Ovaj temat zamišljen je tako da okupimo kompetentne autore oko jedne naoko apstraktne teme. A to je da nema socijalizma kao prijelaznog perioda bez ideje komunizma u koji on prelazi. Ono što smo dobili su četiri različita teksta, koji svaki na svoj način ulaze u temu. Namjera priređivača nije ni bila da nađe grupu istomišljenika ili pripadnika jedne škole pogleda na tu problematiku. Jedino što je zajedničko svim autorima je da spadaju u "pravu ljevicu", tj. da su njihovi zahtjevi za ukidanjem kapitalizma radikalni, iako različiti. Sve ostalo kod svakoga je drugačije i u jednoj boljoj situaciji od ove izazvane koronavirusom ovi tekstovi bi služili kao predložak za diskusiju, koja je danas nužna. Ovako ostaju samo okupljeni prijedlozi, koje svatko može čitati na svoj način.
Autori tekstova su profesori Darko Suvin i Rastko Močnik, filozof Slobodan Karamanić i profesorica i političarka Katarina Peović. Ovo nije mjesto ni prilika da napišemo njihove, makar i kratke, bio-bibliografije. Svi oni imaju iza sebe puno znanstvenih radova, okupljenih u časopisima, zbornicima i autorskim knjigama. Za samo pobrojati te radove trebali bismo prostora koliko ga ima ova bilješka.
Darko Suvin u svom tekstu "U sumraku jedne povijesne faze: Sedam teza i jedna alternativa" na pomalo apokaliptičan način ispisuje svoj "mali manifest u mrkloj noći", inzistirajući na pojašnjenju pojmova kao što su kapitalocen, antiutopija i kovidizacija. On svijet vidi na prekretnici i od toga koji će put u budućnosti izabrati ovisi njegova sudbina, pa i opstanak. Ima tu književnih i biblijskih citata, a opet se ne bježi od aktualnosti fenomena kao što su kovidizacija i digitalno opredjeljenje.
U razgovoru koji smo vodili s Katarinom Peović "Socijalizma nema bez vizije i horizonta komunizma" ona se dotiče kritike municipalne demokratizacije i potrebe da učimo iz iskustva propalih realpostojećih socijalizama. Govoreći o jugoslavenskoj revoluciji, ističe njene prednosti, ali i mane, naročito u zadnjem periodu, koje su možda i poučnije od njenih uspjeha. Kao lijek nudi "socijalizam 21. stoljeća", koji bi bio demokratski inkluzivniji i zasnovan na neposrednoj demokraciji.
U tekstu "Futur antérieur Jugoslovenske revolucije" (pisane velikim slovom) Slobodan Karamanić propituje ovaj futur drugi ili radnju koja će se desiti prije neke druge radnje. Za njega je Jugoslavija ime za ono što dolazi, a to iznosi kroz šest teza. One su najprije navedene, pa onda ukratko objašnjene. On govori o subjektivnoj sili koja prethodi jugoslavenskom socijalističkom samoupravljanju i bez koje ovog drugog ne bi bilo. Za njega socijalistička država nije garant jednakosti i blagostanja svih, nego polje klasne borbe, a samoupravljanje nije neki alternativni model ekonomije, niti je socijalizam poseban način proizvodnje. Naprotiv, radi se o pokušaju destrukcije navodne autonomije ekonomske sfere i njenog stavljanja pod primat političke emancipacije rada. Zaključna teza je da samoupravljanje nije moguće uspostaviti kao program bez subjektivne snage koja jedino može pružiti podlogu za nastanak nečeg novog.
Za Rastka Močnika u tekstu "Borba za socijalizam i opstanak čovečanstva" ovaj opstanak danas ovisi o ukidanju kapitalizma. U budućoj izgradnji socijalizma, a ovaj se pokazao kao do sada jedini put izlaska iz kapitalizma, mi imamo privilegiju da možemo koristiti svoje historijsko iskustvo. Najznačajnija inovacija jugoslavenskog socijalizma bilo je društveno vlasništvo. Sve što je važno za život i napredak društva u njemu pripada svima zajedno i nikome posebno. Problem koji se time otvara su način razmjene dobara i usluga i njihova raspodjela. U Jugoslaviji su isprobana tri različita modela. Najuspješniji je bio planski model, kombiniran s radničkim samoupravljanjem. Pitanje opće koordinacije društvenih djelatnosti ostavljeno je otvorenim. Postići da u delegatskom sistemu odluke ne određuje administracija zadatak je komunista koji sprovode "zajedničke, od nacionalnosti neovisne interese cjelokupnog proletarijata" (Marx). Budući socijalizam morao bi se riješiti anomalija prošlog tako da kombinira neposrednu demokraciju u bazi s delegatskim sistemom na višim razinama. Jedna od bitnih pretpostavki je ukidanje podjele rada. Daljnje razmišljanje, skroman je Močnik, odvelo bi nas u spekulaciju, a nama su sada važni početni koraci. On je mišljenja da put u socijalizam ne može ni započeti u sadašnjoj Evropskoj uniji. Potrebna nam je nova internacionalistička inicijativa, jer socijalizam nije moguće graditi u jednoj zemlji.
Ovo je prvi od pet tekstova posvećenih ideji komunizma.
