"1957. godine… talijanske vlasti su se zabrinule kada je talijanski konzulat u Zagrebu primio više od dvije tisuće zahtjeva za vizu za jednodnevno putovanje u Trst 29. studenog, misleći da je u pitanju eventualni neprijateljski politički čin, a ne, kako se ispostavilo, dan za šoping", piše povjesničarka i istraživačica Anita Buhin u novoobjavljenoj knjizi "Jugoslavenski socijalizam 'sa okusom mora, sa okusom soli'", njenoj prerađenoj doktorskoj disertaciji. Autorica, Puležanka i postdoktorandica na Sveučilištu Nova u Lisabonu, knjigu je originalno napisala i objavila 2022. na engleskom jeziku, pa je samu sebe prevela na hrvatski, a podnaslov, "Mediteranizacija jugoslavenske popularne kulture pod talijanskim utjecajem 1950-ih i 1960-ih" otkriva nam Anitine istraživačke namjere.
Na pitanje što u njenom radu "mediteranizacija" konkretno podrazumijeva, Buhin za Nadu pojašnjava da je riječ o "širenju mediteranske kulture i načina života kao pozitivnog nosioca modernizacijskih i liberalizacijskih promjena u jugoslavenskom društvu". Polazište za istraživanje bio je utjecaj Italije kao "najmediteranskije zemlje", koja se, kako autorica navodi, "etablira kao poluegzotična zemlja, istovremeno poznata i divlja, s temperamentnim i zgodnim muškarcima i ženama, smislom za lijepo i profinjeno te opuštenim stilom života".
Da istraživački rad neakademskom puku može biti zabavan, naslućujemo već kada pogledamo koje je tri studije slučaja Buhin odabrala – riječ je o zabavnoj muzici, koju pratimo kroz Opatijski festival, Melodije Jadrana i domaće predstavnike na Euroviziji, ulasku televizije u jugoslavenske domove i fenomenu serije "Malo misto" te o modi i izborima za miss. Svima nama (makar malo starijima) odlazak u Trst po farmerke, Smojini Luiđi i Bepina, crno-bijele snimke sa splitskih Prokurativa i iz nedosanjane opatijske Kristalne dvorane dio su kolektivnog kulturnog sjećanja, a Buhin ih precizno i jasno politički pozicionira i uokviruje hrpom prohodnih referenci. Dotaknut ćemo se samo nekolicine.
Talijanske kancone i žal za minulim ljetom u jugoslavensku zabavnu muziku ulaze preko brojnih prepjeva pedesetih i šezdesetih godina, a koliko se jugoslavenska muzika u kratkom roku razvila i donekle emancipirala govori podatak da je na Melodijama Jadrana 1969. godine pobjedničku pjesmu "Nono, dobri moj nono" Nikice Kalogjere u izvedbi Tereze Kesovije (prozvane "prvom damom Melodija"), u talijanskoj verziji "Il tuo mondo" otpjevao megapopularni Claudio Villa. Godinu kasnije, na istom mjestu, svjetska zvijezda Sergio Endrigo na mekanom hrvatskom (hrvatskosrpskom?) nakon Radojke Šverko na Prokurativama pjeva: "Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi / I da li itko zna što more sprema". S obzirom da ovih dana region gori u "Rim Tim Tagi Dim" ritmu, upitali smo Buhin kako je jugoslavenska muzika šezdesetih stajala na eurovizijskim kladionicama.
- Jugoslavija je na Euroviziji sudjelovala od 1961. kao jedina socijalistička zemlja, i tu je vidjela priliku za iskazivanje ideološke superiornosti i nad Istokom i nad Zapadom. Međutim, sve pjesme izabrane do 1968. bile su nevjerojatno dosadne, zaista nema bolje riječi za to. Pojava Dubrovačkih trubadura, mladića koji su svoj zanat pekli na terasi hotela Jadran, doživljena je kao okret nečemu modernom, mladalačkom, ludičkom i romantičnom. S druge strane, u njihovom je imidžu postojala i povezanost s tradicijom, što kroz melos, što kroz renesansne kostime koje su nosili na nastupima, pa je i konzervativniji dio publike i kritičara mogao biti zadovoljen – pojašnjava Buhin, a singl "Jedan dan", nakon eurovizijske izvedbe, prodan je u gotovo dvadeset zemalja te paralelno snimljen u engleskoj verziji.
Naslovnica knjige
Na pitanje koja je Aniti muzička referenca iz perioda kojim se bavila najvažnija, spremno odgovara:
- Mišo Kovač, naravno. Malo se pojavljuje u knjizi, ali to ćemo u budućnosti ispraviti samostalnom studijom.
Muzički festivali bez televizije zasigurno ne bi mogli postati svejugoslavenskim fenomenom pa Buhin piše o uvođenju TV prijemnika u jugoslavenske domove i početku emitiranja programa 29. novembra 1958. I dok su obitelji s mora "hvatale" talijanski televizijski program i znale kako bi zabava trebala izgledati, jugoslavenska je vlast, kako Buhin navodi, "od Italije učila kako koristiti popularnu kulturu i medije za kulturnu homogenizaciju i premošćivanje razlika". Godine 1965. provedena je anketa čemu bi televizija trebala služiti – čak 51,3 posto ljudi odgovorilo je kao sredstvo razonode. Da od novog medija žele samo zabavu izjavilo je 75,6 posto radnika, 69,3 posto kućanica, a pogađate, najmanje novinara (njih 15,4 posto) i književnika (9,4 posto).
Osim praćenja muzičkih festivala i vrućih jadranskih ljetnih noći, ubrzo nakon masovnog ulaska televizora u domove, postaju popularne domaće serije, na početku one koje je emitirao TV Beograd, a omiljeni jugoslavenski komičar zasigurno je bio Miodrag Petrović Čkalja. Ipak, zvjezdani televizijski bum doživljava najmediteranskije od Mediterana, "Naše malo misto" Miljenka Smoje. O fenomenu Buhin govori:
- Serija je izazvala nevjerojatan medijski interes i gotovo je svaka epizoda dobivala recenziju u brojnim tiskovinama, uključujući i onim ozbiljnijim poput 'Komunista'. Recenzije su bile mahom pozitivne, čak i onda kada se u epizodama ismijavao politički sustav, što je tumačeno kao blagonaklon smijeh samome sebi.
Crtice iz treće studija slučaja, primjerice paralelna tumačenja izbora za miss kao emancipatorskog projekta i programa koji omalovažava žene, i fenomen Trsta s kojim smo započeli tekst, ne stanu na našu stranicu pa vas pozivamo da knjigu pročitate, a za kraj smo ostavili temu bez koje priče o "starom" Mediteranu nema. Riječ je o domaćim "galebovima" (koji se u Italiji nazivaju "papagajima", a u Grčkoj "harpunima", zastanimo malo i nad tom informacijom), kojima je Anita posvetila kratko potpoglavlje u knjizi, ali koji su opsežna tema njenog novog istraživačkog rada.
- Krenulo je od galebova, a završit će na mediteranskom maskulinitetu. Intrigantan mi je ekonomski aspekt kod "profesionalih galebova", jer su, za razliku od ženske prostitucije, seksualni kontakti lokalnih mladića koji su u tim slučajevima bili nagrađeni različitim poklonima, u javnosti doživljavani kao benigna pojava. Trebam još odraditi usmenu povijest, zanima me hoće li mi itko priznati da je dobivao poklone od strankinja i u kojem će ključu to opisati – govori ona.
Razgovor i prikaz knjige zaokružujemo stihovima Arsenove pjesme iz naslova knjige: "U okusu mora, u okusu soli / ti nosiš gorčinu svih onih stvari / što sam volio davno i / izgubio negdje, / sve ono što traje / daleko od nas." Neke će nakon čitanja asocirati na kraj ljeta, druge na kraj Jugoslavije i njenog "trećeg puta".
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
