Dvoipolgodišnja djevojčica Nikoll iz Nove Gradiške, koja je zbog teških ozljeda dovedena na liječenje u Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu, preminula je na Uskrs. Iste večeri brojni su građani pred bolnicom palili svijeće, nosili plišane igračke, ostavljali oproštajne poruke. Sljedeće noći netko je pred Centrom za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, gdje je obitelj djevojčice bila pod nadzorom, napisao "Ubojice". Nikoll je bila izuzeta iz obitelji te je provela godinu dana kod udomitelja, ali je potom vraćena biološkim roditeljima, a sumnja se da je do smrti došlo zato što ju je pretukla majka.

U međuvremenu su brojni građani na društvenim mrežama postali pedagozi, psiholozi i socijalni radnici, baš kao što su mjesecima prije bili epidemiolozi i virusolozi, a mediji su prenosili izjave i stavove estradnjaka i drugih javnih ličnosti koje su nudile svoja rješenja. Udomitelji su pak ukazali na posljedice ideološkog postulata o prvenstvu bioloških roditelja kojim su prožeti hrvatski propisi. Konzervativna desnica kroz pero Željke Markić bavila se pak brojenjem romskih krvnih zrnca kod 24-godišnje majke i 27-godišnjeg oca. Za to vrijeme premijer Andrej Plenković izjavio je kako ne vidi zašto bi resorni ministar Josip Aladrović bio kriv za propuste, ističući kako se treba fokusirati na individualnu odgovornost aktera.

Nakon što je u veljači 2019. otac na Pagu bacio svoje četvero djece s balkona, došlo je do povećanog izdvajanja djece iz obitelji zbog roditeljskog zanemarivanja i zlostavljanja

No neovisno o tome kakve će zaključke donijeti stručni i upravni nadzor nad radom Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, već godinama je jasno da je taj sustav prepun sistemskih pogrešaka koje se samo talože, a sve dosadašnje vlade jednako ih tako sistemski ignoriraju. Pritom se na vodećim pozicijama u sustavu nalaze stranački podobni ljudi. Priču iznova pokreću tragični slučajevi, kao kad je 2017. jedna majka u Puli uz pomoć maloljetne prijateljice ugušila trogodišnjeg sina, ili kad je 2019. jedan otac na Pagu bacio svoju djecu s balkona, ili kad je prošle godine u požaru u domu za starije u Andraševcu život izgubilo šestero ljudi. Nakon smrti dvoipolgodišnje Nikoll javnost je doznala da je na Uskrs umrla i dvomjesečna beba u domu Klasje u Osijeku, a nju je tamošnji centar oduzeo roditeljima smatrajući da će biti sigurnija u domu nego kod kuće. Nakon ovakvih incidenata vladajući obećavaju veća ulaganja u sektor, promjene zakonskih okvira i sustavna rješenja, koja se nikada ne dogode. Po ovom pitanju zakonski okvir i postojeća praksa vode se načelom da biološka obitelj ima primat pred drugim rješenjima.

Da je došlo do propusta jer je udomljena djevojčica vraćena biološkoj obitelji nakon tragedije potpisat će svi. Udomiteljske organizacije i razne inicijative ovih dana ukazuju na probleme i sastaju se s ministrom Aladrovićem, koji ih prima sve po redu. S druge strane, tijekom dugogodišnje pravne bitke životnih partnera Mladena Kožića i Ive Šegote koji su od 2017. pokušavali udomiti dijete, da bi im to pošlo za rukom tek u rujnu ove godine, izostala je tako široka podrška. Ministar Aladrović sada je najavio nove izmjene Zakona o udomiteljstvu iz 2019., koje se odnose na nelogičnosti i poteškoće prilikom udomljavanja, te reformu dijela sustava kako bi najnezaštićeniji dobili bolju skrb. Najavio je i akcijski plan kojim bi se unaprijedio cijeli sustav.

- O vrijednosnom sustavu društva u kojem živimo mogli smo u ovom kontekstu naučiti mnogo kad smo na referendumu odlučivali o definiciji braka, kao i onda kad nam je trebala odluka Ustavnog suda da bi se istospolnim partnerima omogućilo udomljavanje djece. Moje iskustvo, a ne stav, kroz rad u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, gdje sam radila uglavnom sa zlostavljanom i zanemarenom djecom, temeljito me naučilo da sama biologija nije garancija kvalitetnog roditeljstva, kao ni toga da će dijete u obiteljskom okruženju biti sigurno. Jedna moja kolegica nedavno je, potaknuta ovim događajima, istaknula ono što mi u struci znamo i stalno ponavljamo: "Obitelj kao mjesto podrške. Obitelj kao mjesto najvećeg rizika za dijete." Oboje je istina - kaže za Novosti klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski.

Kad mediji to označe pridjevom romski, kao sada u ovom tragičnom slučaju gdje je dvogodišnja Nikoll preminula, ta vijest potpiruje netrpeljivost prema cijelom romskom narodu – ističe Siniša Senad Musić iz udruge ROMH

Ipak, u Obiteljskom zakonu žurno izdvajanje djeteta iz obitelji, koje provodi Centar za socijalnu skrb, propisuje se tek onda kad postoji opasnost za život, zdravlje ili dobrobit djeteta. Brojke pokazuju da udomitelja nema dovoljno, kao što nema ni mjesta u domovima za nezbrinutu djecu. Izvještaj pravobraniteljice za djecu iz 2019. godine govori o povećanom broju djece u institucijama i velikom broju zahtjeva za smještajem, ali i o još manjem broju udomiteljskih obitelji, neravnomjernoj teritorijalnoj zastupljenosti udomiteljskih obitelji, nepostojanju profesionalnih udomitelja i slično. Nakon što je u veljači 2019. otac na Pagu bacio svoje četvero djece s balkona, stoji u istom izvještaju, došlo je do povećanog izdvajanja djece iz obitelji zbog roditeljskog zanemarivanja i zlostavljanja. A to je pak dovelo do povećanja smještaja djece u institucijama socijalne skrbi zbog nedovoljnog broja udomiteljskih obitelji. Te godine pravobraniteljica za djecu pozvala je na žurna povećana ulaganja u poboljšanje kvalitete rada u sustavu socijalne skrbi, a kao najuočljivije slabosti navela je izraziti nedostatak stručnih djelatnika i vanjskih suradnika, preopterećenost djelatnika brojnim zaduženjima, nepostojanje kontinuiranog stručnog osposobljavanja, izostanak supervizije, rad u neodgovarajućim uvjetima, nedovoljno obraćanje pažnje na mentalnu dobrobit djelatnika i prevenciju njihova profesionalnog sagorijevanja.

Ravnateljica Zavoda za socijalni rad Tatjana Katkić Stanić istaknula je u ponedjeljak u Novoj Gradiški kako u sustavu nedostaje 700 stručnih radnika. Za koliko se obitelji u prosjeku brine jedan socijalni radnik u Hrvatskoj i kakva je situacija u Centru u Novoj Gradiški pokušali smo doznati iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, no takve odgovore nismo dobili jer Ministarstvo ne vodi evidenciju o broju korisnika za koje je zadužen pojedini socijalni radnik. Odgovoreno nam je da u centrima radi ukupno dvije i pol tisuće ljudi, od čega su 70 posto stručni radnici – socijalni radnici, pravnici, psiholozi, socijalni pedagozi i edukacijski rehabilitatori. Dozvolu za obavljanje udomiteljstva za djecu ima 1317 udomiteljskih obitelji u kojima je smješteno 2261 dijete. Osim djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, u to se ubrajaju i djeca s teškoćama u razvoju, djeca s problemima u ponašanju, žrtve obiteljskog nasilja i druga djeca kojima je potrebna skrb izvan vlastite obitelji. Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, izjavila je ovih dana kako na jednog djelatnika ide 250 do 300 obitelji. No to je tek dio problema samog sustava, a kad je riječ o zlostavljanju djece, kako je za Novosti naglasila psihologinja Puhovski, to je područje rada koje zahtijeva multidisciplinarnost i suradnju različitih sustava.

- Za zaštitu djece nadležni su i policija, i sustav socijalne skrbi, i pravosuđe, i zdravstvo. Za izdvajanje djece iz bioloških obitelji uvijek je na kraju nadležan sud. Socijalni radnik može dijete žurno izdvojiti, no to je samo kratkoročno rješenje - kaže Puhovski, potvrđujući kako je tu na djelu niz problema, od sporosti sudova do kadrovske potkapacitiranosti.

Zbog slučaja djevojčice Nikoll smijenjen je ravnatelj Centra u Novoj Gradiški (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)

- Problem je u volji, želji, spremnosti, znanju i istinskoj brizi koju za djecu pokazuju oni čiji je zadatak da te sustave usklađuju, objedinjuju, a zaštitu i dobrobit djece postavljaju kao prioritet. Ovo se primjerice jasno ocrtava u onome što smo dosad uspjeli vidjeti od Nacionalnog plana za oporavak i otpornost, a u kojem je četiri posto sredstava predviđeno za "tržište rada i socijalnu zaštitu" i pet posto za "reformu zdravstva", što bi moralo po definiciji uključivati i pružanje usluga iz kruga teškoća na planu mentalnog zdravlja odraslih, ali i djece. Ako se pak pogleda Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske, vidi se da se primjerice mentalno zdravlje ne spominje. Dakle, u dva temeljna hrvatska strateška dokumenta nema mentalnog zdravlja, zaštite od nasilja, zaštite obitelji i, naravno, djece, osim u kontekstu nataliteta. Briga za kvalitetu života, mentalno zdravlje, a posebno zdravlje, sigurnost i dobrobit djece, nije vidljiva ni u jednom dokumentu koji problematizira idućih deset godina razvoja Hrvatske. Iz te perspektive, kao i činjenice da iz tih dokumenata slijede svi ostali, postaje jasno da je sustav zapostavljen i prepušten sam sebi i da nam djeca nisu važna strateški, dugoročno i konzistentno. Ovo je ključno, nadilazi sustav socijalne skrbi i pokazuje istinsku poziciju i razumijevanje onih koji, u ime svih nas, ovim društvom upravljaju - smatra Sena Puhovski.

Činjenica da, kao i u svim ostalim državnim i javnim institucijama, stranačka pripadnost odnosi prevagu nad stručnošću, dovodi do percepcije javnosti o tome kako su svih uhljebi, što potpiruje dio medija, tako da se etiketa usmjerava na one na dnu ljestvice – socijalne radnike, psihologe i druge koji izravno rade s korisnicima, u potplaćenim uvjetima. Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška koji je ekspresno smijenjen nakon izjave da se preminula djevojčica mogla samoozlijediti, profesionalnu karijeru je gradio usporedo s onom stranačkom u HDZ-u. Na mjesto v. d. ravnateljice Centra u Novoj Gradiški sada je postavljena Marija Jugović, vijećnica HDZ-a u Skupštini Brodsko-posavske županije, koja je radila u Centru za socijalnu skrb u Slavonskom Brodu.

- Sustav socijalne skrbi, kao što već godinama upozoravaju upravo oni koji su ovih dana na grupnoj razini prozivani od strane raznih ljudi koji za to dobivaju prostor i legitimitet, manjkav je na brojne načine. Predani rad velikog broja onih koji u njemu rade sprečava da se ovakve tragedije ne događaju još češće - ističe Sena Puhovski i dodaje kako odgovornost za funkcioniranje sustava ne leži na pojedincima.

Njihova odgovornost je osobna i stručna, ali je najveća na onima koji imaju moć da sustav mijenjaju, a to su vlade. I ne samo ova sadašnja, napominje.

- Da bi se sustav mijenjalo, potrebno ga je za početak razumjeti, za što je važno biti stručan i u kontekstu znanja i u kontekstu prakse te željeti u njega investirati kroz adekvatne uvjete za rad, dovoljno stručnih radnika i radnica, dovoljno supervizije i drugih oblika podrške za njihov rad, dovoljno mjesta u domovima i udomiteljskim obiteljima - kaže Sena Puhovski, uz osvrt na izjavu premijera Plenkovića da ne vidi zašto bi ministar bio odgovoran.

- Ova retorika podsjeća na poruke koje već godinu dana dobivamo od Stožera o tome kako su građani odgovorni kad brojke zaraženih koronavirusom rastu, a mjere Stožera zaslužne za to kad padaju. To bjelodano ocrtava nesposobnost onih koji vode da preuzmu odgovornost koja im po funkciji pripada, a jedino je njihovim djelovanjem moguće dugoročno i kvalitetno mijenjati sustav - naglašava Puhovski.

Na državi je da osigura i bolji položaj pripadnika romske zajednice, upozorili su iz Romske organizacije mladih Hrvatske (ROMH) nakon što je portal Narod.hr Željke Markić objavio da su roditelji djevojčice Romi.

- Kad mediji to označe pridjevom romski, kao u ovom tragičnom slučaju gdje je dvogodišnja Nikoll preminula, ta vijest potpiruje netrpeljivost prema cijelom romskom narodu - kaže za Novosti Siniša Senad Musić iz ROMH-a, poručujući da se jedan takav monstruozan čin ne smije koristiti za obilježavanje cijele zajednice.

- To je spin koji odvodi čitatelje od pravog problema, a to je da u našem sustavu nešto ne štima. Jedino opravdanje za takav naslov može biti u onom smislu ako pričamo o sustavnoj diskriminaciji, odnosno da određene institucije ne rade u potpunosti svoj posao kad se radi o pripadnicima romske nacionalne manjine. To se često opravdava tako da se govori da je to dio kulture, tradicije i baštine, što dovodi do generalizacije u vezi romske zajednice, jer nasilje prema djeci nije dio te tradicije - ističe Musić, dodajući da njegova organizacija osuđuje svako nasilje u društvu.

Kad je riječ o Romima, ono je najčešće u romskim naseljima. Tu se, kaže Musić, radi o rezidencijalnoj, socijalno-ekonomskoj segregaciji, što predstavlja najveću prepreku u integraciji Roma. U tom je smislu ovim povodom ROMH uputio Vladi niz prijedloga za poboljšanje života Roma, poput plana desegregacije, još jednog problema o kojem hrvatske vlade malo ili uopće ne vode računa.