Ukrajinski sociolog Volodimir Iščenko objavio je u časopisu LuXemburg, koji izdaje njemačka neprofitna organizacija Rosa Luxemburg Stiftung, analizu pod naslovom "Ruska invazija i ljevica u Ukrajini", koja se bavi recentnom poviješću ljevice u toj zemlji, te implikacijama ruske agresije na tamošnje lijeve pokrete i organizacije. Iščenko je istraživač u Centru za istočnoevropske studije berlinskog Slobodnog sveučilišta i bavi se ključnim temama ukrajinskog društva, a Novosti su s njim razgovarale početkom rata prošle godine.
U spomenutom tekstu Iščenko polazi od teze da se oštre podjele unutar ukrajinske ljevice ne mogu razumjeti bez ulaženja u klasni sukob koji leži u temeljima ovog rata. Pritom se u Ukrajini, jednako kao i u ostatku postsovjetskog prostora, taj klasni sukob manifestira po osovini "oligarsi protiv profesionalne srednje klase koja je u savezništvu s transnacionalnim kapitalom organiziranim pod američkom hegemonijom". U Ukrajini se ta dihotomija preklapa s regionalnom rascijepljenošću na "istočni" i "zapadni" kamp. Ti su kampovi "tipično ali površno reducirani na etnolingvističke, odnosno kulturne razlike" unatoč tome što su u pitanju strane koje su "duboko asimetrične u smislu klasnih koalicija koje ih predstavljaju i njihovih političkih kapaciteta".
Zapadni kamp zalagao se za "kompradorsku integraciju Ukrajine kao periferije Zapada, od čega su korist imale prije svega profesionalne srednje klase, koje su istovremeno sačinjavale prijetnju kapitalističkoj vladajućoj klasi i marginalizirale velike dijelove ukrajinskog radništva". Taj kamp uživao je podršku malog ali utjecajnog civilnog društva i (neo)liberalnih nevladinih organizacija te radikalnih nacionalističkih stranaka i paravojski, a ojačao je kao posljedica euromajdanske revolucije. Istovremeno, "istočni" kamp, "zavaravajuće izjednačen s proruskim", stanovništvu nije nudio ništa osim "stabilnosti" postsovjetske stagnacije, a njegovo civilno društvo bilo je značajno slabije.
Ruska invazija stoga se može smatrati rezultatom eskalacije krize postsovjetske hegemonije, ali i manjkavosti majdanske revolucije koje su tu krizu intenzivirale, zbog čega je "Putin odlučio kompenzirati deficit ruske meke moći vojnom silom, kladeći se na brzu i limitiranu operaciju u cilju dekapitacije ukrajinske države". U tom sukobu, piše Iščenko, interesi radničke klase nisu imali neovisnu ideološku artikulaciju ni političku reprezentaciju. Radnici u industrijskom i javnom sektoru potpali su pod "istočni" kamp, dok su drugi radnički slojevi već bili orijentirani na zapadna tržišta. Ukrajinska ljevica, pak, "ni onda ni danas, nije bila u stanju zastupati interese radničke klase".
Osim rasprava o vojnim pitanjima, navodi Iščenko, lijeve politike trebale bi se baviti i pitanjima koja se odnose na budućnost Ukrajine, Rusije i poslijeratnog međunarodnog poretka. To se prije svega odnosi na mogućnost "progresivne rekonstrukcije" tih dviju zemalja
Tijekom najvećeg dijela postsovjetske ukrajinske povijesti, politički relevantna ljevica poistovjećivala se s nasljednicama Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koje su 1990-ih bile najpopularnije političke stranke. No do 2014. godine u parlamentu je ostala jedino Komunistička partija Ukrajine (KPU). U godini koja je prethodila Euromajdanu KPU je osvojio 13 posto glasova i imao više od 100 tisuća članova, a 2015. godine de facto je zabranjen u sklopu "zakona o dekomunizaciji". Od osnutka 1993. pa do kraja djelovanja na čelu KPU-a bio je Petro Simonenko, koji je za sve to vrijeme u stranci provodio čistke i onemogućavao njezinu modernizaciju i radikalizaciju. Nakon zabrane, njezini ostaci nastavili su djelovati više kao radikalnije krilo "istočnog" kampa nego kao politički predstavnici radničke klase, bilježeći konstantan pad utjecaja uz istovremeno jačanje ekstremno desnog krila "zapadnog" kampa.
Mlađa, "nova ljevica", koja se pokušavala distancirati od nasljednica KPU-a, sastojala se pak od niza "mikroorganizacija i neformalnih mreža", previše malih da bi ikoga predstavljale u javnoj sferi i previše amorfnih da bi slijedile koherentnu strategiju. Nova ljevica, piše Iščenko, "zapravo je funkcionirala kao dio malenog lijevoliberalnog krila zapadnog srednjeklasnog civilnog društva". Nastojala je ojačati kulturno progresivne i blago redistributivne aspekte evropskih integracija, a nije imala interesa za revolucionarne ili antikapitalističke dijelove agende radikalne ljevice.
Kao karakterističan element u miljeu ukrajinske i postsovjetske ljevice pojavljuju se pak marksističko-lenjinistički kružoci, podjednako malene aktivističke skupine ali ideološki koherentnije i voljne ulaziti u interakcije i s novom i sa starom ljevicom. Ono što ih odvaja od ostatka ljevice, piše Iščenko, njihova je simbioza s političkim i kulturnim fenomenom koji bi se mogao nazvati neosovjetskim revivalom i koji je uglavnom prisutan u online prostoru.
Nemogućnost pozicioniranja ukrajinske ljevice u odnosu prema klasnom sukobu oblikovala je i njezine reakcije na rusko-ukrajinski rat, počevši s vođom KPU-a Simonenkom koji je podržao rusku invaziju i režim u Kijevu proglasio "fašističkim"
Nemogućnost pozicioniranja ukrajinske ljevice u odnosu prema klasnom sukobu oblikovala je i njezine reakcije na rusko-ukrajinski rat, počevši s vođom KPU-a Simonenkom koji je podržao rusku invaziju i režim u Kijevu proglasio "fašističkim", te u ožujku prošle godine pobjegao u Bjelorusiju. Stranka je prvo oslabila zbog zabrane 2015, a potom je, nakon izbijanja rata, izgubila i svoje najborbenije organizacije u anektiranom Krimu i Donbasu. Prema nepouzdanim procjenama KPU je 2016. imao oko 50 tisuća članova, te nikada nije iznjedrio alternativu figuru Simonenku. Za razliku od KPU-a, ostatak elita "istočnog" kampa, uglavnom iz oportunističkih razloga, zauzeo je stranu Ukrajine a protiv ruske invazije. KPU je, nakon višegodišnje represije koja se manifestirala čestim napadima, paljenjem prostorija i hapšenjima istaknutijih članova, 2022. trajno zabranjen, zajedno s ostalim strankama koje su vlasti etiketirale kao "proruske".
Volodimir Iščenko (Foto: Privatna arhiva)
Što se tiče nove ljevice, njezin dobar dio priklonio se ideji "nacionalnog samoopredjeljenja" Ukrajine u odnosu na Rusiju, a jedan dio išao je i dalje pa podržao nacionalističku agendu "dekolonizacije" koju su propagirali nacionalistički intelektualci. Neki su utišali vlastitu javnu kritiku ekstremno desnih dijelova ukrajinskih obrambenih snaga, prije svega brigade Azov. Dijelovi nove ljevice uključili su se u manje humanitarne inicijative, a uglavnom anarhistički orijentirani članovi aktivno su se priključili vojsci. Spomenuti marksističko-lenjinistički kružoci osudili su pak obje strane kao imperijalističke, jednako kao i "buržoaski pacifizam" ruske i međunarodne ljevice. U kontekstu ratne polarizacije smisleni dijalog između tih frakcija, izuzev sporadičnih međusobnih napada, ne postoji, pa je primarni recipijent dijaloga s ukrajinskom ljevicom postala međunarodna javnost.
No slabost ukrajinske ljevice, piše Iščenko, za međunarodnu ljevicu predstavlja problem u smislu izgradnje politički relevantne strategije, a jednako tako i njezina podrška u samoj Ukrajini nema nikakvu političku relevantnost. Polemike oko najvažnijih pitanja, prije svega slanja oružja Ukrajini, obilježene su dubokom polarizacijom pa su na jednom polu zagovornici neograničene opskrbe u ime "samoodređenja", a na drugom oni koji se protive bilo kakvoj opskrbi, čak i ako ona pretpostavlja samo specifično oružje nužno za obranu civila i kritične urbane infrastrukture. Debate na ljevici, drugim riječima, primarno su obilježene normativnim pozicijama koje na terenu nisu realistične.
Osim rasprava o vojnim pitanjima, navodi Iščenko, lijeve politike trebale bi se baviti i pitanjima koja se odnose na budućnost Ukrajine, Rusije i poslijeratnog međunarodnog poretka. To se prije svega odnosi na mogućnost "progresivne rekonstrukcije" tih dviju zemalja kao alternative planovima obnove koji favoriziraju privatne investitore. Potonji planovi već se počinju realizirati u suradnji s utjecajnim zapadnim investicijskim fondovima kakvi su Blackrock i JP Morgan i dovest će do sveobuhvatne aproprijacije ukrajinske zemlje i prirodnih resursa. Alternativa bi pak trebala sadržavati adekvatnu ratnu ekonomiju umjesto neoliberalne improvizacije kakvu provodi vlada Volodimira Zelenskog, a koja je Ukrajinu učinila u potpunosti ovisnom o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći. To se, smatra Iščenko, ne može pripisati isključivo nekompetentnosti ukrajinskih elita nego je direktna refleksija interesa i dominantne ideologije klasne koalicije koja Ukrajinom upravlja iz pozadine.
S druge strane, u Ukrajini ne postoje politički uvjeti za provođenje samodostatnijeg ekonomskog modela državnog intervencionizma, pa Iščenko zaključuje da je u ovom trenutku, ironično, najrealističniji put prema progresivnoj promjeni taj da "antikorupcijski" orijentirano civilno društvo istovremeno obuzdava pritiske međunarodnih institucija i zapadnih vlada na ukrajinsku vladu. Prozapadna ljevica mogla bi dobiti na snazi ako Ukrajina postigne neki napredak prema "smislenom članstvu u Evropskoj uniji". Time bi nova ljevica mogla "oponašati evropske reformističko-populističke lijeve stranke i istovremeno dobiti međunarodnu zaštitu od desničarskih napada".
Što se tiče rasprava o budućnosti Rusije, ona je na internacionalnoj ljevici još manje prisutna. Ako počinje s raspadom Putinovog režima, tada će "neizbježno biti ograničena utjecajem emigrantskih krugova i tajnih skupina". Ako Rusija izdrži rat, komunisti i slične "lijevo-patriotske" organizacije vjerojatno će i dalje ostati jedine stranke kojima je dozvoljeno da operiraju zakonito, a koje su već odranije pristale na ulogu poslušne "sistemske opozicije". Iščenko smatra da će, ako Ukrajina ostane u stanju sive zone, nacionalistički i represivni aspekti ukrajinskog političkog režima ne samo opstati nego se i intenzivirati u formi revanšizma, progona unutarnjih neprijatelja i jačanja nezakonitih skupina, uključujući i naoružane, koje će zauzimati mjesto disfunkcionalnih institucija.
Što se tiče tektonskih poremećaja unutar međunarodnog poretka, na tom je polju, smatra Iščenko, ljevica još manje usuglašena i duboko podijeljena između onih koji zagovaraju "multipolarni svijet" i onih koji zaziru od alternative američkoj imperijalnoj sili i time se ne htijući uz nju svrstavaju, u odsustvu autonomne međunarodne radničke politike.
U takvom kontekstu, koji karakteriziraju erozija liberalnih institucija, plemenski karakter zapadnih elita i sve snažnije oslanjanje vladajućih klasa na prisilu i etničko čišćenje, revolucionarno rješenje možda je zapravo manje utopijsko nego napori da se spasi "poredak temeljen na pravilima" ili pak dade prizvuk ružičastog "demokratskog socijalizma" novim ili reformiranim institucijama koje će služiti novoj hegemonijskoj sili, zaključuje Iščenko.
