Dvama uzastopnim televizijskim intervjuima emitiranim prošli tjedan, na N1 i RTL-u, aspirant na premijersku funkciju Zoran Milanović prvi je put u novije doba progovorio o ekonomskoj politici. Pred novinare je istresao prigodan naramak razmjerno šturih natuknica, a na tome je uglavnom i ostao. Sugovornike mu naočigled baš i nije zanimalo mnogo više. Izgledalo je u tim momentima kao da se pomalo dosađuju, pa nestrpljivo iščekuju povratak na temu Ustavnog suda i same ustavnosti Milanovićeva prevratničkog manevra. Ekonomija odavno nije istinski predmet medijskog interesa, bar ne za svrhu plasmana u javnost. Čitav se taj bauk dade pokriti nekolicinom formulacija u vezi s korupcijom i pripadajućim redovitim aferama, dok sve ostalo prepuštamo brižnim našim analitičarima na braniku struke i tržišta.
Izbori nas zatim svake četiri godine podsjete na činjenicu da je ekonomija politički zadatak, kao i socijala. Ono što je Milanović zasad isporučio u tom pogledu, neki će jednostavno nazvati populizmom – zavodljivim te generaliziranim obećanjima bez pokrića. Ako je mjerilo njegov premijerski mandat na čelu SDP-a i lijevo-liberalne koalicije u prvoj polovini prošlog desetljeća, u pravu su, iako prethodno nije tad ni bio najavio poteze slične ovim. Sad bi pak uveo ekstraporez bankama i trgovačkim lancima, odnosno najvećim poslodavcima koji bilježe porast razlike između svoje dobiti i rashoda za plaće radnika. Oporezovao bi i višak nekretnina, suzbijajući parazitiranje spekulanata na potencijalu hrvatskog turizma. Obustavio bi sve državnofinancijske doznake biranim komercijalnim medijima. Zauzvrat bi oslobodio fiskalni kapacitet za dizanje mirovina, javnobudžetsko plaćanje fakulteta i doktorskih studija, ali i otvaranje privatnih zdravstvenih ustanova svim osiguranicima. Konačno, pogurao bi državnim intervencijama i brodogradnju, što je bio jedini industrijsko-politički detalj u tome njegovu izlaganju.
Samoga hrvatskog predsjednika ta obećanja ne koštaju ništa, jasno, pa i ne obavezuju pretjerano. No zanimljivije od ikakve prognoze njegova djela, ako bi uspio doći na čelo izvršne vlasti, u ovom času jesu reakcije medijskih komentatora. Treba odmah reći da je odjek tih i tolikih najava Zorana Milanovića neproporcionalno slab, rubno ignorantski. Držimo li se većih medija, nalazimo svega jedan strastveno angažiran oko toga, s čak nekoliko priloga – Jutarnji list. Ostali su tek usputno okrznuli temu predsjednika koji ima velike izglede da preuzme vladu, pa uoči toga napokon govori malo i o svojim ekonomsko-političkim stavovima. Pritom se Večernji list ponio upravo kalkulantski, Novi list i Telegram ostali su načelno korektni, premda i oskudni u ponudi, a Indeks je ovaj put bio netipično suzdržan.
Večernjak je prostor dao paru analitičara od kojih je jedan želio ostati anoniman, što u datim okolnostima djeluje lagano groteskno. Taj diskretni svat konstatirao je samo da Milanović "ima savjetnike sklone ljevičarskim ekonomskim doktrinama". Potom je dodao: "Mene zanima samo kako će se riješiti višak zaposlenih u državnoj upravi i državnim tvrtkama". Nejasno je zašto li su ga uopće dovodili ako ga zanima samo to, pored svih onih pikanterija, ali je očita makar njegova desničarska orijentacija. Parnjak mu nije bitno drukčiji – Damir Novotni, dežurni gost. On je zabrinuto napomenuo da ćemo se "potpuno sukobiti s institucijama EU-a i europske monetarne unije" ako se ustraje na dodatnom oporezivanju profita, jer unutar eurozone "postoje pravila u fiskalnim politikama". Nije rastumačio kako ta pravila ne funkcioniraju u obrnutom smjeru, i zašto je baš Hrvatska šampion po regresivnosti poreznog sustava u toj istoj eurozoni.
Jutarnji je list barem izostavio takve podvale, odlučivši se kroz nastupe svojih ekonomskih novinara za taktiku odvlačenja pažnje s merituma. Naglasak je u najvećoj mjeri stavljen na izjave Zorana Milanovića o planu dizanja mirovina na okruglih 50 postotaka hrvatske prosječne plaće, s današnjih manje od 40. Jednim je uvodnim člankom najprije zaključeno da to svaka vlada može učiniti kad zaželi, jednostavnom redistribucijom fiskalnog opterećenja i davanja, a onda je upomoć zazvana interventna analitika. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta i Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ustvrdili su da to ne ide samo tako, jer Hrvatska trenutno nema ekonomske mogućnosti za tu vrstu luksuza. Simultano je Milanovića u dva navrata pod lupu stavio Gojko Drljača, ekonomski komentator tog dnevnika.
Drljača je u svoje osvrte uložio evidentno najviše truda i emocije, zdušno dokazujući kako nam se predsjednik zavadio s matematikom. Izračunao je da ne samo da ne postoji tih 750 milijuna eura s kojima računa Milanović, nego da u stvarnosti njegova zamisao iziskuje čak 900 milijuna godišnje. Kad ga je tako školski pritisnuo, u narednom si je komentaru mogao još dopustiti i generaliziranu osudu, s neuvijeno slobodnotržišne pozicije, svakog državnog uplitanja u ekonomiju. Štoviše, on se tu dotaknuo i novodobnog trenda rasta intervencionizma i protekcionizma, inače efekta niza globalnih ekonomskih šokova i krahova u posljednjih desetljeće i pol. No taj autor smatra da su iznimno ovu zemlju od 2009 do 2012. "politike" uvukle u zaista "mučnu trogodišnju recesiju s katastrofalnom poslovnom atmosferom". Nipošto to da nas je u katastrofu gurnula upravo prethodeća razularena poslovna atmosfera, a na planetarnoj razini.
Ako ništa drugo, mogli smo shvatiti da su i u pozadini toga bile nekakve "politike". Ipak, ono što su ujedinjeni eksperti zagrebačkih dnevnih listova uviđavno zaobišli, nije zajedničko samo njima. Jedan presudan aspekt naše mirovinske i fiskalne politike zapravo je prešutio i Milanović, iako bi njegovim uvođenjem u ovu diskusiju razriješio i narečeni matematički problem. Za sve ovdje imenovane analitičare, pa nesumnjivo i onog anonimnog Večernjakova, karakteristična je dugogodišnja eksplicitna ili neizravna obrana postojećeg sustava hrvatskog mirovinskog osiguranja s dva obavezna tzv. stupa. Prvi je onaj klasični, baziran na međugeneracijskoj solidarnosti, pa se iz njega, preko državnog budžeta, isplaćuju mirovine za aktualne penzionere.
Drugi je aktiviran prije 23 godine tako što je jedna četvrtina radničkih davanja za mirovinsko osiguranje trajno izuzeta van budžeta i povjerena bankovnim fondovima da ju "oplođuju" na tržištu. Nisu uspjeli, naštetili su i državi i osiguranicima, ali svejedno i dalje raspolažu tim iznosom od, vrijedi posebno uočiti taj podatak – nešto više od 900 milijuna eura godišnje. No danas, kad brane mirovinsko-fiskalni model od Milanovića, ne spominju drugi stup. A i on, kad najavljuje korekciju tog modela, drugi stup apsolutno prešućuje, ali ne možemo znati je li to zbog toga što mu ta kapitalska nadgradnja sustava pada na slijepu pjegu, ili ga ne spominje iz taktičkih razloga. Pritom dobro pamtimo da je usred svog premijerskog mandata izjavio da mu "ne pada na pamet ukidati drugi stup", premda ovaj Milanović onom sebi ipak ne duguje bezrezervnu vjernost. Nama ostalima duguje svašta, pa neka si slobodno malo i tako skoči u usta.
Ako bi taj mogući premijer bankama naplatio tek ekstraprofit, a ne i oduzeo novac iz mirovinskog osiguranja, bio bi to samo alibi-potez. Ako regulaciju zdravstva svede na vaučerizaciju, kao što Milanovićevu najavu u tome s nadanjem iščitava Davor Nađi, također je učinio više za privatnike, nego za narod. Ako njegova pomoć brodogradnji i općenito industriji ostane na spomenutim narudžbama brodova za državnu Jadroliniju, a iz škverova koje je dao privatizirati kad je bio premijer, opet ne valja. I da više ne bismo pretpostavljali – valjda je red da i sam ponešto dodatno razjasni još uoči izbora. Naime, onih nekoliko rečenica u intervjuima i na Facebooku još uvijek ne znači baš ništa. S time on teoretski jest pogurao SDP donekle ulijevo, razotkrivajući usput i medije u njihovoj zavjeri šutnje o pozicijama ekonomske politike. A u slučaju da dođe na čelo vlade pa ostane na tome, zažalit ćemo što je uopće mrdnuo s Pantovčaka.
