Ulazak mirovinskih fondova u državna poduzeća, zahvaljujući projekcijama Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, nanovo je tema u javnom prostoru. Ujedno se može reći da je drugi stup bankovno-mirovinskog sustava, dakle, preživio ekonomsku i političku korona-krizu. U jednoj studiji Instituta za javne financije, čije naglaske je prenio Jutarnji list, tako se o mogućnosti privatizacije udjela države u tim poduzećima kazuje dominantno sa stajališta upravljačkih i nadzorničkih pitanja.
Još lani je ista država indirektno priznala kakav joj teret predstavlja izdvajanje četvrtine doprinosa za mirovine u drugi stup, kojim se taj ulog navodno oplođuje na tržištu. Da je ulog doista isplativ privredi i samim radnicima koji postaju umirovljenici, ne bi bilo tako, nego bi se odricanje kojemu je podvrgnut javni budžet kompenziralo pozitivnim efektima tržišnog natjecanja. Ipak, na duge staze ta igra rezultira grandioznom štetom po osiguranike, dok javnim financijama produbljuje rupetinu konstantnog deficita.
Ministar financija Zdravko Marić tad je najavio ukidanje drugog stupa, znajući da šest i pol milijardi kuna godišnjeg prosipanja u nj više jednostavno nije moguće. No zatim je došla krizna EU-pomoć, banke su odradile svoj lobistički posao, i ekonomsko-političke postavke su vraćene na staro. Sustav je pošteđen, te će biti unaprijeđen najavljenom promjenom strukture ulaganja, ne u razvikane start-upove, nego više u državna poduzeća, s tim da potonje znači realizaciju starog sna banaka koje stoje iza drugog stupa.
Danas čak 60 posto imovine fondova jesu državne obveznice, pa fondovi nisu u posjedu novca, nego potraživanja od države, pri čemu su osiguranici istodobno vjerovnici i faktični dužnici. Zna se i što su od toga u većoj mjeri, jer im mirovinski dodatak iz drugog stupa nipošto neće biti ravan cijeni koju trpe zbog uništenih javnih financija. No bankama će našim biti super, osim što baš i nisu naše, jer je i njih država privatizirala, eto, u isto vrijeme kad je uvođen drugi stup.
