"Nije bitan broj studenata u blokadi, da postoji i jedan koji želi da razgovara, ja bih razgovarala. Trenutne blokade su iz nekog razloga iz ove 'blokadne kuharice' iz Hrvatske. Ta 'blokadna kuharica' kao plenum ne postoji na našim fakultetima. Ne znam sa kim da razgovaramo, jer nemamo studentski parlament, nego taj plenum koji je definisan 'blokadnom kuharicom'."
Poduži je to citat iz izjave Ane Brnabić, predsjednice Skupštine Srbije. Dala ju je u kontekstu aktualnih studentskih prosvjeda koji tresu Srbiju zadnjih nekoliko tjedana. U trenutku pisanja ove natuknice, 15. decembra 2024., tamo je u blokadi bilo pedesetak fakulteta na četiri državna univerziteta. Jasno, direktan povod za tako masovno i angažirano izražavanje nezadovoljstva studenata je tragedija koja se dogodila na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. No, očito je to bio samo okidač za iskazivanje dubljeg kolektivnog društvenog nezadovoljstva u Srbiji, decenijama sistematično proizvođenog kroz sveopću ekonomsko-političku, socijalnu i kulturalno-intelektualnu devastaciju i dekadenciju te države i društva.
Ipak, mi ćemo se ovom prilikom zadržati na citiranoj izjavi koja nam može biti zanimljiva i indikativna zbog više razloga. Brnabić očito ne razumije, ili se naprosto pravi politički glupa, da načela plenuma, kao kolektivnog tijela odlučivanja, ne počivaju na reprezentativnoj, nego na direktnoj, participativnoj demokraciji koja dolazi odozdo, to jest iz društvene baze. Stoga je prizivanje studentskog parlamenta i sličnih predstavničkih, oficijelnih tijela studentskog organiziranja, koja su u zemljama poput ovih u našoj regiji nerijetko tek produžena ruka vladajućih politika, potpuno promašena teza. Još zanimljivije u izjavi jest optužba na račun čuvene "blokadne kuharice", tog vrijednog uratka koji je očito još uvijek inspirativan i upotrebljiv dokument-ostavština onih davnih studentskih blokada u Hrvatskoj, otprije sad već desetljeća i pol.
Čudesno je na koje su sve načine politički nacionalisti u Srbiji spremni pronaći zavjere iz Hrvatske, dežurne krivce za nedaće koje su ih snašle kod kuće. Pritom naravno ni ovi drugi, sa suprotne strane, ne zaostaju. Pragmatična je to simbioza političkih manipulatora iz tek naizgled suprotstavljenih tabora. No studentice su još uvijek pametnije od političara, to čak ni ova skoro dva desetljeća sistematičnog zaglupljivanja u ime reforme visokog obrazovanja, imenovane Bolonjski proces, nisu uspjela promijeniti.
Zato je pravi odgovor na tlapnje iz Brnabićkinog tabora stigao ne od političkih joj kolega iz Hrvatske, već iz ovdašnjih aktivističkih studentskih inicijativa koje su organizirale simboličan događaj, petnaest minuta šutnje ispred fakultetâ u znak podrške kolegama iz Srbije. Usto su pokazali da ipak ne zaboravljaju, potpisavši poziv na događaj sloganom: Jedan svijet – jedna borba.
