Kada su se Milica i Nikola Borota prije 24 godine vratili iz progonstva u Vojišnicu, zatekli su devastirano i opljačkano imanje. Trojica sinova otišli su svojim putem, a oni su rasporedili poslove i krenuli u mukotrpnu obnovu. Miličine dužnosti bile su briga o kućanstvu, kuhanje i nošenje vode sa šumskog izvora udaljenog četiri kilometra od kuće, a za sve ostalo brinuo se Nikola. Kako je od prvog dana povratka Milica uzbrdo vukla vodu, vuče ju još i danas, pa nije teško izračunati da je prevalila zbog toga ni više ni manje nego 33.600 kilometara, a ako je zdravlje posluži, za nekoliko godina bit će to dužina opsega Zemlje.

- Vučem vodu svaki dan već 24 godine i to u početku po 20 litara, kasnije po deset, a bome zadnjih godina po pet i to jedva. Prvih petnaestak godina nosila sam vodu u ruci. Do izvora ima dva kilometra i sve je uglavnom nizbrdo, ali kad vučem kući moram uzbrdo, pa sada tu kantu vozim u tačkama. Sve mi je teže, ali što mogu, druge mi nema. Nikada mi nismo ovdje imali vode, ali kad smo bili mladi taj izvor je bio nekako bliži i s lakoćom smo vukli, nekad ja, nekad djeca ili Nikola. Tek kad smo se 2000. vratili i mene zapala voda, vidjela sam da je taj izvor daleko, a bome svakim danom mi je sve dalji - objašnjava nam Milica Borota.

Suprug Nikola umro je prije pet godina, sinovi Nikola, Dragan i Mirko davno su se odselili, svaki na svoju stranu, pa otada Milica samuje, hrani pet kokoši i provlači se kako zna i umije sa 130 eura mirovine koju je naslijedila od Nikole. Socijalnu pomoć ne može ostvariti jer ima sinove koji, kako nam kaže, baš i ne mare za nju. Ipak, sin Nikola joj pomogne platiti struju i to je sva pomoć od djece.

- Jednom, kad mi je voda došla do grla, otišla sam u Centar za Socijalnu Skrb u Vojniću da bih im objasnila moju tešku situaciju, ali ravnateljica Centra, Dijana Cerovac nije me htjela ni primiti, kamoli saslušati. To me je jako pogodilo i povrijedilo i više se nikome ne javljam niti što tražim. Pomognu mi cure iz Crvenog križa iz Vojnića, koje vrlo dobro znaju moju situaciju, obiđu me, pomognu uraditi što sama ne mogu i bome, nerijetko mi ostave nešto namirnica i drugih kućnih i higijenskih potrepština a i donesu mi lijekove kad treba. Hvala im gdje čuli i ne čuli jer to mi puno znači. Još mi je važnije kad one dođu da im mogu skuvati kavu, prodivaniti s njima i saznati novosti - kaže nam Milica.

Milica živi "na teku". Kad dobije mirovinu ode u mjesni dućan, dade trgovcu 100 eura i onda pomalo uzima robe koja joj treba. Kad se iznos počne približavati svom kraju, trgovac je upozori da malo "smanji gas", pa nastavi uzimati štedljivo, a ako katkad i ode u crveno, ne zamjere joj jer znaju da će ona opet donijeti svojih 100 eura. Za režije joj treba tridesetak eura mjesečno i to je već uhodana financijska konstrukcija Milice Borote. Obrađuje baštu koja je iz godine u godinu sve manja. Ove je godine posadila samo kupus da bi ga najesen ukiselila za zimu, a za drugo povrće više nema ni snage ni volje. Kod liječnika nije bila godinama, često je boli glava, noge ju ne služe kao nekad pa se služi štapom, ali se zna, barem jednom mjesečno, pješačeći sat vremena, poprijeko, preko brda, uputiti u Vojnić do pošte, trgovine ili ljekarne.

- Ide nekako taj moj život, kotrlja se, nisam gladna i prepinjem nekako. Mnogo teže mi je bilo za zadnjega rata, pogotovo kad smo u Oluji morali pobjeći iz Vojišnice. To ti je bilo putovanje za snimiti film. Od susjeda Jove dobili smo traktor i krenuli prema Bosni. U Žirovcu se probušile gume, pa smo nastavili dalje na sve moguće i nemoguće načine. U Bosni smo se dokopali nekakvog vlaka, pa presjeli u autobus i tako danima ukrug po Bosni. Prošli smo kroz Kotor Varoš, pa nazad u Bosanski Petrovac, pa u Bihać pa nakon dvadesetak dana putešestvija stigosmo iznenada u Veliku Kladušu, tridesetak kilometara od kuće. U Kladuši smo se ukrcali u nekakav autobus, vozili se pola dana i jednu noć i osvanuli usred Kosova, u Kosovskoj Mitrovici - objašnjava nam Milica svoje putovanje.

Milica i Nikola s djecom su smješteni u prihvatni centar u kojem su proveli četiri godine. Dobivali su tri obroka dnevno, u nekakvoj su im baraci prostrli ležajeve i tako su im prolazili dani. Kasnije se Nikola zaposlio u gradskoj čistoći pa se lakše moglo preživjeti, sve dok Nikola jednoga dana nije rekao: "Idemo mi svojoj kući, pa šta bude!"

Kristijan Šokčić, zamjenik zapovjednika DVD-a rekao je da oni, po nalogu općine mogu dovesti vodu, ali nemaju bačvu i tu vodu netko treba platiti. Iz Općine Vojnić poručili su da Milica treba napisati zamolbu, pa će se vidjeti može li se i kako pomoći

- Ponovo smo došli u Kladušu, a kako nismo imali nikakve papire poslali su nas u Bihać. Tamo smo u UNPROFOR-u dobili nekakve potvrde, prešli granicu i stigli u našu Vojišnicu u proljeće 2000. Eto, tako ti je to bilo! - priča nam Milica.

Kad su se vratili, djeca su se razišla, a oni počeli osposobljavati devastiranu kuću. Nedaleko Vojišnice bilo je veliko divlje odlagalište smeća i otpada i tamo su pribavili sve što je bilo potrebno za popravak kuće. Nisu podnijeli zahtjev za bilo kakvu pomoć i obnovu, a kad su se napokon odlučili, saznali su da su – zakasnili!

Do Milice nas je odvela Anita Tutić, djelatnica Crvenog križa u Vojniću, a ravnateljica, Ljuba Martinović, upozorila nas je da Milica vrlo teško živi i da je za nju voda koju mora mukotrpno dovlačiti s izvora od životne važnosti.

Kako smo često, obilazeći Kordun i Baniju, u mnogim domaćinstvima vidjeli velike plastične rezervoare s vodom koju dovoze vatrogasci, pitali smo u DVD-u Vojnić ima li nade za Milicu Borotu. Kristijan Šokčić, zamjenik zapovjednika DVD-a rekao je da oni, po nalogu općine mogu dovesti vodu, ali nemaju bačvu i tu vodu netko treba platiti. U Općini Vojnić Joško Bule, pročelnik jedinstvenog upravnog Odjela, poručio je da Milica treba napisati zamolbu, poslati je na adresu općine, pa će se vidjeti može li se i kako pomoći.