Jedna lijepa tradicija nastavljena je prošli ponedjeljak održavanjem novog studentskog plenuma na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nije ga bilo godinama, a prije ovog ukupno ih je održano ravno 218, s ponekima veoma dragocjenim efektima. Najznačajniji bio je definitivno onaj već i načelni političko-emancipacijski.

No tradicije, koliko god zajednicama ulijevale sigurnost, najčešće su krvni neprijatelj promjene. Plenum kao forma i suština, pak, služi upravo raskidu s određenim učmalim kontinuitetom. Pa, da vidimo koji je to problem dugog trajanja opet nažuljao studente Filozofskog u Zagrebu. Dalo bi se pritom okladiti da ista muka tišti i ostale, ali drugdje se politička organiziranost u pravilu događa i manifestira rjeđe i slabije.

Prvo se mora reći da je ovo bio tek uvodni plenumski skup u pretpostavljenoj novoj seriji, kao što se pokazuje. To znači da je najvećim dijelom neminovno bio posvećen uhodavanju procedure i odmjeravanju praktičnih mogućnosti zajedničkog donošenja odluka uživo. Naredni je zakazan za idući utorak, 25. veljače, u istom amfiteatru D7. Iskušenjima diskusije s direktnodemokratskim usuglašavanjem svakako ćemo u ovom članku posvetiti još prostora, ali najprije da vidimo što je to konkretno nagnalo studente da podignu svoj glas.

Netko labavije obaviješten zacijelo ne bi lako povjerovao, ali zapravo je posrijedi isti razlog kao i one burne 2009. godine, kad je na snazi bila totalna studentska blokada fakulteta. Sadašnja uprava te institucije u Lučićevoj ulici na Trnju, naime, studentima na više dovitljivih načina pokušava izvući novac za studij.

Njega se inače baš i ne plaća, iako uvijek postoje zaobilazne metode. Tako se ponašaju banke, recimo, i to u nedostatku žustrijeg regulatora, kad izmišljaju dodatne maštovite naknade i slične perverzije. Drugim riječima, vrijednost javno financiranog obrazovanja kakvu je revidirala ona generacija, nipošto nije zajamčena. Naprotiv, ta je tekovina predmet stalnih nasrtaja tržišta i njegovih principa.

Oni dandanas u nezaposjednute zone javnoga obrazovnog sektora, naročito visokoškolskog, nadiru uporno i žilavo poput gljivične infekcije. No, mora se istaknuti, nije to zato što su sama fakultetska vodstva u startu bila nužno zločesta i lakoma. Kvaka je u tome što su fakulteti zakonski podvrgnuti, još od notorne Bolonjske reforme s početka ovog stoljeća, poslovnoj logici funkcioniranja, pa ih vlasti-financijeri tretiraju i doživljavaju kroz tržišnu prizmu. Fakulteti sami upućeni su na biznis koji postaje dominantna vrlina i mjera stvari. U tako podešenom okviru, fakultetska vodstva sklonija komercijalnom modusu izbijaju na površinu već po inerciji.

Domagoj Tončinić, aktualni dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedan je od takvih generičkih proizvoda izvitoperenog sustava, pojave reakcionarne u vlastitoj političkoj srži. Upravo zato danas studenti moraju i svoje roditelje podsjećati da je visoko obrazovanje nekada bilo takoreći besplatno, odnosno financirano javnim novcem, a kamoli ovlaštene servisere novog fiskalno-političkog poretka.

Štoviše, da je ne tako davno i u kapitalizmu bilo znatno dostupnije. Tončinića smo pored toga prošle jeseni prozvali i zbog šireg djelovanja, kad je marševskim korakom nepokolebljivo pregazio zahtjeve Inicijative "Studentice za Palestinu" te Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičku pravdu.

Podsjećamo, oni su tada zatražili osudu izraelskog genocida nad Palestincima, raskid svake akademske i druge suradnje s institucijama okupatorske države, kao i otkaz izvjesnoj lektorici hebrejskog koja je prethodno kvalifikacije stjecala ponajviše u zapovjednim strukturama oružanih snaga Izraela. Ostatak nastavnog kadra u Vijeću fakulteta očito se nije bio pretrgnuo da razuvjeri dekana. Nalik onome kod hrvatske vlade i šire političke elite, poslušnički te napadno provincijalni refleks naložio im je tada izbor po svemu oportune pozicije.

Time se Tončinić po definiciji svrstao u red dekana i vršitelja dekanske funkcije ove ustanove koji su u navedenom razdoblju učinili sve da izazovu studente na poduzimanje obrambene akcije u ime vlastitog fakulteta koliko i svoje. Damir Boras, Vlatko Previšić, Miljenko Šimpraga – ime je tu sad manje važno, pa i Domagoj Tončinić služi tek da nastavi takav neslavni niz.

Ključna tema ponovno je dakle naplata studija, izvođena kroz razne zaobilazne kanale i namete tipa obaveze plaćanja nepoloženih ECTS bodova koji se prebacuju u apsolventsku godinu, uključujući diplomske radove. Oni koji ne ostvare minimum od 30 bodova, plaćali bi duplo, gotovo tisuću eura. Usto su ljetos povišene cijene upisnina na studij i više akademske godine, ne bez pritiska na studentske predstavnike u Vijeću.

Dekan i njegovi pobočnici usput su se u tim konfrontacijama trudili svojski izvrijeđati studente, ali potonje to nije osobito impresioniralo. Važnije je bilo uočiti da se iznova na velika i mala vrata promovira uspješnost studiranja za kriterij određivanja visine njegova obaveznog materijalnog tereta.

No ta uspješnost presudno je u prosjeku vezana baš za pojedinačne financijske mogućnosti. Sustav naplate prema uspješnosti tako sam po sebi perpetuira temeljnu socijalnu nejednakost i diže ju na višu potenciju, osim što su istom diktatu i kompetitivnom odnosu izloženi i fakulteti te sveučilišta međusobno.

Uz fokus na zahtjev da studentski predstavnici ulože veto na tu praksu, izložene su na plenumu i druge primjedbe, ali koje bi na red imale doći sa predstojećim okupljanjima. Stoga se može očekivati ponavljanje one u vezi s Palestinom, te njih još nekoliko.

Fakultetskoj upravi, na primjer, zamjereno je rezanje dodataka na plaću nenastavnom osoblju s 15 na pet posto, zabrana održavanja koncerata u Klubu studenata nakon gotovo tri i pol desetljeća njegova rada, pa i gomilanje samoposlužnih aparata s hranom i pićima nauštrb prostora za studente s invaliditetom. Fakultet je po tome danas sličniji kolodvoru, nego akademskoj ustanovi. No to valjda ide pod ruku s nametnutim razvojem opisanog merkantilističkog rezona.

Sve bi to moglo postati predmetom rasprave na sljedećim plenumima, ako studenti održe potrebnu razinu odlučnosti za djelovanje. Za takvo što neophodno je i svladavanje odbojnosti spram izvjesnog viška proceduralne gnjavaže koji s direktnom demokracijom nije moguće izbjeći, ali upravo u tom natezanju i propitivanju mehanizama kolektivnog odlučivanja gradi se i artikulira efikasniji te profiliraniji društveni i politički subjekt u datom polju. Otuda i viđena potreba za ponavljanjem gradiva o funkcioniranju samog plenuma. Klasično delegiranje predstavnika ima svoje prednosti, samo kad se ne bi naturalo za jedino adekvatno demokratsko rješenje.

Ipak, ono je uslijed prepuštanja liniji manjeg otpora u dobroj mjeri ovdje i prouzročilo sadašnju krizu. Putanja uspješnije demokratizacije i u ovom slučaju stoga biva napornija. To je onaj proces kad jedan te isti većinski dio plenuma u nekoliko desetaka minuta razmaka aplaudira prijedlogu delegiranja umjesto naveliko vrludajućeg kolektivnog usuglašavanja oko pojedinih detalja, zatim jednako prijedlogu koji sugerira ustrajnost na općoj raspravi.

A na pitanje može li kolektiv valjano interpretirati pretpostavljeni interes, jedan je student doslovno upro prstom u natpis na tabli iza dvoranske katedre – 219. plenum. No svaki naredni skup imao bi sve manje naizglednoga praznog hoda. On bi se prenosio na odlučivanje o zahtjevnijim ciljevima, a pomoćne radne skupine vremenom bi se uhodale u pripremi materijala za plenumsku diskusiju.

U takav horizont ulazi i reanimacija tamo također spomenutog nekadašnjeg temeljnog cilja studiranja apsolutno financiranog javno. Taj zahtjev ujedno je opomena nastavnicima da upravno-politička pasivnost vodi u regresiju demokratizacijskih procesa i obnovu konzervativnih silnica u akademskom sektoru. U konačnici, netko bi se mogao zapitati i o demokraciji na radnome mjestu.

S tim i svakim drugim širenjem fronta u vezi, teško je ne osvrnuti se na često potenciranu relaciju između studenata u Hrvatskoj i Srbiji danas. No lako je ponuditi objašnjenje, samo posegnuti za univerzalnim motom koji nanovo živi – Jedan svijet, jedna borba.