Volodimir Iščenko, istaknuto ime ukrajinske ljevice, sociolog je i istraživač Instituta za istočnoeuropske studije Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Bavi se društvenim pokretima, revolucijama, krajnjom desnicom i ljevicom u Ukrajini. Prošle godine izdavačka kuća Verso objavila je njegovu knjigu "Towards the Abyss: Ukraine from Maidan to War" ("Prema ponoru: Ukrajina od Majdana do rata").
Kakvi su stavovi građana Ukrajine prema pregovorima SAD-a i Rusije te mogućem mirovnom sporazumu?
Nema istraživanja o raspoloženju Ukrajinaca prema najnovijim događajima, a bez podataka ne bih nagađao. U prijašnjim istraživanjima očit je bio rast potpore pregovorima, jedno jesensko istraživanje ustanovilo je i većinsku potporu kompromisu oko teritorija ukoliko bi Ukrajina dobila čvrste sigurnosne garancije – članstvo u NATO-u ili ekvivalent tome.
A Trump ne nudi zaštitu ni NATO-a ni SAD-a. Europski vođe pregovaraju o tome jesu li voljni poslati mirovne snage, što također ne izgleda kao garancija. Možemo pretpostaviti da mnogi Ukrajinci ne žele nastaviti rat, ali pitanje je što su spremni prihvatiti. Trumpov prijedlog o preuzimanju ukrajinskih rudnih resursa izgleda kao eksplicitan kolonijalni aranžman. Ne bi mnogo građana to podržalo, ali možda bi bilo drugačije ako bi to uključivalo nastavak potpore Ukrajini.
Provodimo dubinske intervjue s građanima iz različitih klasa. Mnogi su izuzetno pesimistični i otuđeni. Ako bi mogli, napustili bi zemlju zato što ne vjeruju u njenu budućnost. Državi ne vjeruju čak ni altruisti, volonteri koji distribuiraju humanitarnu pomoć
Neposredno prije početka invazije napisali ste kako se Ukrajina ne bi trebala dovesti u situaciju da o njoj odlučuju velike sile, no upravo se to događa?
Ustvrdio sam da Ukrajina treba voditi autonomniju i nezavisniju politiku te tražiti rješenja koja se tiču suštinskih elemenata sukoba. Mislim na sporazume iz Minska, koji nisu predstavljali samo mirovni sporazum za rat u Donbasu nego i instrument osiguravanja ukrajinske neutralnosti. Također, mogli su stvoriti uvjete za inkluzivni, pluralistički projekt izgradnje nacije koji uključuje naslijeđe sovjetske Ukrajine.
U suprotnom, kao što sam rekao, Ukrajini bi mogla biti uskraćena "prilika da sudjeluje u odlučivanju o vlastitoj budućnosti, dok odluke u njeno ime donose strane sile". Nakon početka invazije i nakon što je inicijalni plan invazije brzo propao, spomenuti argument mogao se činiti naivnim ili čak posve pogrešnim. Sada se ta teza ispostavlja proročanskom. Izgleda da se u Saudijskoj Arabiji trenutno odvija upravo ono na što sam upozoravao – o našoj sudbini odlučuju velike sile.
Nakon početka agresije ustvrdili ste kako su Ukrajinci ujedinjeni u otporu Rusiji, ali kako ih ne ujedinjava nikakav pozitivan projekt?
Jedinstvo je bilo emocionalno i vrlo privremeno i nije bilo zasnovano ni na kakvom pozitivnom projektu, osim očekivanja brze pobjede. To jedinstvo je stvoreno ne toliko samom invazijom, koliko time da je brzo postalo jasno da je izvorni plan propao. Da su Rusi uspjeli smijeniti vlast u Kijevu, Ukrajinci bi bili mnogo podijeljeniji. Nakon što su se očekivanja o brzoj pobjedi nad Rusijom ispostavila uzaludnim, uglavnom nakon propasti ukrajinske protuofenzive iz 2023., pojavilo se mnogo znakova društvene i političke fragmentacije među Ukrajincima.
Provodimo dubinske intervjue s građanima iz različitih klasa. Svi se smatraju Ukrajincima, ali imaju vrlo različita očekivanja. Mnogi su izuzetno pesimistični i otuđeni. Ako bi mogli, napustili bi zemlju zato što ne vjeruju u njenu budućnost. Državi ne vjeruju čak ni altruisti, volonteri koji distribuiraju humanitarnu pomoć. Neki je ne vide kao svoju državu, a mnogi ni rat ne doživljavaju kao svoj. To je rezultat politika provođenih nakon invazije, ali još i prije toga. To je rezultat fundamentalne krize legitimacije ukrajinske države i elita, koju Ukrajina dijeli s većinom drugih postsovjetskih država, što se nije promijenilo ni u situaciji egzistencijalne prijetnje. Rasprostranjeni su pesimizam i kritičnost, primjerice percepcija korupcije mnogo je gora nego prije rata.
Zelenski u teškoj situaciji
U analizi na portalu Al Jazeere ističete kako su neuspjesi na frontu posljedica socioekonomskih tenzija. Mnogi građani smatraju da državom vladaju predatorske elite zainteresirane prvenstveno za profit, dok stanovništvu država ne nudi ništa, kao i da teret rata nije ravnopravno raspoređen. Zbog toga se mnogi opiru mobilizaciji ili dezertiraju. Prema istraživanju, 52 posto Ukrajinaca odbija mobilizaciju, dok je otvoreno podupire svega 32 posto?
Teret rata uglavnom leži na siromašnijem ruralnom stanovništvu i radnicima. Njih je lakše mobilizirati jer im se teže skriti, odnosno dostupniji su vlastima. Oni imaju i manje mogućnosti da podmićivanjem izbjegnu regrutaciju. Njihovi stavovi u javnosti su manje prisutni. Javna potpora ratu najsnažnija je upravo među profesionalnom srednjom klasom i u takozvanom civilnom društvu. Ta klasa uživa različite privilegije. Primjerice, regrutacije su oslobođeni zaposlenici 133 nevladine organizacije financirane sa zapada. Države u ratu obično osnažuju svoj aparat, nacionaliziraju resurse i povećavaju poreze.
Ukrajina je radila suprotno. Porezi su podignuti vrlo kasno i umjereno. Paradoks je da su mnogi građani spremni donirati novac privatnim inicijativama koje nabavljaju opremu za vojsku, ali ne žele plaćati veći porez, i to zato što ne vjeruju državi. Jedna manifestacija te klime nepovjerenja i otuđenja je i izbjegavanje mobilizacije. Građani ne žele žrtvovati život za državu koja se tijekom sve tri decenije postsovjetske krize povlačila iz njihovih života, kršeći sva obećanja o prosperitetu, sigurnosti i bazičnom preživljavanju. Također, pojačana državna prisila u provođenju regrutacije još više potkopava njenu legitimnost.
Prema zakonu, izbori se ne mogu održati tijekom rata, no sada ne samo Rusija nego i SAD vrše pritisak po tom pitanju. Što bi povratak politike značio za Ukrajinu, kao i za predsjednika Volodimira Zelenskog?
To suštinski ovisi o ishodu pregovora. Ako Trump i Putin uspiju sklopiti i nametnuti dogovor, to će za Zelenskog biti loše vijesti. Ako ne uspiju, mogao bi nastaviti igrati ulogu ratnog vođe, iako to znači i nastavak razaranja. Moguće je da će sporazum uključivati i provođenje izbora. Zelenski je upravo nametnuo sankcije i zamrznuo imovinu jednog od svojih protivnika, bivšeg predsjednika Petra Porošenka kojeg velik broj Ukrajinaca vidi kao vođu opozicije, iako on vjerojatno ne bi pobijedio Zelenskog. Mnogo se nagađa o kandidaturi bivšeg zapovjednika vojske Valerija Zalužnog. On o političkim ambicijama šuti, ali je prema istraživanjima najpopularnija ličnost i vjerojatno bi imao dosta šansi.
Zelenski nije uspio izgraditi jak personalizirani režim. Čak ni zastupnici njegove vlastite stranke u Vrhovnoj radi ne glasaju uvijek kako bi on htio. Tu je i pitanje legitimnosti. Očekivano, invazija je okupila građane oko vodstva, pa mu je tijekom prve godine rata podršku izražavalo preko 80 posto građana. Sada je povjerenje u njega palo na 40 do 50 posto, a prema jesenskim anketama svega bi 16 posto građana glasalo za njega, što ne izgleda dobro za vođu zemlje u ratu. Zelenski je u prilično teškoj situaciji. Mnogo toga bit će odlučeno narednih mjeseci. Ako pregovori budu uspješni, moguće je da bude reizabran. Neki su mu savjetovali da se ne kandidira, nego povuče iz politike i ostane upamćen kao ratni vođa.
Zelenski je sankcionirao vođu opozicije, što se u demokracijama ne bi smjelo događati. Nije jasno što sankcije protiv Porošenka imaju s državnom sigurnošću. Zalužni je pak smijenjen s mjesta zapovjednika vojske i poslan u Veliku Britaniju kao veleposlanik
Što bi promijenila eventualna pobjeda Zalužnog ili Porošenka?
Zalužni javno još ne zastupa ništa. Vjerojatno bi bio popularni vođa, s dobrim vezama u vojsci, što bi mu dalo određenu institucionalnu moć. U prošlosti je koketirao s nacionalistima, primjerice fotografirajući se s portretom Stepana Bandere (vođe kolaboracionističkog ekstremno nacionalističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, op. a). No to je posve normalizirano, pa je teško temeljem toga mnogo zaključiti. Porošenko je potpuni oportunist koji je često mijenjao stavove.
Pristane li Zelenski na mirovni sporazum, vjerojatno će ga napadati tvrdeći da je sporazum loš. Nastavi li rat, Porošenko će istupati kao kandidat mira. Moguća je pojava populističkog lidera, ali trenutno na vidiku nema nikoga tko bi nudio nešto bitno različito. Dio političkog spektra je pogođen represijom i zabranama ili se svrstao uz Rusiju, poput Viktora Medvedčuka. A neki u javnosti utjecajni pojedinci otišli su iz zemlje.
Na zapadu je rat percipiran kao sukob ukrajinske demokracije i ruske autokracije, no u Ukrajini je zabranjen niz stranaka koje su označene kao "proruske", dok je cenzura medija raširena. Do koje su mjere prisutne autoritarne tendencije?
Ideja da će rat neku zemlju demokratizirati je zanimljiva. U tim se interpretacijama često ističu živo civilno društvo, otpor i entuzijazam. To je nakon prve godine rata nestalo. Ostale su, i eskalirale, cenzura i represija. Broj kaznenih slučajeva zbog "političkih" zakonskih članaka – kolaboracija, izdaja države, "opravdavanje agresije" – ili onih o dekomunizaciji vrlo je visok, veći nego broj slučajeva političkog progona u Rusiji, ukoliko gledamo u odnosu na malobrojnije stanovništvo Ukrajine.
Događalo se da Služba sigurnosti ljude progoni čak i zbog stavova iznesenih u privatnim razgovorima, putem telefona ili s rodbinom. Neki smatraju da država u ratu ima pravo progoniti one koji su protiv nje. Brojnost tih slučajeva pokazuje da odbijanje države nije većinski stav, ali je prisutan i to ne u beznačajnom broju. Zelenski je sankcionirao vođu opozicije, što se u demokracijama ne bi smjelo događati. Nije jasno što sankcije protiv Porošenka, vođe nacionalističkog dijela opozicije, imaju s državnom sigurnošću.
Zalužni je smijenjen s mjesta zapovjednika vojske i poslan u Veliku Britaniju kao veleposlanik, iako ne govori dobro engleski. Nagađalo se da je Zelenski to napravio zbog Zalužnijeve popularnosti. To nema veze s demokracijom ili potrebama vojske, nego s eliminacijom političkih suparnika. Mnogi su vođe najveće zabranjene stranke, Opozicijske platforme Za život, postali vrlo lojalni Zelenskom zato što su ucijenjeni da će ostati bez mjesta u parlamentu i biti sudski gonjeni kao proruski izdajnici.
Banderizacija Ukrajine
Moćni oligarh Ihor Kolomojski uhapšen je 2023. Kakva je danas uloga oligarha i kako je rat utjecao na klasne odnose?
Zelenski je nedavno sankcionirao još nekolicinu oligarha. Nagađa se da bi se moglo raditi o preuzimanju kontrole nad resursima, koje bi potom ponudio Trumpu u okviru sporazuma sa SAD-om. Oligarsi su u ratu oslabili. Često ističem da se rat zapravo vodi oko interesa političkih kapitalista, koje predstavlja Rusija, dok su na drugoj strani profesionalne srednje klase organizirane u prozapadno civilno društvo i u savezu s transnacionalnim kapitalom. Taj blok je očito ojačao, već i zbog ukrajinske ovisnosti o stranom oružju, novcu i puno toga drugog.
Nerijetko se ističe utjecaj ukrajinske ekstremne desnice na društvo i državu. Kako ga vi procjenjujete?
Ekstremna desnica toliko je normalizirana da reakcije na nju uglavnom dolaze ili iz proruskih ili krugova zapadne ljevice. Radikalno nacionalistički pozdrav u vojsci je institucionaliziran. Bivši direktor Ukrajinskog instituta nacionalnog pamćenja Volodimir Viatrovič odigrao je ključnu ulogu u dekomunizaciji i glorifikaciji banderovaca, a nedavno je izjavio kako je zadovoljan banderizacijom Ukrajine. Narasle su legitimnost i moć ekstremne vojne formacije Azov, koja je započela kao bataljon, pa prerasla u dvije brigade, a sada će imati tri korpusa.
Govorimo o desecima tisuća vojnika pod zapovjedništvom ekstremnih desničara poput Andrija Bileckog. Njihovi veterani mogli bi postati jezgra značajne političke partije. Azov je povezan s ekstremnom desnicom u državama zapadne i istočne Europe. Ne surađuju s Alternativom za Njemačku jer je sklona Rusiji, ali povezani su s III. Weg, organizacijom mnogo ekstremnijom od AfD-a, kao i s talijanskom Casom Pound. Taj potencijalni međunarodni problem još je jedna mračna posljedica ovog rata.
Dominantne teze kažu kako je Putin postao opsjednut poviješću ili iracionalnim suprotstavljanjem NATO-u. No ozbiljna objašnjenja rata trebaju uzeti u obzir materijalne interese i vladajuće strukture. Moja teza je da se suštinski radi o postsovjetskom klasnom sukobu
Postoje li ikakve lijeve organizacije?
Ljevica je vrlo slaba i u političkom smislu ne postoji. Najveća lijeva organizacija, Komunistička partija, podržala je Rusiju, a najsnažnija je bila na danas okupiranim teritorijima. Na području pod kontrolom ukrajinske vlade njeni članovi nemaju nikakvu mogućnost javnog djelovanja, a pritom je većinom riječ o starijim ljudima. Male grupacije nove ljevice podržale su Ukrajinu i pridružile se vojsci, ali nisu organizirale vlastitu postrojbu.
Govorimo o možda nekoliko stotina ljudi u cijeloj zemlji, koji nemaju značajan utjecaj. Postoje i ilegalne grupe aktivista koji podupiru bjegunce od regrutacije i agitiraju protiv mobilizacije. Pojedini imaju određenu publiku na internetu. Neke je uhapsila Služba sigurnosti. Postoje i razne inicijative u inozemstvu. U Njemačkoj postoji Savez postsovjetske ljevice koji također podupire bjegunce, a okuplja rusku i ukrajinsku antiratnu ljevicu, kao i onu iz drugih postsovjetskih zemalja.
U uvodu knjige naslovljenom "Pogrešan Ukrajinac" navodite kako se ni prije rata niste uklapali u dominantni intelektualni svjetonazor, i to zato što niste odbacivali osobno i društveno sovjetsko naslijeđe, niti podržavali nacionalističke liberale po kojima priključenje zapadu znači dolazak "pravog kapitalizma" i priključenje "civiliziranom svijetu". Koliko u današnjoj Ukrajini postoji prostora za drugačije poglede?
Prostor je vrlo ograničen, čak i van Ukrajine. Nakon objave članka "Ukrajinski glasovi?" u kojem sam kritički pisao o takozvanoj dekolonizaciji Ukrajine i nacionalističkoj politici identiteta dobio sam puno potpore, ali i doživio zaista mnogo napada. Ako se suprotstavljate nacionalističkom prozapadnom diskursu, niste toliko "nacionalni izdajnik" nego mnogo više klasni izdajnik – izdajica vlastite klase. Povjesničarka Marta Havriško koja piše o ekstremnoj desnici dobiva vrlo ozbiljne prijetnje ukrajinskih i ruskih ekstremista. Umjesto da je brane, njeni je kolege napadaju kao izdajnicu. Stoga se brojni kritički intelektualci boje javno govoriti.
Sovjetsko i rusko nasljeđe
Ukrajina je prije rata bila pluralna zemlja, u kojoj je polovina stanovništva govorila i ruski ili isključivo ruski. Iako se većina svrstala uz Ukrajinu, danas je upotreba ruskog vrlo ograničena. Zabranjeno je objavljivanje knjiga i javno izvođenje pjesama na ruskom, pojedina sveučilišta zabranila su govorenje ruskog čak i u privatnim razgovorima. Kako izgleda perspektiva rusofonog stanovništva na teritoriju pod kontrolom vlade?
U Ukrajini još uvijek traju rasprave o tome bi li zemlja ipak trebala u nekom stupnju biti otvorena za sovjetsko i rusko nasljeđe. Postoje kritike zakona o dekomunizaciji, ograničenja javne upotrebe ruskog i uklanjanja simbola ruske kulture. Danas u Ukrajini nema nijedne škole u kojoj se uče ruski jezik i književnost, ni u gradovima u kojima je većini djece ruski materinji. To je teško opravdati brigom za sigurnost zemlje, ali se uklapa u ideje etničke asimilacije.
Neki javni akteri poput Oleksija Arestoviča ili gradonačelnika Odese Genadija Truhanova istupaju protiv toga. Ukoliko se stvori permisivnija politička klima, dio ukrajinske elite mogao bi se pridružiti njihovim stavovima. Teško je nagađati, no sigurno postoji ogroman raskorak između stavova dijela stanovništva, koje drže za sebe, i pogleda koji javno dominiraju. U intervjuima koje smo provodili ima mnogo vrlo kritičnih sugovornika, koji kažu da u strahu od ostracizma ili formalne represije o političkim pitanjima mogu raspravljati samo sa svojim najužim krugom.
Možete li pojasniti tezu da u korijenu ovog rata leže nesposobnost i interesi vladajuće klase političkih kapitalista?
Dominantne teze kažu kako je Putin postao opsjednut poviješću ili iracionalnim suprotstavljanjem NATO-u. No ozbiljna objašnjenja rata trebaju uzeti u obzir materijalne interese i vladajuće strukture. Moja teza je da se suštinski radi o postsovjetskom klasnom sukobu. Nakon raspada SSSR-a dominantna grupa u vladajućoj klasi postali su politički kapitalisti, čija je glavna kompetitivna prednost pristup državnim povlasticama i resursima.
No oni nisu dovoljno investirali u domaću privredu i nisu bili sposobni izgraditi lojalnu srednju klasu. Profesionalne srednje klase našle su interes u zapadnim integracijama i u transnacionalnom kapitalu, koji su nudili prilike za karijere od nevladinih organizacija do korporacija. Taj dio društva se povezao s transnacionalnom liberalnom frakcijom globalne vladajuće klase, za razliku od protekcionističke, koju sada oličava i Trump.
Politički kapitalisti suštinski su zainteresirani za zadržavanje kontrole nad državom. Ne žele dopustiti da ih istisne transnacionalni kapital, kao što se dogodilo u istočnoeuropskim zemljama u kojima se nisu pojavili snažni lokalni igrači, nego su te ekonomije uvelike preuzele zapadne korporacije.
Zapadni integracijski projekti i njihov fokus na borbu protiv korupcije znače poraz lokalne vladajuće klase u svrhu otvaranja prostora transnacionalnom kapitalu. Zelenski sada uzima prirodne resurse Kolomojskom kako bi ih isporučio američkim tvrtkama. Postsovjetski oligarsi su se u globalnu vladajuću klasu mogli "integrirati" samo individualno i oportunistički – kupovinom vila ili jahti – ali nikada kolektivno, kao blok, organiziran u suverenoj državi na postsovjetskom prostoru.
Putinov plan je bio da Rusija preko projekta Euroazijske unije (EAU) postane suvereni centar kapitalističke akumulacije, reintegrirajući važne dijelove sovjetske ekonomije, prije svega Ukrajinu s njenom energetskom infrastrukturom te vojnom i zrakoplovnom industrijom i tako dalje. Bez Ukrajine je EAU mnogo slabija. A širenje zapadnih struktura i europskih partnerstva potkopavalo je ostvarenje tog projekta.
Dakle, iza ekspanzije NATO-a i EU-a u biti stoji klasni sukob. Invazija Ukrajine krajnja je eskalacija – do koje je došlo kroz političke krize, revolucije, neuspjela rješenja – fundamentalnog sukoba koji presijeca cijeli postsovjetski prostor.
Zapad nije uspio izolirati Rusiju. Oduprla se sankcijama i kao alternativu zapadu gradi BRICS. Putin možda neće ostvariti maksimalističke ciljeve, ali će vjerojatno izboriti značajne ustupke Ukrajine i SAD-a. Smiješno je smatrati da je sve to rezultat njegovih "iracionalnih" opsesija.
Putin je bonapartistički vođa, autonoman od pojedinih frakcija ruske vladajuće klase političkih kapitalista, ali zastupa i slijedi njihov dugoročni kolektivni interes u osnaživanju suverene države. Unatoč teškim međunarodnim sankcijama, rat je i izravno pogodovao ruskoj vladajućoj klasi, uvećavajući njeno bogatstvo, prihode i koncentrirajući vlasništvo. Zahvaljujući vojnom kejnzijanizmu prosperirali su i veliki dijelovi drugih klasa, poput radnika u vojno-industrijskom sektoru ili obitelji vojnika.
