz tog okruženja bio bi neki tip ekscesa, po mogućnosti opscenosti, u svakom slučaju nekakav fragment koji bi se mogao podvesti pod suvremenu kulturu spektakla.
No važnije od svega toga jest ono iz same srži paradigme, a to je ekonomsko-financijska perspektiva, pitanje tko tu i pod kakvim uvjetima zarađuje velike novce. Jer iza svih tih praksi, iskustava, online licenci i digitalnih hardversko-softverskih tehnologija u funkciji proizvodnih sredstava, stoje velike kompanije, njihove poslovne bilance i vrijednosti njihovih dionica na burzovnim tržištima. Nema stoga ničeg nevinog u prividno afirmativnom imperativu da se naprosto prikačimo.
