Nema domaćinstva na Baniji i Kordunu bez bašte, a najmanja od svih bašti koje smo vidjeli i koje se redovno obrađuju, zasigurno je bašta Milenice Kosić (70) iz zaselka Kosići u Brdu Utinjskom, seoceta sjeveroistočno od Vojnića, na samoj granici Korduna i Banije. Ova minijaturna poljoprivredna površina, premda široka samo jedan metar a duga jedva dva, ponos je skromne bake Milenice koju su nevolje koje su zaredale prisilile da, nekada veliku baštu punu zimnice, smanji na dva četvorna metra.
- Ova ti je moja bašta za jedan ručak, možda i dva, ako malo prištedim. Bila je tu, iza kuće, u dobra vremena, bašta duža od 20 metara puna povrća ali, nekad bilo sad se spominjalo. Navalile nedaće, rat, potres, bolesti, ostadoh sama jer mi je preminuo suprug pa se ta velika bašta iz proljeća u proljeće počela smanjivati dok nije jednostavno nestala jer je nisam mogla obrađivati. Onda su me, jednog ljeta, posjetile moje unuke i onako, u igri, pred kućom napravile mali cvjetnjak od dva četvorna metra. Unuke otišle, cvijeće u proljeće niklo i uljepšalo dvorište, a ja kupila u Vojniću sadnice. Dvije sadnice rajčice, dva luka, dva krumpira i dva krastavca. Sve sam to zasadila među cvijećem i sve je niklo i rodilo. Divlje svinje mi uništavaju sve živo, ali ne slute da su među cvijećem skrivene njihove poslastice, pa traže dalje. Evo, ove godine sam dobila pet-šest rajčica, možda kilu krompira, dva krastavca, dvije glavice luka i – meni dosta. Nema više zimnice, nema ni povrća svaki dan, ali bome, kad se zaželim napravim si jedan ili dva ručka od uroda iz mog vrta i to pojedem u slast, a ništa nisam okopavala ni plijevila - objašnjava nam hvaleći svoju baštu sljezove boje Milenica Kosić.
U nekoliko zaselaka Brda Utinjskog nekada je bilo više stotina stanovnika, a nakon rata, kada je država preuzela brigu o području od posebne državne skrbi, jedva da ovdje živi dvadesetak, uglavnom vremešnih mještana. Davne 1971. Milenica je iz rodnih Ivoševića, došla u Kosiće udavši se za Nikolu, a brak je trajao sve do Nikoline smrti prije tri godine. Najstarija kćerka Mirjana i sin Ninoslav su Njemačkoj, a kći Nada je u Pančevu.
- Nas nekoliko koji živimo u ovom dijelu Brda Utinjskog imamo velik problem sa strujom. Naime, još prije nego što sam došla ovdje, dakle prije više od 50 godina, u selo je uvedena struja i od tada se ništa nije održavalo. Danas, za malo jačeg vjetra, kiše ili snijega nestane struje jer su vodovi slabi, a napon još slabiji. Iako se kvar brzo otkloni, prekid struje nam kvari kućne aparate. Nije mi jasno zašto ne obnove taj dio mreže, riječ je o svega kilometar-dva žice koju treba promijeniti, a bome i nekoliko drvenih bandera opasno se nakrivilo, a neke su i natrule. Zapiši tamo u te tvoje novine, struja još kako tako, ali voda nikako. Mi nikada nismo imali vodovoda već smo se služili izvorima ili bunarima. Oduvijek smo odlazili svakoga dana na izvor u jarku kilometar daleko od kuće, a zadnjih nekoliko godina, kako sam onemoćala, moram kupovati vodu u dućanu u Vojniću - objašnjava nam Milenica Kosić.
Prave nevolje Milenice i Nikole počele su u zoru 5. kolovoza 1995. kada su u daljini zagrmjeli topovi a puščana paljba postajala sve bliža. Navrat-nanos potrpali su najnužnije u traktorsku prikolici i krenuli prema Glini. Stotine ljudi je na mostu preko rijeke Gline zaustavljeno i upućeno nazad pa su novim pravcem upućeni prema Srbiji. Zaustavili su se tek u Novom Beogradu, prespavali kod jedne rođake pa dalje. Na željezničkoj stanicu u Beogradu gdje su se okupilo tisuće prognanih sa Banije i Korduna, policija ih je ukrcala u vlak za Kruševac.
Nas nekoliko koji živimo u ovom dijelu Brda Utinjskog imamo velik problem sa strujom. Za malo jačeg vjetra, kiše ili snijega nestane struje. Iako se kvar brzo otkloni, prekid nam kvari kućne aparate. Nije mi jasno zašto ne obnove taj dio mreže, priča Milenica Kosić
- Kad je vlak pun izbjeglica krenuo, nakon pola sata vožnje pronio se glas da nas voze na Kosovo i da su nam slagali da idemo u Kruševac. Čim je vlak stao na par minuta u jednoj stanici, stotine ljudi se razbježalo iz vlaka na sve strane kroz kukuruze i preko njiva i vlak je ostao prazan. Nitko nije htio na Kosovo. Pješice smo se dovukli do Kruševca i tu u prihvatnom centru ostali četiri godine. Okopavali smo tuđe njive, radili na poljima i u baštama i od toga živjeli. Prolazile su godine, a žal za Kordunom postajala je sve jača dok moj Nikola nije prelomio i samo jednog jutra rekao da se pakujemo i idemo kući. Izvadili smo potrebne dokumente u Ambasadi RH u Beogradu i u proljeće 2000. obreli smo se pred našom kućom u Brdu Utinjskom - prisjeća se svog "ratnog i poratnog" puta Milenica.
Kuću su zatekli devastiranu i opljačkanu do temelja, ali krov je bio čitav i za nekoliko dana osposobili su je za boravak. Od Crvenog križa dobili su kravu, zametnuli par svinja i kokošiju i polako se vraćali na onaj stari način života koji su u jednom trenutku morali naprasno napustiti. Djeca su izdržala pet godina dok roditelji nisu stali na svoje noge, a onda se rasuli po svijetu. Petnaestak godina Milenica i Nikola živjeli su mirno kao nekad sve dok Nikolu nije zadesila teška bolest od koje je i umro, pa Milenica već četiri godine samuje. Živi od 180 eura mirovine. Kad plati sve komunalne naknade, slivne vode, struju, TV, kućarinu i odvoz smeća, jedva da pretekne za hranu i lijekove.
- Znam da režije treba platiti, ali jako me smeta odvoz smeća koje nemam. Papire i nešto malo drugog smeća zapalim, ostatke hrane pojede pas, a svaki mjesec dajem osam eura za odvoz smeća koje nemam i nitko ga ne odvozi. Zdravlje mi je dosta narušeno, bolje da ti ne spominjem, ali najveću radost pričinjava mi moja mala bašta iz koje jednom godišnje imam za pristojan ručak, uglavnom svečani jer ga skuham na neku važnu godišnjicu - završava svoju priču Milenica Kosić.
