Izborili ste da pravo vlasništva domova za starije prijeđe s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) na županije?
Sindikat i Matica umirovljenika tri su se godine borili da se tzv. decentralizirani domovi iz državnog vlasništva vlasnički prenesu na osnivače. Uvrštenjem tog pitanja na baš svaku sjednicu Upravnog vijeća HZMO-a i Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, uspjeli smo ishoditi da Vlada usvoji zaključak kojim se svi domovi, zemljišta i objekti u vlasništvu HZMO-a, a koje koriste domovi za stare i nemoćne osobe, prenesu bez naknade na županije i Grad Zagreb. Sada je sigurno kako će do kraja 2022. u vlasništvo županija biti preneseno 29 domova, vrijednosti do tri milijarde kuna. Time smo očuvali kapacitete za smještaj oko 11.000 umirovljenika i stvorili pravnu osnovu za proširenje kapaciteta.
Podsjetimo, 2001. godine je Račanova vlada tadašnje tzv. društvene domove s "državne skrbi" prebacila na županije koje su time preuzele osnivačka prava. Međutim, zbog tko zna kojih igara u pozadini, vlasništvo je ostalo u rukama države, odnosno upisano na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Iako su županijske vlasti odmah krenule s prijedlozima da im se prenesu u vlasnička prava, to nisu učinile niti sljedeće vlade, niti HDZ-ova niti SDP-ova Kukuriku vlada. Umjesto prijenosa bez naknade, u doba novije HDZ-ove vlasti, na adrese županija su započele stizati ponude HZMO-a za najam ili kupnju domova čiji su osnivači. To je zamijetila predstavnica Sindikata umirovljenika u Upravnom vijeću i zabrinula se da bi moglo doći do nenamjenske privatizacije domova, pa i njihovog pretvaranja u hotele ili privatne domove.
Kakav je problem s obiteljskim domovima?
Petstotinjak legalnih obiteljskih domova, u kojima je smješteno oko 7.000 starijih, po novom Zakonu o socijalnoj skrbi trebalo bi biti zatvoreno kroz nekoliko godina. Time bi se izbacilo više tisuća umirovljenika, jer većina domova se u tom roku ne bi uspjela transformirati u privatne domove, koji dvostruko više koštaju. Mnogi obiteljski domovi nemaju minimalne tehničke uvjete za smještaj propisanih do 20 osoba, imaju sobe bez prozora ili natrpane dodatne kapacitete na tavanima ili u šupama, kao onaj u Andraševcu gdje je izgorjelo šest osoba. To su dobrim dijelom azili za skladištenje potrošenih staraca, u kojima je nerijetko kuharica ujedno i njegovateljica i čistačica, a pritom ne trebaju imati zdravstveno obrazovane zaposlenike, niti su pod ikakvim redovitim nadzorom.
No nije ih trebalo ukinuti nego poticati njihov razvoj i minimume tehničkih standarda, te ih nadzirati redovito, a ne po prijavi, kao i omogućiti im stručno osposobljavanje. Umjesto toga, imali smo devet socijalnih inspektora na svih 28.500 osoba smještenih u različitim oblicima institucionalnog smještaja, a danas ih je oko 20. Sindikat umirovljenika je nudio organiziranje volonterskih osposobljenih ekipa za civilni nadzor koji bi obilazili takve domove i izvještavali inspekcije, ali smo odbijeni. A da se to poduzelo ne bi danas bilo i stotinjak ilegalnih domova koji su nerijetko registrirani kao udomiteljske obitelji, nisu uopće registrirani ili su izgubili dopusnicu za rad, ali ih nitko više ne nadzire pa nesmetano rade. Hrvatska ima manju od 3 posto stopu pokrivenosti brojem postelja u institucionalnom smještaju populacije starije od 65 godina, dok je EU prosjek viši od 6 posto. Zato su obiteljski domovi bitni, jer su priuštivi i siromašnijim obiteljima i umirovljenicima, cijene smještaja su im niže, oko 2500 kuna, dok privatni domovi "deru" cijene od 4500 do 8000 kuna.
Domovi za starije i nemoćne ponovno podižu cijene smještaja?
Tzv. javni ili centralizirani domovi imaju kapacitet oko 11.000 kreveta, a cijene su subvencionirane od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji, mladih i socijalne politike pa su zato bile relativno niske, od 2.200 do 4.500 kuna, ovisno o broju osoba u sobi i kvaliteti smještajnog programa. No sada će skočiti i za 30 posto, jer rastu energenti i hrana, ali i plaće zaposlenih. Sretnici koji dobiju krevet ipak će to, uz pomoć svoje obitelji, djece, unuka, nekako moći plaćati. No i u takvih "društvenim" domovima već ima specijaliziranih programa, npr. za demenciju i Alzheimer, koji koštaju i 8000 po osobi. Država bi morala pronaći načina za snažnije sufinanciranje sistemom vaučera, tj. subvencioniranja osobe, da bi se smanjila diskriminacija između javnih i privatnih domova, te da se svoj vaučer može koristiti i u privatnom domu. Iako je logično da na tržištu cijene smještaja rastu, jer sve poskupljuje, ali to će dovesti u pitanje kvalitetu usluge smještaja i prehrane.
