Čak se i Crkvu ponegdje spominje ovih tjedana, kad je riječ o štetnim javnim izdacima koje bi trebalo rezati u vrijeme urušavanja ekonomije, ali o bankovnim mirovinskim fondovima – ništa. A to je već bio znak da se banke spremaju na udar i s te strane, ne bi li opet krizu iskoristile kao šansu za novi profit. Ipak, nije pritom čudno to što im uvodni dio posla najviše odrađuje država, odnosno regulatorno tijelo koje bi nas ustvari moralo spašavati od te muke.
Ante Žigman, predsjednik Upravnog vijeća HANFA-e, o tome je na baš takav način progovorio proteklih dana. Prvo je izjavama za više medija uzeo smirivati javnost porukom da gubici obaveznih mirovinskih fondova uslijed aktualnih previranja nisu zabrinjavajući. Jer, eto, budući da fondovi djeluju na rok od više desetljeća, i kroz puni radni vijek svakog osiguranika, to će se već nekako sve dovesti u red. Zatim je dodao kako postoji rješenje za buduću fazu njihova poslovanja, a to je, dakako, preuzimanje vlasništva u državnim poduzećima.
Kažemo dakako, imajući na umu stare pritiske privatnog financijskog sektora – dok javni u Hrvatskoj praktički ne postoji – upravo u tom smjeru. Banke su odavno bacile oko na te potentne ekonomske subjekte, infrastrukturne i druge, navijajući za njihovu privatizaciju i daljnje povlačenje države. Jedan takav mogući slučaj, pokušaj tzv. monetizacije autocesta, odbačen je tek nakon mukotrpne borbe sindikata i nevladinih udruga, no još se nasrće na HEP, Janaf, ACI itd.
Žigman krijepi takvo rješenje tezom da su fondovi vlasništvo građana, i time ih unaprijed brani od eventualnih nakana za suzbijanje njihova harača. Ne slučajno, zna li se da ih je davno prije ove krize pogasila većina drugih država koje su im bile povjerile dio izdataka za mirovine na tržišnu ‘oplodnju’. Ali ovdje i dalje treba ponavljati da tamo nakupljenih preko 100 milijardi kuna nije naš novac, naprotiv. A ‘pravog’ novca ondje ni nema, pretvoren je u državne obveznice koje svakako jesu naše, osim što je tu posrijedi – javni dug.
