U članku objavljenom na nizu portala u Srbiji, kao i u Informeru pod naslovom „Dinastija Gruhonjić bi na političku scenu! U sve umešala prste i Hrvatska, sve jasniji motivi studenskih blokada!“, Dinko Gruhonjić naziva se „ekstremnim srbomrzcem“, „ustašofilom“ i agentom SOA-e, kojoj se pripisuju nadnaravne moći u organizaciji demonstracija studenata u Srbiji. Iznesene tvrdnje toliko su očigledne laži da bi se i autorima kultnog filma „Balkanski špijun“, koji govori o tom aspektu ljudske gluposti, učinile malo pretjeranom satirom. Međutim, osim što su neistinite i nebulozne te tvrdnje nisu nimalo bezazlene; predstavljaju poticanje na mržnju općenito i na nasilje prema Dinku Gruhonjiću konkretno.
U ovoj podršci Dinku Gruhonjiću, kojeg poznajem kao poštenog i časnog čovjeka i antifašistu, javlja se dvojba – da li mu podrška nekog iz Hrvatske može škoditi. Neće li to tipovi koji vlastiti strah od masovnih studenskih demonstracija transformiraju u poziv na nasilje prema pojedincu, iskoristiti kao dokaz da Gruhonjića, evo, podržavaju i „ustaše“. Oni su i kao dokaz njegovog „ustašofilstva“ naveli da mu sin studira u Hrvatskoj. Na takvu vrst autocenzure, iz bojazni da naša podrška ne naškodi žrtvi, ovakvi bezočni klevetnici i računaju. Nataložili su se i u Hrvatskoj i u Srbiji, po raznim bujicama i informerima, a suprotstavljanje njihovom sijanju mržnje jedan je od vitalnih interesa pristojnih građana i Hrvatske i Srbije.
Političara koji nastoje dobiti podršku birača zaluđujući ih netrpeljivošću prema susjedima, kao i „uglednih“ povjesničara koji im u tome asistiraju devalvirajući struku za malo nacionalističke podobnosti, ima i u Srbiji i u Hrvatskoj. Posebno je besramno kad se širenje te netrpeljivosti iz vrlo razvidnih ličnih interesa predstavlja kao odlučno zastupanje srpskih, odnosno hrvatskih interesa. Za normalne građane interes je ustrajni rad političara na poboljšanju međususjedskih odnosa. U kakofoniji međusobnih objeda i kleveta koje se čuju od političara i sa srpske i s hrvatske strane, kao glas razuma i ljudske topline zvučali su izrazi solidarnosti studenata kao i mnogih „običnih“ građana Srbije i Beograda povodom nedavne tragedije u osnovnoj školi Prečko u Zagrebu.
Nažalost, kao što pokazuju slične tragedije čije detalje danas saznajemo gotovo u realnom vremenu, njihovo događanje prijetnja su u svakom društvu. Teško će biti izbjeći takve pojedinačne erupcije mržnje i nasilja i u budućnosti; a i ne znamo točno kako.
Ali zato znamo da se velike tragedije, poput ratova, mogu u pravilu izbjeći ako javno mnijenje u našim državama ne stvaraju ljudi koji potiču mržnju i nasilje.
