Anketnim istraživanjem analizirane su čestice označene patetičnim sintagmama "moj profesionalni cilj je postati poduzetnik", "biti poduzetnik za mene bi predstavljalo veliko zadovoljstvo" i "kada bih osnovao poduzeće ono bi vrlo vjerojatno bilo uspješno", a radionica poduzetničkih vještina i financijske pismenosti nazvana je Filozofiraj kao poduzetnik.
Primjeri su to tek nekih recentnijih aktivnosti koje se provode na javnim sveučilištima u Hrvatskoj. Podvedene su i pod prividno afirmativnu i naizgled neproblematičnu agendu javno-privatnog partnerstva, intenzivnijeg povezivanja sektora obrazovanja i poslovanja, osluškivanja potreba tržišta rada i aktivnijeg uključenja u njega. Uklizala je tako, čini se bezbolno, kapitalistička poslovna kultura u visoko obrazovanje i sasvim sigurno će ga dobro protresti, ostaviti promijenjenim do neprepoznatljivosti. Čitajući ih iz aktualne perspektive, tako se nježnim i utopijskim danas čine središnja gesla studentskih prosvjeda i blokada fakultetâ otprije skoro već petnaestak godina, recimo "znanje nije roba".
Kooptacija sveučilišta i visoko obrazovnih programa interesima kapitala i tržišta intenzivna je praksa na Zapadu i u dijelu azijskih država već četrdesetak godina. Kod nas su takve politike zaživjele s uvođenjem tzv. Bolonjske reforme i provode se ciklično, na različitim razinama intenziteta u zavisnosti o kojem se sveučilištu radi, iako je trend zajednički. No dok su pokušaji komercijalizacije obrazovanja prije deset-petnaest godina još i mogli izazvati borbene reakcije i otpor, makar u jednom dijelu studentske i profesorske populacije, danas je slika bitno drugačija i bilo kakav oblik konfrontacije simptomatično izostaje. Ali drugačija je i metodologija uvođenja poslovno-tržišne logike na sveučilište, više nije frontalna, već kapilarna. Provodi se ona strateški, ali i raznim radionicama, dodatnim edukacijama, uredima za karijere i projekte. Danas ta ideologija dolazi na hegemonijski već pripremljen društveni teren, pa se spomenute poduzetničke vrijednosti – kao uostalom ni entitet zvan tržište – više kritički ne propituju, unisono su tretirane kao progresivne i afirmativne. A kada bi bile kritički promišljene i komparirane, e tada bismo dospjeli do dobro poznatih činjenica.
Pokazatelji su jasni, ideoloških apela iz središtâ društveno-političke moći na razvoj poduzetničkog duha i kulture najviše je u nerazvijenim i siromašnim zemljama te ekonomski perifernim državama. Mikrosocijalni poduzetnički start up-ovi najzastupljeniji su u pauperiziranim zemljama Afrike i Južne Amerike, redovito ih prati slabo plaćen rad i po pravilu ne rezultiraju proizvodnjom dodane vrijednosti. Dotle bogate države sa sjevera Evrope, Sjeverna Amerika i dio Dalekog istoka ulažu u velike proizvodno-inovacijske kapacitete i izvozno orijentiranu ekonomiju.
