Uzbuđenje i lagana nervoza kao pred najvažniji životni ispit u rano jutro tog ponedjeljka, 20. travnja 2009. godine, osjećali su se među studentima zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Jedni su hodnicima hodali gore-dolje, drugi izlazili ispred ulaza popušiti novu cigaretu, treći međusobno živo raspravljali, a neki pak u tišini pogledavali na kazaljke sata u auli; vrijeme je, kazao je netko malo prije podneva.

Jedan od revoltiranih profesora ozbiljno nam je poručio da će se vratiti s puškom na faks, ali bilo je i onih suglasnih s blokadom. Ali najbolje je bilo kada su u toku naše diskusije s profesorima studenti ustajali iz klupa i priključivali nam se – kaže Nikola Vukobratović

- Otvorili smo vrata jedne od predavaonica na katu i pristojno se obratili profesoru koji je studentima držao sat: ‘Želimo vas obavijestiti da je s današnjim danom započela blokada nastave Filozofskog fakulteta. Nastava se prekida.’ Petnaest minuta nakon što je prva grupa od tridesetak studenata započela s blokadom nastave, spontano im se pridružilo još dvjestotinjak studenata. Bio je to najbolji adrenalin ikada - prisjeća se za Novosti Nikola Vukobratović, tadašnji apsolvent povijesti i komparativne književnosti i jedan od sudionika blokade, događaja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od prije točno deset godina.

Blokada se dugo kuhala, potom je inicirana odlukom studentskog plenuma izglasanom tjedan dana ranije u fakultetskoj dvorani D7, s najvažnijim, maksimalističkim ciljem usmjerenim prema Ministarstvu obrazovanja – borba protiv komercijalizacije obrazovanja, odnosno za svima dostupno besplatno obrazovanje od vrtića do doktorata i za ukidanje školarina. Studente nisu nimalo zaplašili leci koje je po fakultetskoj zgradi zalijepio tadašnji prodekan Damir Boras – koji je uskoro izabran za novog dekana Filozofskog fakulteta, a danas je rektor zagrebačkog sveučilišta – na kojima je zaprijetio da je blokada nezakonita i neetična i da će svi oni koji u njoj budu sudjelovali snositi posljedice.

U narednih 35 dana, koliko je blokada Filozofskog fakulteta trajala, nastava je blokirana i na dvadesetak drugih fakulteta u nekoliko hrvatskih gradova.

- Da, bilo se katkad neugodno naći u toj potencijalno konfliktnoj situaciji, jer još si klinac u ranim dvadesetima, a ulaziš u prostoriju i prekidaš nastavu profesorima koji su ti na neki način autoritet. Od početka blokade bilo je po prilici deset do petnaest profesora koje si stalno morao prekidati jer su tako uporno željeli organizirati nastavu. Bilo je i onih koji su se zaključavali unutar predavaonica, ali i onih koji su studentima koji opravdano zbog blokade nisu dolazili na predavanja pisali minuse - nastavlja Vukobratović koji je, kaže, tridesetak puta osobno s kolegama prekidao nastavu.

- U jednom trenutku jedan od revoltiranih profesora ozbiljno nam je poručio da će se vratiti s puškom na faks, ali bilo je i onih koji su bili suglasni s blokadom i poticali nas na daljnju borbu. Ali najbolje je bilo kada su u toku naše diskusije s profesorima u predavaonici studenti ustajali iz klupa i priključivali nam se u nastavku blokade, jer smo ih snagom argumenata uvjerili da je u njoj važno sudjelovati - govori Vukobratović.

Život na blokiranom fakultetu bio je krajnje organiziran, dotad neviđena solidarnost i disciplina među studentima govorili su da su na pravom putu u borbi za svoja, ali i šira društvena prava.

A na fakultetu se doslovno – živjelo. U Klubu studenata Filozofskog fakulteta (KSFF) kuhao se i dijelio grah, studentima su pristizale donacije u hrani poput pizza ili onih koje su im slali sindikati, razmjenjivale su se iksice za prehranu u studentskim restoranima. Na plenumskom izjašnjavanju iznova se, svaku večer, izglasavalo hoće li se blokada sutradan nastaviti ili ne. Dio studenata noćio je na fakultetu u za to organiziranim spavaonicama, spavalo se na kartonima, spužvama ili u vrećama. Za noćni mir brinula se redarska studentska služba: smjenjivala se, posve vojnički, svaka četiri sata.

Mladi ljudi koji su organizirali blokadu bili su možda zadnja generacija studenata koja je fakultet doživljavala ne kao visoku školu koja priprema za tržište rada, nego kao prostor slobodnog mišljenja, pluralizma, novih ideja – ističe Đurđica Čilić

- Svi smo preuzimali različite obaveze: redarili, planirali i realizirali akcije, razvijali suradnju sa studentima drugih fakulteta, sudjelovali u radu plenuma i radnih grupa - kaže za Novosti tadašnja apsolventica Marina Ivandić, koja je u vrijeme blokade bila, između ostalog, i u redarskoj službi.

Studenti su, domeće naša sugovornica, bili sudionici globalnog pokreta i dio globalne kampanje studentskog izlaska na ulice i blokade fakulteta u borbi za javno financirano obrazovanje, a u svjetlu komercijalizacije obrazovanja, koja se i danas odvija svuda u svijetu.

- Kao što smo i mi inspiraciju pronašli u drugima, tako je i naša borba na konkretne načine doprinijela tuđim borbama u regiji, ali i šire. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da nam je blokada svima bila formativno iskustvo. Osobno se prije toga nisam previše bavila aktivizmom, tako da mi je bila bitna spoznaja o cinizmu političkih elita koje su odabrale šutnju i čekale da se stvar s blokadom ispuše, umjesto da se u najmanju ruku jasno postave prema zahtjevu koji smo iznijeli. Možda zvuči naivno ne računati s tim od početka, ali to je nešto što susrećem i danas u svakodnevnom radu: ljudi shvate koliko su sustavi koji bi nas trebali reprezentirati cinični i otuđeni tek kada to iskuse na vlastitoj koži - ističe Marina Ivandić.

Pitamo je po čemu najviše pamti vrijeme blokade.

- Po tome što se među masom studenata koji su sudjelovali u blokadi razvilo upravo nevjerojatno drugarstvo i kolegijalnost: ljudi su vodili računa jedni o drugima, dijelili nevelike resurse poput hrane, zajedno učili kroz rad na pojedinim aktivnostima. Svi su bili vrlo disciplinirani i bojazan da bi moglo biti i onih kolega koji bi se mogli ponašati neodgovorno nije se obistinila. Držalo se do reda i pazilo na imovinu, od koje ništa nije oštećeno ni nestalo. To je bio jedini način da zadržimo kontrolu nad situacijom i ne ugrozimo legitimnost našeg zahtjeva. Rekla bih da fakultet nikada nije bolje funkcionirao nego onda kada smo ga mi držali - zaključuje Marina Ivandić, trenutno aktivna u nekoliko udruga civilnog društva.

Jedna od pozitivnih posljedica studentskog preuzimanja fakulteta bila je ta da je onemogućeno donošenje Zakona o sveučilištu koji je predviđao cijepanje sveučilišta na elitne i neelitne studije, što bi upropastilo mnoge fakultete koji nisu tržišno isplativi. Andrea Milat bila je 2009. studentska predstavnica u Fakultetskom vijeću, zadužena za komunikaciju s tadašnjim dekanom Miljenkom Jurkovićem i ostalim članovima Uprave fakulteta, a za vrijeme blokade također članica medijske sekcije. Za Novosti kaže da je blokada zagrebačkog Filozofskog fakulteta bila inicirana činjenicom da se studentska borba protiv komercijalizacije obrazovanja prije toga odvijala u Beogradu, ali i u Ljubljani 2007. godine.

- Neki su profesori za vrijeme blokade znali govoriti da smo mi studenti lijeni, da ako ne želimo studirati i ako smo loši na faksu, pustimo na miru ove koji su dobri. Predbacivali su nam da nismo pravi već vječni studenti, ali i vrijeđali da smo prokleti hipiji. Kao studentska predstavnica dijelila sam strahove dijela studenata koji su željeli nastaviti sudjelovanje u blokadi, ali su imali velikih problema jer su ovisili o financijama svojih roditelja, koji su bili protiv stavova svoje djece. Takvi studenti željeli su od nas da im na neki način jamčimo da neće imati nikakvih posljedica ako se opredijele za nastavak blokade. No najgore je bilo to što im ništa nisam mogla garantirati, niti sam imala bilo kakav legitimitet da im kažem da im se ništa neće dogoditi - govori Andrea Milat.

Na pitanje što bi još nakon deset godina izdvojila kao postignuća blokade kaže:

- Financiranje znanosti je manje vezano uz tržište nego što bi to bilo da se išlo s prvom varijantom programskih ugovora protiv kojih smo se izborili. Dogodile su se stvari koje su imale izravnu vezu za budućnost visokog obrazovanja u Hrvatskoj, a što se tiče javnosti, populariziran je termin besplatno školstvo.

Premda studenti nisu na koncu uspjeli postići da obrazovanje bude potpuno javno financirano, ipak su se već te 2009. izborili za besplatan upis na prvu godinu fakulteta.

- Sveučilište je išlo na zakonski okvir da će, nakon što se svi upišu besplatno, poslije ipak plaćati školovanje ovisno primjerice o tome koliko će ispita po godini položiti, što je podložno manipulacijama. Svejedno, danas na razini Hrvatske ne moraš iskeširati novac za upis na faks. Iako je to teško, načelno se studenti mogu provući kroz studij bez plaćanja - kaže nam Nikola Vukobratović.

Direktna posljedica blokade – o kojoj je inače redatelj Igor Bezinović snimio istoimeni dokumentarni film – bilo je i osnivanje sindikata Akademska solidarnost, koji je uključivao primarno profesore, ali i studente, a čiji se članovi samoorganiziraju po direktnodemokratskom principu te se intenzivno i uspješno bore za javno financirano visoko obrazovanje i znanost, autonomiju sveučilišta i znanstvenih ustanova i slobodu istraživanja. Nakon blokade iz travnja i svibnja 2009. slijedi i druga, kraća i medijski manje zapažena blokada Filozofskog fakulteta u jesen iste godine, za vrijeme koje je problematiziran nacrt novog Zakona o sveučilištu. Parola ‘Jedan svijet, jedna borba’ stavljena je pritom u kontekst međusobne suradnje i podrške studenata obespravljenim kolektivima – radnicima i seljacima, koje su podržavali u njihovim štrajkovima.

Đurđica Čilić, pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, blokadu smatra najvažnijim trenutkom u novijoj povijesti tog fakulteta, na kojem djeluje i radi više od dvadeset godina, najprije kao studentica i postdiplomandica, a potom i profesorica.

- Blokada je usporila proces komercijalizacije školstva, a neki od njezinih najagilnijih sudionika danas su vrlo aktivni u kustoskom kolektivu BLOK, Bazi za radničku inicijativu i demokratizaciju, novinari su ili urednici u Biltenu, Novostima, Le Monde diplomatiqueu, jednom od najboljih medija u Hrvatskoj, ali nažalost ugašenom, politički su aktivisti i društveno angažirani intelektualci. Ciljevi koje je studentska blokada artikulirala tek su djelomice i privremeno ostvareni, ali smatram da je u društvu kakvo je naše najveći njezin doprinos to što su njome posredovane važne ideje i vrijednosti, iako su ih mnogi nazivali i onda i danas – utopijskima. Ali da citiram Oscara Wildea, mapa na kojoj nije nacrtana Utopija, nije ni vrijedna naše pažnje - kaže za Novosti Đurđica Čilić.

Tog proljeća, dodaje, fakultet je postao mjesto susreta, debata i zbivanja koji su kreirali novi studentski identitet što počiva na društvenom angažmanu, koji je bio puno širi od borbe protiv komercijalizacije visokog obrazovanja.

- Mladi ljudi koji su organizirali blokadu bili su možda, za razliku od većine današnjih studenata koji dolaze na fakultet kao na pokretnu traku koja će ih odvesti do budućeg radnog mjesta, zadnja generacija studenata koja je fakultet doživljavala ne kao visoku školu koja priprema za tržište rada i tek je puki uvod u uspješnu karijeru, nego ga je činila prostorom slobodnog mišljenja, pluralizma, novih ideja, ukratko – mjestom gdje se formiraju kompetentni stručnjaci, ali i misleći, solidarni građani s jakim osjećajem za zajedničko i javno dobro - ističe Đurđica Čilić.

Pa ipak, vjerujemo da i među današnjim studentima ima onih koji pomno prate poteze rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa, koji je u medijima najprije najavio, a potom opovrgnuo vlastite navode o mogućem povišenju participacija u školarinama, i koji po receptu ‘Blokadne kuharice’ mogu ponovno zakuhati neko preuzimanje kontrole nad fakultetom.