Iako su davno, nošeni životnim okolnostima, krenuli svatko svojim putem, brat i sestra Ljuban i Jeka Poštić žive danas pod stare dane zajedno, upravo tamo odakle su i krenuli u svijet - u rodnom Crnom Potoku, selu ispod Petrove gore na samoj granici Banije i Korduna. Ne zna se tko je od njih dvoje bolesniji. Zdravstvene tegobe zaredale su jedna za drugom, od oštećene kralježnice i kukova kod Jeke, do preboljenog moždanog udara i nedavnog prijeloma rebara kod Ljubana. Socijalna pomoć od 1.600 kuna koju zajedno primaju, jedva da je dostatna za hranu i lijekove, pa su postali pravi umjetnici preživljavanja u zabiti gdje do prvog susjeda ima nekoliko kilometara, a i on je još nemoćniji i bolesniji od njih, pa od njega nikakve vajde.
- Ne bih ja imao ni ovih 800 kuna socijale da nisam državi prepisao kuću i zemlju prije desetak godina. Imao sam nekakvu pomoć od 400 kuna. Imao bih možda i više da sam uplaćivao poljoprivredni staž. Nisam ga plaćao jer nisam imao otkud. Vrlo brzo sam shvatio da od toga nikako ne mogu preživjeti. Otišao sam pitati što ću i kako ću? Rekli su da prepišem imanje pa ću primati 800 kuna i tako sam, prije dvije godine, i učinio. E, sad se nekako preživljava, ali tek za dlaku - objašnjava Ljuban.
Novac koji Ljuban i Jeka primaju omogućuje kakvo-takvo preživljavanje, ali još niti jednom, od kada se vratio nakon Oluje na rodno ognjište, Ljuban nije zaspao a da se ne pita da li bi bilo bolje da se nikako nije ni vratio. Pogotovo otkad je prepisao kuću državi.
- Imam osjećaj da sam sve izgubio. I kuću i tri hektara zemlje. Nije mi lako zaspati na tuđem, a ovdje su rođeni moji đedovi, moj otac i ja. Kao da se sve raspalo i otišlo u nepovrat, za 800 kuna mjesečno. Nije to jednostavna stvar - razmišlja Ljuban.
Poštić nije jedini koji je ostvario socijalnu pomoć tako što je predao kuću i zemlju. Takvih primjera na Baniji i Kordunu ima mnogo i svi će oni reći da su svoja imanja prepisali na državu i ta ih činjenica čini nesretnima i nespokojnima. U nadležnim Centrima za socijalnu skrb kažu kako ljudi nisu dovoljno dobro informirani o načinu i postupku ostvarivanja socijalne pomoći i da je njihov strah od gubitka kuće i zemlje neosnovan.
- Po zakonu koji je promijenjen 2013. godine, vršile su se zabilježbe na nekretnine u zemljišno-knjižnom odjelu. Te zabilježbe imale su samo jedan cilj. Naime, tako se država osigurala da za vrijeme dok korisnik prima naknadu, ne može tu imovinu prodavati niti poklanjati. Svatko od korisnika pomoći, ako je želio, mogao je u svakom trenutku podnijeti zahtijev da se teret iz zemljišnih knjiga skine. Naravno, tada prestaje i primati pomoć, ali ne treba vraćati novac koji je primio. Zakon je 2013. godine promijenjen, pa zabilježba ide samo na drugu nekretninu, dakle, ne ide na jedinu kuću. Ako koji slučajem korisnik umre, a ostane zabilježba, preispitujemo slučaj i imovinsko stanje naslijednika, koji bi, da ostvare pravo na nasljedstvo, morali vratiti novac koji je korisniku isplaćen. No, takav slučaj još nismo imali. Nažalost, ljudi nisu informirani, pa jednostavno kažu da su zemlju i kuću prepisali državi kako bi ostvarili pomoć, no to nije tako. Mogu biti mirni, oni su uvijek u svojoj kući i na svojoj zemlji - objašnjava Branka Kosić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Glini.
Agilna ravnateljica svojski se potrudila da nam objasni kako funkcionira ostvarivanje socijalne pomoći u slučaju kada korisnik založi svoje nekretnine. Ostaje još samo da se sve rečeno natenane objasni brojnim korisnicima rasutim po Baniji i Kordunu, koji već godinama misle kako su kuću i zemlju zapravo u bescijenje dali državi kako bi ostvarili mjesečnu crkavicu.
Osim ispisivanja rješenja i stavljanja zabilježbi na nekretnine, očigledno bi bilo potrebno pomno i razumljivo informirati korisnike o čitavoj stvari. A tada bi Ljuban Poštić i njegova sestra Jeka iz Crnog potoka, mirnije spavali, a đedovi se ne bi okretali u grobu.
