Volodimir Iščenko, sociolog i istraživač Centra za istočnoeuropske studije berlinskog Slobodnog sveučilišta (Freie Universität), jedan je od istaknutijih intelektualaca ukrajinske ljevice. Niz godina bavi se ključnim temama tamošnjeg društva – prosvjedima i socijalnim pokretima, revolucijom na kijevskom Majdanu 2014. godine, nacionalizmom, civilnim društvom te ukrajinskom političkom ljevicom i desnicom. Nekadašnji je član više inicijativa nove ukrajinske ljevice i jedan od osnivača tamošnjeg lijevog časopisa "Zajedničko: časopis za društvenu kritiku". Analize i komentare objavljivao je u uglednim mainstream i lijevim medijima kao što su The Guardian, Jacobin, New Left Review ili LeftEast. Posljednjih tjedana povodom rata u Ukrajini učestalo istupa u svjetskim medijima i na raznim tribinama, od CNN-a i Intercepta do diskusija s uglednim zapadnim ljevičarima kao što su Janis Varufakis ili Owen Jones.
Putin argumentira protiv Ukrajine zasnovane na antiruskom identitetu. Tu se vraća na interpretaciju iz doba Ruskog Carstva, kada su Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci viđeni kao tri grane istog naroda. Taj je koncept potisnut tijekom Sovjetskog Saveza
Ruski napad na Ukrajinu iznenadio je analitičare. Mnogi su tvrdili da do njega sigurno neće doći jer bi uvelike naštetio interesima Rusije. Kako to komentirate?
Postojali su brojni razlozi za skepsu prema mogućnosti napada, prije svega zbog golemih vojnih, ekonomskih, političkih i geopolitičkih rizika tog poteza. Vidimo da bi Moskva mogla podcijeniti ukrajinsku vojsku i da bi moglo biti grešaka u planiranju vojne operacije, neki vojnici vjerovali su da idu na vježbe u Bjelorusiju, a naredbe su dobili tik prije početka napada. Nadalje, iako su Francuska i Njemačka prije invazije vodile nešto drugačiju politiku od Sjedinjenih Država, Europska unija sada uvodi oštrije sankcije nego SAD. Invazija će uvelike utjecati na položaj Rusije u svijetu i na unutarnjopolitičku situaciju. Vladimir Putin ovim je potezom riskirao sve, pa bi poraz u Ukrajini za njega izgledno značio gubitak vlasti, najvjerojatnije u državnom udaru unutar postojećih elita, a možda čak i gubitak života. Nije isključena ni revolucija, iako su šanse za nju manje. Uslijed svih tih rizika brojni društveni znanstvenici i analitičari međunarodnih odnosa smatrali su da Putin Ukrajinu i NATO želi zastrašivati, ali da do napada neće doći.
Plan za članstvo u EU-u
Više je teza o Putinovoj motivaciji, od propitivanja njegovog mentalnog zdravlja, preko imperijalističkog mesijanizma i ugroženosti NATO-om, pa do toga da demokratska Ukrajina navodno ugrožava autokraciju u samoj Rusiji. Što vi mislite?
Još uvijek nisam vidio uvjerljivu interpretaciju. Teza da je Putin poludio ne stoji, jer po mom sudu on ne pokazuje simptome ludila. Tu je i objašnjenje po kojem se pretvorio u ideološkog fanatika s mesijanskom misijom obnove Ruskog Carstva. No u postsovjetskoj su politici vođe s iskrenim ideološkim uvjerenjima vrlo, vrlo netipični. Svi postsovjetski vođe bili su cinični pragmatici koji su gradili kleptokratske režime, bez ikakvih ideoloških vizija. Čak i ako je istina da je Putin postao ideološki fanatik, velika je zagonetka kako je do toga došlo pa su potrebna dodatna objašnjenja.
No Putin je 2021. u eseju "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", ali još više u govorima u kojima je najavljivao rat, iznio jasne imperijalističke i šovinističke razloge te govorio o "denacifikaciji". Negirao je pravo Ukrajine na nezavisnu državnost, a i prošlog tjedna je spomenuo mogućnost njenog nestanka. Izgleda da su ideološki motivi vrlo jasni?
Pitanje je da li je samo riječ o retorici kojom legitimira poteze vođene drugim razlozima. Mnogi će danas njegov esej interpretirati na način koji ste spomenuli. Međutim, u tom tekstu on ne negira ukrajinsku nezavisnost, nego specifičan oblik ukrajinskog identiteta, koji nije i jedini mogući. Putin argumentira protiv Ukrajine zasnovane na antiruskom identitetu. U njegovoj viziji Ukrajina i Rusija mogle bi biti dvije države za "jedan i isti narod". Putin se tu vraća na interpretaciju iz doba Ruskog Carstva, kada su Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci viđeni kao tri grane istog naroda. Taj je koncept potisnut tijekom Sovjetskog Saveza, kada je službeni stav bio da se radi o tri različita naroda i jezika, iako je riječ o bratskim narodima zajedničkog porijekla. Velik dio Ukrajinaca takve interpretacije doživljava kao negaciju svog postojanja zato što svoj identitet jesu izgradili u opoziciji spram Rusije, koja za njih jest "veliko drugo". Za brojne druge, naročito one socijalizirane u SSSR-u, Ukrajinci nisu nužno definirani nasuprot Rusima. I nakon Euromajdana i izbijanja rata u Donbasu većina Ukrajinaca je smatrala da je riječ o bratskim narodima, a za 15-20 posto stanovništva bilo je normalno osjećati se istovremeno kao Ukrajinac i kao Rus. No aktualni rat takve dvosmislene identitete može izbrisati.
Ako su London i Washington bili tako sigurni u invaziju, zašto je nisu spriječili, zašto nisu aktivnije vodili pregovore s Putinom? Svakako je Putin najodgovorniji za rat. No zapad je za invaziju znao, a nije napravio dovoljno da je spriječi
U tekstu objavljenom na portalu LeftEast tvrdili ste da su pretjerane tvrdnje o tome da će se Ukrajinci žestoko odupirati invaziji, no sada se događa upravo to?
Tekst je govorio o slučaju da Rusija uništi ukrajinsku vojsku i okupira velik dio teritorija, što se još uvijek nije dogodilo. Otpor je, moguće, jači no što je Rusija očekivala. No vjerojatno bi bilo drugačije da je Kijev zauzet unutar 96 sati, kao što je Pentagon predviđao. Mnogi Ukrajinci pridružuju se teritorijalnoj obrani i vojsci, ali oko dva milijuna ljudi već je izbjeglo, a prema nekim procjenama, izbjeglica bi moglo biti do deset milijuna. Istovremeno se u okupiranim gradovima kao što su Herson ili Melitopolj događa upravo scenarij koji sam opisao – dolazi do značajnih proukrajinskih prosvjeda, ali nema snažnog oružanog otpora. Ako Rusija zauzme veliki teritorij, u početku će većina stanovništva vjerojatno biti pasivna. Oružani otpor neće biti dovoljno snažan da sruši okupaciju, ali bit će dovoljno značajan da nagna Moskvu na uspostavljanje vrlo represivnog režima na okupiranim područjima. Posljedica bi mogao biti jači neoružani otpor, koji bi bio izvor stalne nestabilnosti ne samo u Ukrajini nego i u Rusiji.
Zapad je odlučno reagirao. Aktualna strategija zasniva se na oštrim sankcijama Moskvi i dostavi oružja Kijevu. I rušenje ruske ekonomije i ojačavanje ukrajinskog otpora imaju isti cilj – prisiliti Moskvu da prekine napad. Kako vi to vidite i što mislite o pozivima da NATO uspostavi zonu zabrane letenja?
Bojim se da, ukoliko sve ostane na sankcijama i isporukama oružja, to znači da je zapad zapravo zainteresiran za ovaj rat. Putin ne može sebi dopustiti da izgubi, pa će rat voditi što je duže moguće. To će značiti ogroman broj mrtvih i potpuno uništenje ukrajinskih gradova. Kao što je u Čečeniji razorila Grozni, ruska bi vojska mogla razoriti Kijev i Harkov. Ukoliko ostane bez drugih opcija, Putin bi mogao prijetiti i nuklearnim oružjem. Mislim da NATO-ove elite razumiju kako bi zona zabrane letenja iznad Ukrajine značila rat između NATO-a i Rusije. Ne smatram da nam je dozvoljeno riskirati nuklearnu apokalipsu.
Zaustavljanje rata je apsolutni prioritet. To bi možda bilo moguće tako da se Ukrajini odmah pruži jasna perspektiva priključenja EU-u, barem konkretan plan za članstvo. Istovremeno bi se mogao postići dogovor o vojnoj neutralnosti. Sada bi to bilo lakše jer su predsjednik Volodimir Zelenski i ostatak političke elite razočarani time da NATO neće pomoći Ukrajini niti uspostaviti zonu zabrane letenja. Zelenskog treba prisiliti da se odluči na bolne kompromise oko Krima i Donbasa. No zahvaljujući članstvu u EU-u Zelenski bi dogovor s Rusijom mogao predstaviti kao pobjedu i tvrditi da su Ukrajinci ratom dobili ono za što su se borili još od revolucije na Majdanu. Istovremeno bi Putin također mogao tvrditi da nije poražen, nego da je invazija ispunila ciljeve. EU i SAD bi trebali tako nešto ispregovarati ako žele spriječiti gubitak ukrajinskih života i uništenje ekonomije.
Neodgovorna obećanja
Što mislite pod time da je zapad možda zainteresiran za ovaj rat?
Neki komentatori entuzijastično pričaju kako će dugotrajni otpor u Ukrajini iscrpiti Rusiju na način na koji je rat u Afganistanu doprinio propasti Sovjetskog Saveza. No taj rat jest nanio mnogo štete SSSR-u, ali za afganistanski narod je značio katastrofu. Afganistan je razaran desetljećima i pretvoren u propalu državu, a na kraju je vlast preuzeo ekstremistički pokret. Ako je zapad takvom budućnošću Ukrajine zadovoljan, to znači da im je ovaj rat trebao. Aktualni stav zapada bit će opravdan jedino ukoliko je Rusija zaista toliko krhka da će doživjeti kolaps u vrlo bliskoj budućnosti. Međutim, ako invaziju može nastaviti mjesecima ili čak i godinama, zapad postaje suučesnik u produžavanju rata.
Ukrajina, dakle, nije žrtva samo Rusije, nego i zapadnih geopolitičkih igara?
Američke i britanske obavještajne službe mjesecima su najavljivale invaziju. Ako su London i Washington bili tako sigurni u invaziju, zašto je nisu spriječili, zašto nisu aktivnije vodili pregovore s Putinom? Svakako je Putin najodgovorniji za rat. No zapad je za invaziju znao, a nije napravio dovoljno da je spriječi.
Zapad je pothranjivao ukrajinske nade u NATO, iako je bilo jasno da neće braniti Ukrajinu. U određenom su smislu Ukrajinci prevareni?
Ukrajina nikada nije dobila Akcijski plan za članstvo, radilo se o teoretskoj mogućnosti pristupanja NATO-u jednom u budućnosti. Unatoč obećanjima, NATO nikada nije imao nikakvu želju da se za Ukrajinu bori. Sada umiru Ukrajinci. U najmanju su ruku takva obećanja bila izuzetno neodgovorna prema Ukrajini.
Kao posljedica invazije nastupit će snažan desničarski val koji će i u istočnoj i u zapadnoj Evropi uvelike suziti prostor ljevice
Za vrijeme predsjednika Petra Porošenka članstvo u NATO-u ubačeno je 2019. kao cilj i u ustav. Kako je NATO postao ključna tema ukrajinske politike?
Političare nikada nije zanimalo što Ukrajinci zaista misle o NATO-u. Zahtjev za članstvo podnio je 2004. nakon Narančaste revolucije predsjednik Viktor Juščenko. To je podupro tadašnji američki predsjednik George W. Bush, pa je 2008. na samitu u Bukureštu odlučeno da će Gruzija i Ukrajina pristupiti Savezu. U to vrijeme pristupanje NATO-u podupiralo je oko 20 posto Ukrajinaca. Nakon Euromajdana Rusija je pripojila Krim i izbio je rat u Donbasu, pa je dio stanovništva NATO počeo doživljavati kao zaštitu od Rusije. Istovremeno, ankete se više nisu provodile na Krimu i u Donbasu, najviše proruski orijentiranim dijelovima zemlje. Prošle godine je uslijed straha od gomilanja ruske vojske potpora ulasku u NATO premašila 50 posto. Aktualna invazija promijenila je stavove građana čak i u proruskim južnim i istočnim dijelovima zemlje. Istovremeno raste i razočaranje Savezom.
Kao mogući ishodi rata spominju se podjela zemlje – pri čemu bi istoku bio nametnut represivni proruski režim, dok bi zapad vjerojatno postao nacionalistička vanjska baza NATO-a, ruska okupacija čitave Ukrajine ili potpuni poraz Rusije. Svakako, multinacionalna Ukrajina teško će preživjeti?
Opisali ste izgledan scenarij u slučaju podjele zemlje, ali sve ovisi o tijeku rata. Putinov poraz vjerojatno bi značio destabilizaciju i kolaps vladajućeg ruskog režima, što bi Ukrajina mogla iskoristiti te povratiti čak i Donbas i Krim. Uslijed napada i razaranja prisutna je ogromna mržnja prema Rusima. Bojim se da će ruski jezik biti u javnoj sferi još više potisnut no što je bio slučaj nakon zakona koje donio Porošenko. Multikulturalna zemlja u kojoj sam rođen vjerojatno je zauvijek izgubljena. Moguće je da jednog dana umjesto mržnje nastupi pomirenje – Poljska i Francuska unutar EU-a blisko surađuju s Njemačkom, iako je Njemačka u Drugom svjetskom ratu izazvala goleme patnje čitavoj Europi. No za to će biti potrebne vrlo ozbiljne političke promjene u samoj Rusiji.
Reorijentacija Rusije
Još prije invazije pisali ste da bi ona mogla destabilizirati samu Rusiju. Kakve će biti posljedice rata i sankcija za Putinov režim?
Ukoliko se režim želi prilagoditi vojnim, ekonomskim i političkim izazovima, bit će potrebne radikalne promjene društvenog i političkog poretka. Ruska država trenutno funkcionira po principu kleptokratskog ortačkog kapitalizma u kojem se bogati malobrojna elita. Međutim, proruski režim u dijelovima Ukrajine neće biti moguće održavati samo represijom, a otpor Ukrajinaca mogao bi ohrabriti opoziciju u Bjelorusiji i Rusiji, naročito ako ruski vojnici nastave ginuti, pa i u Kazahstanu, odnosno čitavoj ruskoj interesnoj sferi. Kako nestabilnost neće biti moguće ublažiti dosadašnjom ortodoksnom neoliberalnom politikom, ekonomski povjesničar Adam Tooze postavio je pitanje hoće li režim pokušati provoditi neku vrstu neokejnzijanskih politika kako bi se poboljšao život građana, odnosno kako bi njihovu podršku kupio. Kako bi se spriječila pobuna masa koje su u ratovima podnijele velike žrtve, nakon oba svjetska rata došlo je do značajne ekspanzije radničkih prava.
Problem će biti i reorijentacija Rusije prema nezapadnim zemljama. Moskva je manje izolirana no što se to na zapadu predstavlja, no osim što će ovisiti o razvijenijoj Kini, takvu reorijentaciju neće biti lako pomiriti s europskim identitetom Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca. Rusiji će biti potreban i mnogo koherentniji ideološki projekt koji bi stanovništvu objasnio svrhu svih patnji. Fakt da velik dio ruskog društva ne razumije Putinovu invaziju simptom je izostanka takvog projekta, kakav nema niti jedna dosadašnja postsovjetska elita.
Invazija je zbunila i intelektualnu ljevicu naviknutu da za gotovo sve svjetske probleme krivi zapad. Ukrajinski ljevičari Taras Bilous i Vladimir Artjuh u otvorenim su pismima kritizirali takav "antiimperijalizam za idiote" zapadne ljevice. Što bi bila ispravna lijeva perspektiva?
Osobno sam često pisao protiv pojednostavljenih interpretacija Euromajdana, koji je dio zapadne ljevice pogrešno vidio kao državni udar poduprt sa zapada, baš kao što su separatističke republike u Donbasu viđene kao proto-socijalističke, dok su u stvarnosti marionete vrlo nesocijalističkog ruskog režima. No u ovom je trenutku diskusija o krivnji zapadnih ljevičara kao Putinovih korisnih idiota vrlo štetna za ljevicu. Debata o podcjenjivanju ruskog imperijalizma je važna, ali ne treba je voditi u trenucima intenzivnih emocija i koristeći moralne ucjene.
Kao posljedica invazije nastupit će snažan desničarski val koji će i u istočnoj i u zapadnoj Evropi uvelike suziti prostor ljevice. Ne trebamo se sami razoružavati i otvarati za desne napade. Ogromna većina europske ljevice osuđuje ruski imperijalizam i jasno im je da invazija vodi u katastrofu, baš kao i američka invazija Iraka. Ljevica treba ofenzivne argumente. Ne smijemo pristati na zabranu diskusija o suučesništvu NATO-a i postmajdanskog režima u Ukrajini, o razlozima neprovođenja sporazuma iz Minska ili odnosima NATO-a i Rusije. To bi značilo kapitulaciju, naročito na istoku Europe gdje u eri nadolazećeg neomakartizma možda više ni osnovne lijeve argumente neće biti moguće iznositi bez optužbe da ste ruski špijun.
