Od 1. januara na snagu stupa Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe po kojem će biti osigurano 800 kuna mjesečno za hrvatske državljane starije od 65 godina kojima prihodovni cenzus po članu obitelji ne prelazi 800 kuna. O čemu se radi?

To su nacionalne naknade koje se izdvajaju direktno iz državnog proračuna, a ne mirovinskog fonda. Takav oblik potpore socijalne sigurnosti za građane starije životne dobi ima preko 120 zemalja svijeta. Uvjeti za stjecanje tog prava su uobičajeni i vjerujem da tu neće biti nekih spornih situacija. Sporno je možda bankarskom sektoru i neoliberalnim modelima što se za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu ne uzima imovinski nego samo prihodovni cenzus, u čemu je i razlika između stalne socijalne pomoći, zajamčene minimalne naknade i nacionalne naknade.

Što to u praksi znači?

U Hrvatskoj zbog imovinskog cenzusa i činjenice da je jako puno vlasništva u rukama starijih osoba samo 8.000 umirovljenika na rubu siromaštva dobiva stalnu socijalnu pomoć. Ako na primjer u posjedu imaju samo stoti dio neke oranice, siromašni umirovljenici nemaju pravo na socijalnu pomoć. Značaj nacionalne naknade je i u tome što će njeni korisnici u 95-postotnom omjeru biti žene starije od 65 godina iz ruralnih područja.

Ipak, kakvi se problemi mogu očekivati i kakvi su nedostaci u provođenju ovako zamišljene nacionalne naknade?

Iznos od 800 kuna nije dovoljan za dostojanstven život, ali je dovoljan da se mogu platiti režije i kupiti neke stvari iz pokretnog dućana. Nije provedena nikakva kampanja kako bi ove informacije zaista stigle do populacije kojoj je nacionalna naknada namijenjena i potrebna. Dosad je zabilježeno nepunih tisuću prijava. Smiješno je što se prijave mogu poslati i putem sustava e-građanin jer ta populacija ne samo da je informatički nepismena nego nema ni kompjutere ni internet. Ostaje otvoren problem nemogućnosti dostave nacionalne mirovine putem pošte za populaciju koja nema bankomate u svojoj blizini ni organiziran prijevoz do većeg mjesta.