Punih četvrt stoljeća otkako je zauvijek obustavljena proizvodnja u mesnoj industriji Zagrepčanka na Heinzelovoj ulici, čini se da taj velebni prostor konačno ide prema novoj funkciji. U međuvremenu je korišten samo malenim dijelom, više privremeno i nesistematično, za pojedine alternativno-kulturne i sportske aktivnosti ili za skladišnu svrhu.

No bivša Gradska klaonica, kako se nekoć Zagrepčanka nazivala, čitavo se to vrijeme intencijski u javnosti vjenčava upravo za kulturu, onako kako to često postindustrijski biva, mada ove zaruke traju napadno predugo. Otud potječe i stalna bojazan zagrebačkog radništva u kulturi da bi se tamo već ubilježena vrijednost i potreba mogle prometnuti namjenski u nešto stoto, kao po zadnjem GUP-u, za upotrebu indikativno tzv. mješovitu, što hoće reći najviše poslovnu, komercijalnu.

Ipak, prema onom što doznajemo posljednjih dana, gradska je vlast navodno odlučila saslušati ponajprije kulturnjake, a uvelike zahvaljujući određenom podstreku odozdo. Ne treba zatim očekivati brzu realizaciju, s obzirom na golemost pretpostavljenog projekta, jer govorimo o kompleksu veličine preko sto tisuća kvadratnih metara, s oko 32 tisuće kvadrata upisanih objekata, mahom krajnje zapuštenih.

Pritom će od pomoći biti činjenica da je dobar dio toga pod konzervatorskom zaštitom, a posrijedi je ukupno zaokružena urbanistička i arhitektonska cjelina koju ne bi lako bilo naknadno privesti nekretninsko-mešetarskom cilju, premda je iz te perspektive definitivno riječ o zamamnom resursu, bogatom i zelenilom, a na rubu samog šireg centra Zagreba.

O budućnosti Zagrepčanke iliti Klaonice govorili su i pisali u međuvremenu brojni zainteresirani, pozvani i stručni akteri, dok najnovije priloge diskusiji nalazimo na portalu H-alter s prošle jeseni, od Vesne Janković i Saše Šimprage. Tri godine ranije, Jana Vukić potpisala je Sociološku studiju za Gradski projekt Zagrepčanke. Najkonkretniji te donekle masovan istup potencijalnih korisnika tog prostora zbio se pak nedavno, potkraj prošle godine, kad je ad hoc inicijativna skupina zagrebačkih intelektualaca i umjetnika uputila dopis trima nadležnim gradskim uredima. Iskazali su želju da se skrase u primjerenom radnom ambijentu i zatražili razgovor s Gradom o Zagrepčanki, uz potpise približno 150 interesenata iz likovnih i vizualnih umjetnosti, arhitekture i dizajna, glazbe i plesa, književnosti...

Nekolicina umjetnika i kulturnjaka te njihovih udruga, pored socijalnog dućana i više komercijalnih poduzeća, već godinama upotrebljava djelić tog kompleksa, još otkako ga je Grad Zagreb otkupio. Objekti svejedno i dalje propadaju uslijed pasivnog tretmana zatečenih kapaciteta, a mora se napomenuti da je Zagreb inače desperatno manjkav ne samo npr. socijalno-stambenim potencijalom, nego i sustavno javno osiguranim prostorom za rad umjetnika i drugih kulturnih radnika: ateljeima i studijima, radionicama i uredima.

Uglavnom, dio takvih kreativaca obratio se Gradu, nakon anketnog istraživanja među sobom, predlažući da baš Zagrepčanka bude taj prostor unutar kojeg bi djelovali "pod istim krovom, u adekvatnim radnim uvjetima", i koji bi postao "novo žarište kulturne proizvodnje kakvo je potrebno i ovom gradu i njegovim građanima". Najprije su dobili odgovor da će biti pozvani na sastanak, ali potom je prošlo još par tjedana, a onda smo se i mi javili odgovornima u gradskom Sektoru za strategijsko i prostorno planiranje.

Zanimalo nas je što je sa zatraženim sastankom, kao i stavom Grada Zagreba o sudbini Zagrepčanke, naročito u pogledu istaknute opreke između javnog i neprofitnog te komercijalnog i privatnog. Nisu odgovorili, e da bismo onda iz krugova bliskih gradskoj vlasti dočuli, ako je taj glas točan, da je predstavnicima inicijative ovih dana ipak najavljen sastanak s nadležnim uredima, za idući tjedan.

Budući da iz istog smjera već neko vrijeme dopiru informacije o dobroj volji najvećeg dijela vladajućeg Možema u Zagrebu da se kompleks na Heinzelovoj otvori za tu svrhu, nadati se kako ovaj put jedna tako progresivna ideja neće usput izgubiti na snazi. Posebno je to bitno nakon slučaja političke regresije u primjeru Badela, također bivšeg tvorničkog kompleksa o čijoj smo spornoj prenamjeni ovdje pisali pretprošle godine.

Jedna od potpisnica inicijative, arhitektica Ana Boljar, bavi se upravo pitanjima bliskim problematici Zagrepčanke, u sastavu tima odabranog da predstavlja Hrvatsku na 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture Venecijanskog bijenala ove godine. Njihov projekt nazvan je "Inteligencija grešaka", a svojim radom suočit će se s izazovom pogrešnih rješenja koja zatičemo u prostoru izgrađenog okoliša, ali i s mogućnostima njihovih korekcija.

- Klaonica, ili kako je GUP naziva, "bivši industrijski sklop Zagrepčanka", lokacija je koju mnogi od nas dobro poznajemo, koristili smo je kroz razne oblike događajnosti u posljednjih dvadesetak godina otkako ju je bivši gradonačelnik kupio, vrlo nam je drago to mjesto, i uskoro se planira njezina budućnost jer je GUP svrstava u kategoriju Gradskog projekta - rekla nam je Boljar.

- Već sada je to živopisan teritorij prepun gradskosti – tu ćete pronaći park, upušteni trg, vertikalu vodotornja, prijatelje u ateljeima, kupiti flomiće kod Veljaša koji se nigdje drugdje ne mogu pronaći... Taj prostor živi neplanskim, a opet organiziranim životom tijekom kojeg su se neki "stanari" bolje brinuli o strukturama koje koriste, a neki lošije. Svakako, zahvaljujući upravo tom korištenju Zagrepčanku još nije zadesila sudbina Gredelja i potpunog urušavanja, no tome se približava. Čini mi se da fokus njezine bliske budućnosti ne bi trebao biti u procedurama urbanističko-arhitektonskog natječaja, jer urbanizam tamo već postoji, netko je to učinio prije nas, i učinio je to dobro. Tako ni novog urbanističkog plana, jer plan postoji od 2006., ni u procedurama programiranja kroz relaciju poslovno-stambeno, što smo testirali na mnogim lokacijama u gradu, jer za to nemamo vremena - upozorava Ana Boljar.

Naprotiv, ona smatra da rješenje leži u brzoj restituciji zelenila čitavog zapadnog dijela kompleksa koji je devastiran nanosom šljunka negdje oko 2015. i pretvoren u parkiralište, u hitnoj statičkoj i fizikalnoj sanaciji zgrada i programiranju na temelju postojećih korisnika i stvorene koegzistencije, te iskazanih potreba.

- Pritom bih istaknula želju Mjesnog odbora Kanal za korištenjem parka i inicijativu Trebamo radne prostore koja okuplja oko 150 izvrsnih umjetnika i desetak umjetničkih organizacija, rasutih po gradu u unajmljenim građanskim stanovima, priručnim radionama-garažama, a čija potreba za ateljeima i studijima proizlazi iz činjenice da nekoliko desetljeća nisu građeni takvi prostori - dodaje.

- Ovakve lokacije su rijetkost, da imaju čistu vlasničku strukturu, da unutar sebe imaju već "postojeći" grad i da arhitektura koja se tamo štiti ne odgovara ni developerima u potrazi za novim lokacijama preskupih stanova, niti je moguće vratiti nekadašnji oblik industrijske proizvodnje u centar grada, nego je prema svojim karakteristikama industrijske arhitekture apsolutno točna za sve oblike umjetničke proizvodnje. Također, gledajući širu socijalnu sliku i gravitacijsko polje, ovakvi prostori moraju postati eksperimentalni poligoni, za vježbanje zajedništva, za otkrivanje novih relacija, za testiranje novih oblika provođenja zaštite graditeljskog nasljeđa, i prostori koji dopuštaju nepredvidivost u ovom hipernormiranom svijetu - zaključuje Boljar.

Adresiranje pitanja Zagrepčanke i srodnih prostora kao značajne društvene teme, dakle, već je poduzeto iz redova struke, a sad je na potezu Grad Zagreb. Ne treba pritom sumnjati da je i dalje heterogena gradska uprava, uvažavajući zatečene starije strukture, u stanju ispoljiti deficit imaginacije i u ovom slučaju. No bit ćemo optimistični pa unaprijed pozdraviti mogućnost boljeg ishoda, te njezino uvrštavanje u predizborni program Možema za predstojeće lokalne izbore.

Na kraju, u vidu nam je i dug prema naslijeđu opisanog prostora tj. memoriji koja se očituje u ne baš komfornoj nazivnoj ambivalenciji Zagrepčanka-Klaonica. To što su tamo radi našeg opstanka ubijeni milijuni papkara i kopitara, ne smije ni biti zanemarivo, a može se uzeti u obzir projektima na tragu, recimo, jednog prijedloga iz studije Jane Vukić. U dijelu kompleksa dalo bi se smjestiti azil za domaće životinje, svojevrsni petting zoo otvorenog tipa, ali prvo sačekajmo nastavak gradske komunikacije za opći epilog ovog važnog predmeta od javnog interesa.

S obzirom na to da smo odgovor Grada Zagreba, na upit koji se spominje u članku, primili tek nakon štampanja aktualnog broja našeg tjednika, ovdje taj dopis prenosimo u cijelosti:

"