U ovom trenutku nedostaje samo da se Biljana Plavšić vrati u politiku, pa da bude gotovo nemoguće, na osnovu sadržaja medija, odrediti koja je točno godina, 2017. ili 1991. Spomenuta bivša predsjednica Republike Srpske i aktualna ratna zločinka sa odležanom zatvorskom kaznom po tome ne bi bila izuzetak, već pravilo koje je uspostavilo Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine kada nije našlo ništa sporno u kandidaturi Fikreta Abdića za načelnika Velike Kladuše. Osuđeni ratni zločinac se uredno kandidirao na izborima lani u listopadu, odnijevši rutinsku pobjedu nad zdravim razumom. Daleko opasnija posljedica povratka ratnih duhova, odnosno ratnih zločinaca, u efektivni politički život od pukog nasilja nad pravom i pravdom jest uspostavljanje nove ‘normalnosti’, u kojoj se govor mržnje sam po sebi podrazumijeva, kao ‘prirodno okruženje’ glavnih protagonista i kreatora politike tla i krvi iz 1990-ih godina. Zato ne samo da je normalno da zločinac Veselin Šljivančanin nastupa na javnim tribinama, već je potpuno normalno da na tim tribinama bivaju napadnuti i zvjerski pretučeni aktivisti i aktivistkinje koji se sa novonastalom normalnošću ne mogu pomiriti, baš kao što se ovoga tjedna dogodilo u Beškoj na tribini Srpske napredne stranke. I nije nova normalnost to što se Šljivančanin uopće obraća javnosti, već je nova normalnost to što predsjednik općine Inđija Vladimir Gak, inače funkcioner SNS-a, tvrdi da su aktivisti sami sebi razlupali kola i da su sami krivi što su pretučeni.
U novoj normalnosti je moguće da srbijanski premijer Aleksandar Vučić, skupa sa svojim pobočnicima, zvecka oružjem, prijeti i provocira, a da istovremeno biva percipiran kao proevropski političar koji ‘balansira između NATO-a i Rusije’.
- Vučić kao reformirani radikal uz sebe ima Nikolića kao rusofila i nacionalista za pokaz, a naspram sebe ima falange istinskih rusofilskih srpskih kleronacionalista i narodnjačkih socijalista koji bi sutra zaratili i bacili region u vatru - kaže Srđan Šušnica, kulturolog nastanjen u Banjoj Luci.
- Tamo gdje je pansrpski osvajački pohod bio najkrvaviji i gdje se silom i masovnim zločinima, a kasnije pregovorima uspio legalizovati genocid i dobiti teritorijalno-politički efekat u vidu entiteta RS, tamo se zvanični Beograd i narodnjačka elita, naročito SPC, prema BiH jako snishodljivo odnose kao pobjednik prema ratnom plijenu, a RS posmatra kao jedinu pobjedu 1990-ih, najmlađu ‘srpsku državu’ ili pak ustupak za gubitak RSK i Kosova. E sada, kada RS nije samo jedna produžena Srbija, već ima jednog opasnog vođu koji je za svoj groš spreman sve zapaliti i Srbe ponovo gurnuti u rat i koji nije uvijek spreman slušati Beograd, ali je zato uvijek spreman slušati Ruse, sada to zvanični Beograd, naročito Vučića i njegovu EU-agendu stavlja pred velike izazove - dodaje Šušnica.
Na famoznu sintagmu ‘faktor stabilnosti na Balkanu’, kako Vučić sam sebe titulira, podsjetio je poodavno u jednom intervjuu za Slobodnu Evropu američki stručnjak za Balkan Daniel Serwer, rekavši da Vučića zapadnjački diplomati upravo tako percipiraju, dok je domaći političari, prije svega oni iz RS-a, poput Igora Crnatka, koriste bez ikakvih ograda. Zato je normalno da predsjednik Srbije Tomislav Nikolić poručuje kako je ‘sa svojim sinovima spreman ići u rat’, zato je normalno da dežurni klimoglavac i vojni analitičar Miroslav Lazanski bez ustezanja govori kako ‘Srbija treba poslati vojsku na Kosovo’ i zato je normalno da ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić kontemplira o ispravnosti odluke Srbije da Makedoniju prizna pod tim imenom.
Novinarka BIRN-a iz Skoplja Meri Jordanovska primjećuje da verbalno nasilje nikada nije prestalo i da se samo s vremena na vrijeme zaoštrava.
- Nažalost, svjedoci smo da regionalni pa i globalni kontekst podstiče i hrani stanje koje bismo mogli okarakterizirati kao verbalni rat. Stiče se utisak da retorika prati povampirene ambicije i scenarije koji nikada zapravo nisu stavljeni ad acta. I to je zaista zabrinjavajuće - kaže ona za ‘Novosti’.
Upravo je BIRN ovih dana dao prostora bivšem britanskom diplomati Timothyju Lessu, koji je u časopisu ‘Foreign Affairs’ nedavno objavio tekst u kojem zagovara raspodjelu BiH između Hrvatske i Srbije, da svoje teze o nemogućnosti opstanka multietničkih država na Balkanu dodatno razradi, nonšalantno odbacujući svoje neistomišljenike kao ‘apstraktne idealiste’. Najagilnijem zastupniku jedne od varijanti Lessovog ‘rješenja’ – izdvajanja RS-a iz BiH – predsjedniku RS-a i najnovijem stanovniku američke crne liste, Miloradu Dodiku, ne preostaje ništa drugo nego da u skladu sa novom realnošću nastavi pripreme za još jedan ilegalni referendum 2018. godine. U skladu sa novom normalnošću što proizilazi iz takvih aspiracija, umirovljeni general Armije BiH Atif Dudaković poručuje da ‘svaki Bošnjak sa 17 godina mora sebi kupiti alfa odoru, čizme, vreću za spavanje, naprtnjaču i kraj priče’.
Dakle što ostaje kada nastupi – kraj priče? Retorika 1990-ih se vratila iz prostog razloga što iz tih godina do danas nismo izašli, smatra Dinko Gruhonjić, programski urednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine.
- Pred našim se očima od 2012. odvija restauracija Miloševićevog sistema, u svakom smislu. Uostalom, pogledajte ko je na vlasti: Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin… Ta nacionalistička bagra je ponovo kapilarno ušla u sve sfere društva i metastazira poput kancera, uništavajući i ono malo zdravog tkiva koje je u međuvremenu teškom mukom stvoreno. Na vlasti u cijelom ‘regionu’ su nacionalisti i oni već bezmalo 30 godina igraju sa nama jednu te istu igru i međusobno se pothranjuju, kada god se nekom od njih učini da im se ljuljaju stolice ili da im je ratnoprofiterski plijen u opasnosti - kaže Gruhonjić, koji ne isključuje mogućnost eskalacije ‘s obzirom na količinu rusofilije, veliku traumu zbog svih izgubljenih ratova 1990-ih i nepostojanje bilo kakvog kritičkog odnosa prema ratnoj prošlosti’.
Sociolog i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Dino Abazović govori o dva ‘nedovršiva’ procesa, na koje ukazuju retorika i praksa ključnih političkih aktera u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu i Makedoniji: prvo, o dominaciji prizemnog etnonacionalizma sa elementima fašizma u gotovo svim poljima javnog djelovanja, i drugo, o mobiliziranju i demobiliziranju masa na osnovu politika feudalno-imperijalnih koncepcija, po čemu je najbitnije prvo pripadati ‘svom’ teritoriju i etničkoj i/ili religijskog zajednici, pa tek onda zajedničkom političkom (pluralnom) prostoru.
- Važno je primijetiti da su akteri mobilizacije i demobilizacije u posljednjih dvadesetak i kusur godina isti, dakle oni koji jedini imaju korist od mobiliziranja ostvarujući dnevno-političke interese vladajućih manjina kojima pripadaju, de facto oligarhija, ali i diktiraju poluge i mehanizme da po ostvarenju kratkoročnih interesa demobiliziraju te iste mase do sljedeće nužde - kaže Abazović.
- Čeka se drugo poluvreme, jarane, kao što bi zloslutno rekli u Bosni. Tim prije što mladi ljudi nemaju pojma o nedavnoj prošlosti, pa je samim tim tu i potreban ljudski materijal na raspolaganju - zaključuje Gruhonjić.
I gdje je sada Biljana Plavšić s početka teksta? Nedavno je primila odlikovanje Narodne skupštine RS-a, skupa sa Momčilom Krajišnikom i Radovanom Karadžićem, a sada sjedi i – čeka.
