Prekoputa zgrade u koju sam se nedavno doselila stara je kuća, čiji jedan dio nalikuje na toranj nekog malog zamka. Na jednom od prozora u prizemlju često stoji žena crne kose, vjerojatno u pedesetima, i nalakćena na prozorsku dasku u samoći puši cigaretu. Nismo se još nikada pozdravile, međutim, pogledom instinktivno tražim njenu pojavu kadgod prolazim. Otkad sam je primijetila, naime, svaki mi se put iznova učini da u njoj vidim Milenu Benini. Milenu Benini – jednu od naših najpoznatijih i najnagrađivanijih spisateljica SF-a, prevoditeljicu, urednicu i teoretičarku, strašnu ženu ne samo u književnom, nego i najljudskijem mogućem smislu. Milenu Benini – rođenu 1966., a preminulu nakon kratke i teške bolesti prije nepune dvije godine, početkom mjeseca lipnja. Tijekom te dvije godine, od kada Milena više ne piše SF romane i priče, ne reda književne nagrade na svoju policu, ne vodi radionice pisanja, ne piše o strašnim književnicama, ne govori o spekulativnoj fikciji i njenoj sposobnosti da osmisli nove i egalitarnije svjetove i društvene odnose, ne govori o sistemskim problemima našeg društva, ukratko - ne radi sve ono što je neumorno, strastveno, pametno, angažirano, skromno, štreberski, frajerski i dosljedno radila cijeli svoj život – Milena je nedostajala mnogima. Vjerujem da nisam jedina koja se tijekom te dvije godine puno puta ponadala da će je prepoznati u nečijem licu i imati priliku još jednom pozdraviti. Ljubitelji SF-a, književnosti općenito, njene suradnice, kolege, obitelj, prijatelji i fanovi, vjerujem, Milenu spominju, čitaju i citiraju stalno i svugdje.
S Milenom sam jednom prilikom imala privilegiju kratko surađivati – dvije godine žirirale smo s Dorom Sivkom književni natječaj za priče u žanru klimatske fikcije, u organizaciji Zelene akcije i Bookse. Taj angažman na promociji takozvanog cli-fi žanra u domaćem književnom polju samo je, međutim, mala crta u njenoj bogatoj biografiji. Prvu je priču objavila još kao četrnaestogodišnjakinja u kultnom časopisu "Sirius", slušala je novinarstvo, francuski jezik i komparativnu književnost u Zagrebu, a diplomirala je komparativnu književnost na sveučilištu St. George u Oxfordu. Objavila je brojne romane, priče, znanstvene radove i eseje i za njih osvojila sijaset nagrada – SFERU za "Kaos", "Prodavača snova" i niz priča i eseja, "Artefakt" za "Mletačkog sokola", "Zmajsku zoru" i "Prodavača snova", slovenski "Hudi Maček" za "za izvanredan doprinos u žanru znanstvene fantastike in fantasyja".
Do njene smrti, samo su dvije osobe osvojile više SFERA od nje, a Milena je rado isticala činjenicu da je udio žena koje su nagrađene SFEROM daleko veći nego u svim drugim književnim nagradama, skrećući tako pažnju na velik broj i ravnopravno mjesto spisateljica u domaćoj žanrovskoj književnosti na kojem bi nam mnoge zapadne zemlje mogle pozavidjeti, a čije je razloge Milena detektirala u naslijeđu deklarirane ravnopravnosti spolova ostvarene u bivšoj državi. Jedan od njenih najpoznatijih romana "Svećenica mjeseca", koji je inicijalno objavljivala u nastavcima na svom blogu, bio je i prvi fantasy roman koji se našao u finalu T-portalove nagrade za najbolji hrvatski roman 2015. godine. Uređivala je naslove za izdavačku kuću Lumen, vodila je radionice pisanja u trešnjevačkom CeKaTeu, uvijek spremno davala savjete mlađim piscima, prevela je knjige Douglasa Adamsa, Terryja Prattcheta, Philipa K. Dicka, Julesa Vernea i brojnih drugih, ali i stripove, poput Prattovog slavnog Corta Maltesea. U jednu stranicu in memoriama ne stane ni mali dio velikog Mileninog doprinosa domaćoj književnosti, pa ćemo samo ponoviti riječi Tomislava Šakića, koji ju je u tekstu objavljenom povodom njene smrti na portalu časopisa za znanstvenu fantastiku "Ubiq" nazvao Zagorkom hrvatske fantastike, referirajući se tim priznanjem na njenu izjavu da je "htjela biti Zagorka kad poraste".
Valja ipak dodati da je Milena u svemu što je pisala i govorila nastupala feministički, angažirano, znatiželjno i nepretenciozno. Kada bi je pitali za mišljenje o čestim prigovorima znanstvenoj fantastici i fantastici da je eskapistička, odnosno da služi bježanju od stvarnosti, redovno je odgovarala citirajući poznatu spisateljicu SF-a Ursulu Le Guin: "Znate tko se boji bijega? Tamničari." Govorila je o važnosti zamišljanja drugačijih svjetova kroz književnost i kapacitetima SF-a da te svjetove stvori i testira, ali i da nam pomogne rasvijetliti aktualne društvene odnose oko nas. "Treba se inspirirati stvarnim životom bez obzira na to što se bavimo spekulativnom fikcijom", kazala je jednom prilikom, a povodom izlaska svog "Mletačkog sokola" rekla je da misli da je "ideja spekulativne fikcije puno više u tome da komentira sadašnjost nego da predviđa budućnost".
Milena je maštovito i pametno govorila i pisala o toj sadašnjosti: o klimatskim promjenama, migracijama, krizama i nejednakostima koje stvara kapitalizam. Osim Ursule, često je spominjala i citirala pisce poput Williama Gibsona i Chine Miévillea koji u svojim djelima tematiziraju aktualne društvene odnose i promišljaju njihovu promjenu. Branila je žanrovsku i popularnu književnost kao prostor koji zna izgledati bezazleno, ali često može biti subverzivniji od takozvane visoke književnosti. Navijala je za sve snažniju afirmaciju stvaralaštva žena, neamerikanaca i nebijelaca u vrhu svjetskog SF-a kojim su, u njegovom takozvanom zlatnom razdoblju, dominirali bijeli, srednjoklasni muškarci iz Amerike. Pisala je i držala predavanja o važnim ženama u SF-u. Osmislila je izraz "strašne žene" o kojima je najprije pisala na svom blogu, a onda na sajtovima Cunterview i VoxFeminae, koji i danas ima istoimenu rubriku.
Za kojim god da Mileninim tekstom posegnete – romanom, pričom, esejom ili intervjuom – nećete pogriješiti. Kad završite s čitanjem, bit ćete naoružani spiskom sjajnih SF autora i knjiga, novim informacijama iz raznih polja koja je Milena istraživala i o kojima je pisala, od povijesti do feminizma, ali još daleko važnije, bit ćete naoružani novom dozom znatiželje i želje da neumorno čitate. Stoga ćemo ovaj tekst završiti upravo njenim riječima. Snažnim, zaigranim i toplim, riječima koje je napisala 2018. godine povodom smrti već spomenute, velike Ursule Le Guin, o kojoj je i ranije rado govorila i pisala. Taj je esej, objavljen u časopisu "Ubiq", nazvala "Doista potrebne stvari (monolog za dvije uz preporučenu literaturu na kraju)". Na njegovom samom kraju, Milena ispisuje pozdrav Ursuli i pušta odjavnu špicu koja nas ostavlja u žalovanju, ali nas isto tako šalje na put džepova napunjenih prijeko potrebnom maštom, hrabrošću i odvažnošću: "A onda, 22. siječnja ove godine sve je stalo. Znala sam da više neće biti novih riječi. Što je dala, dala je. Što imam(o), imam(o). Dalje ću (ćemo) morati sama (sami)." I još: "Ostalo je tako puno. Puteva, putokaza, plesova. Priča. Jer, iznad svega: Ja govorim jezik priča (Le Guin, 2005). Mačete u ruke; idemo teturati dalje."
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
