U Galeriji Filodrammatica u Rijeci 27. ožujka gostovala je britanska sociologinja i politologinja Emma Dowling koja je u okviru programa Refleks organizacije Drugo more održala izlaganje "Skrb onkraj krize: od privatizacije do solidarnosti". Dowling je u izlaganju govorila o višeslojnoj prirodi trenutne krize skrbi, strukturalnim uzrocima, dinamici i posljedicama, ali i o okončavanju krize skrbi.
Polazeći od toga da svaka osoba u nekom trenutku života treba skrb, bilo da se radi o socijalnoj ili zdravstvenoj, skrbi o djeci ili za starije, što je čini gorućom temom našeg vremena, Dowling je uronila u razloge iz kojih su sustavi skrbi diljem svijeta u krizi, osvrnuvši se na sustave koji se guraju ka tržištu, dok se javne usluge režu. U uvodu predavanja Dowling je postavila pitanje: Kako je došlo do situacije da se nešto tako važno za naše živote konstantno gura ka marginama i podcjenjuje?
Krizu skrbi Dowling definira kao nemogućnost ljudi da pristupe skrbi koja im je potrebna da bi dobro živjeli, ali naglašava i sve teže uvjete pod kojima se skrb pruža, bilo plaćena ili neplaćena. Iako se u svojoj knjizi "The Care Crisis – What Caused It and How Can We End It?" pretežito bavi kontekstom Ujedinjenog Kraljevstva, Dowling smatra kako se brojne druge države suočavaju sa sličnom krizom skrbi upravo zbog širih strukturalnih uvjeta unutar ekonomije.
- Ne doživljava svatko krizu skrbi na isti način. Ako ste bogatiji, postoje načini na koje možete kupiti usluge koje možda drugi ne mogu. Mislim da je korisno razmišljati o krizi skrbi kao vrsti iscrpljivanja društvenih resursa. Način na koji se resursi koje društvo ima za skrb troše ili iscrpljuju bez mnogo razmišljanja o njihovoj obnovi, to je ono što podrazumijevam pod krizom skrbi - objasnila je i navela različite simptome krize, od dugih lista čekanja i visokih troškova do nedostatka objekata poput vrtića i domova za starije.
Drugo područje u kojem se vide simptomi krize je plaćeni skrbnički rad gdje su u gotovo svim kontekstima i državama loši radni uvjeti, visoke stope obolijevanja, velika fluktuacija i nedostatak osoblja. U Austriji, gdje Dowling trenutno živi, istraživanje provedeno nakon pandemije pokazuje kako 45 posto radnika u zdravstvenoj skrbi redovito razmišlja o napuštanju posla zbog visokog stresa uzrokovanog kompenzacijom zbog nedostatka osoblja. U Njemačkoj je čak skovan novi termin Pflegxit (njem. Pflege – briga, skrb) kojim se opisuje odlazak brojnih radnika iz sustava zdravstvene skrbi.
Kako je kazala Dowling, mogli bismo se složiti da je skrb uvijek nekako bila u krizi, ali postoje pojedini momenti u povijesti kapitalizma u kojima je bila stabilnija nego što je sad, a jednim od uzroka trenutne krize smatra demografske promjene – društva stare i ljudi žive dulje, ali im nisu potrebne samo mirovine, već i skrb, dok je istovremeno sve manje mlađih generacija koje tu skrb mogu pružiti. Osim toga, plaće stagniraju, a štedi se na javnim službama. Rješenja koja tržište pruža su privatizacija i komodifikacija skrbi, što dovodi do još većih nejednakosti u njenoj dostupnosti, a dolazi i do sve veće individualizacije, pri čemu se nalaže da je skrb o sebi i svojima individualna odgovornost. Ideju da je skrb pružena svima ako se svatko brine o sebi Dowling smatra apsurdnom.
- Svatko treba skrb, bio bogat ili ne, ona je svima potrebna, a naše potrebe za skrbi nisu jednake tijekom naših života, stoga je zaista potrebno drugačije razmišljanje od onog koje se jednostavno fokusira na pojedinca - istaknula je.
Osim toga, Dowling je naglasila kako se od 1980-ih u Britaniji sve više privatizira skrb, posebice domovi za starije osobe, a privatni kapital i financijske manipulacije pogoršavaju uvjete rada tamo smanjujući plaće i kvalitetu skrbi. Oko četvrtine britanskog sektora skrbi čine poduzeća s privatnim kapitalom, gdje se dugovi za kupnju domova prebacuju na sam poslovni subjekt, povećavajući financijski teret i pogoršavajući radne uvjete. Raspravljalo se i o potencijalnim prednostima i nedostacima tehnoloških inovacija u sektoru skrbi, uključujući umjetnu inteligenciju i robotsku pomoć. Međutim, tehnologija može promijeniti prirodu skrbi tako da stvara nove zadatke i izazove, umjesto da zamijeni ljudski rad.
- Podatkovno vođena priroda mnogih tehnoloških proizvoda zahtijeva da se te ljudske aktivnosti rastave i interpretiraju u smislu onoga što se može kvantificirati i mjeriti, tako da ne možemo samo razmišljati na način "hoće li roboti riješiti krizu skrbi", već treba detaljnije sagledati problem – objasnila je Dowling i dodala kako su standardi skrbi u bilo kojem društvu politička stvar, zbog čega osim razmišljanja o tome kako riješiti krizu, treba misliti i o tome kako izbjeći kontinuirane strukturalne pogreške koje dovode do problema.
Svoje izlaganje završila je pozivom na društvenu akciju i promišljanje, rekavši kako se ovdje ne radi samo o uspostavljanju centraliziranih institucija, već i o razmišljanju o novim načinima na koje možemo organizirati skrb, i to ne u vidu komercijalnog eksperimentiranja.
