Treću obljetnicu napada na Ukrajinu pokrenutog 24. veljače 2022. obilježio je drastičan diplomatski zaokret. U Generalnoj skupštini UN-a su protiv – inače većinom glasova usvojene – rezolucije koja Moskvu označava agresorom uz Rusiju, Sjevernu Koreju te još petnaestak zemalja glasale i Sjedinjene Države. Potez je vjerojatno dio zamisli Donalda Trumpa da pokuša zaustaviti rat te se usput dokopa ukrajinskog rudnog bogatstva.
O kaotičnosti tog plana, međutim, ne govore samo javni prijepori Washingtona i Kijeva uzrokovani – za sada – nevoljkošću SAD-a da u zamjenu ponudi stvarne sigurnosne garancije. Prilikom susreta s Emmanuelom Macronom, održanog također 24. veljače, Trump je izjavio kako je eksplicitno pitao Vladimira Putina o raspoređivanju europskih mirovnih snaga te kako ruski vođa s time "nema problema".
Kremlj je to odmah demantirao, podsjećajući na izjavu inoministra Sergeja Lavrova, po kojoj je dolazak trupa zemalja NATO-a u Ukrajinu, makar i pod zastavom EU ili nekom drugom "naravno, neprihvatljiv". Pregovori Washingtona i Moskve ispravan su korak nužan za okončanje rata, koji vjerojatno može završiti samo kompromisom. Postoje i druge važne teme o kojima dvije države trebaju razgovarati, poput regulacije nuklearnog naoružanja.
No osim vrlo problematičnog isključivanja Ukrajine i Europske unije iz razgovora, nejasno je u kojoj mjeri je Trumpu uopće jasno što druga strana zahtijeva. Rusija ističe kako se za nju ne radi o kontroli nad dijelom ukrajinskog teritorija, niti samo o vojnoj neutralnosti Kijeva, nego o promjeni europske sigurnosne arhitekture, što lako moguće uključuje smještanje čitave Ukrajine u sferu ruske dominacije – nakon što su Ukrajinci, podnijevši stotine tisuća žrtava, najveći dio zemlje obranili od agresora.
Ako SAD ne bude ovim ambicijama makar dijelom izašao u susret, Rusija ne namjerava pristati na skori prekid vatre, poručeno je iz Moskve. Nagađa se, doduše, kako bi Putin i uslijed ekonomskih problema možda mogao pristati na primirje, no trajni mir još uvijek nije blizu. Analitičar Mihajl Korostikov podsjeća kako je većina vanjskopolitičkih poduhvata prvog Trumpovog mandata propala. Pokušavajući postići denuklearizaciju Sjeverne Koreje, Trump je Kim Jong Unu laskao, radio koncesije i prijetio.
Održan je spektakularan samit, poput onog koji se sada najavljuje s Putinom. Od toga nije bilo ničega, a Trumpova pozornost odlutala je na druge teme. Inače, mnogi nagađaju kako iza američkog zaokreta stoji namjera da se Rusiju razdvoji od Kine. Nezavisno od ishoda pregovora o Ukrajini, ako ovaj drugi naum postoji, izvjesno će biti neuspješan. Moskvu i Peking vežu duboki zajednički interesi, a u Kremlju su itekako svjesni da se SAD može sutradan opet okrenuti protiv Rusije, dok je Kina pouzdan partner. Xi Jiping je za svaki slučaj Putinu odmah doslovce poručio kako je Kina "pravi prijatelj", implicirajući da drugi to nisu.
Ako Washington zaista izda Kijev, Europa će se suočiti sa situacijom u kojoj mora poduzeti vlastitu mirovnu inicijativu ili samostalno preuzeti podržavanje obrane Ukrajine – ili oboje. Unija je do sada iskazala uglavnom diplomatsku impotenciju, nerijetko praćenu nerealnim, pa i neodgovornim zastupanjem ratovanja do potpunog poraza Rusije. A Macron i britanski premijer Keith Starmer izjavili su kako su u Ukrajinu spremni poslati svoje trupe – ali pod američkom zaštitom. Trumpova Amerika za sada ne namjerava na to pristati.
A za Europu i bitno gore te u još jednom drastičnom zaokretu u odnosu na dosadašnje administracije, SAD preko Elona Muska i JD Vancea istupa kao neprijatelj europskog društvenog poretka, možda težeći i nenasilnoj "smjeni režima" kojom bi na vlast diljem EU došli ekstremni desničari. Nestane li američki nuklearni kišobran, intenzivirat će se i rasprave da se europeiziraju francuske i britanske nuklearne snage. Europski lideri do sada se nisu mogli usuglasiti ni oko mnogo manjeg.
Ostaje vidjeti hoće li se otrijezniti u situaciji u kojoj se spominje mogućnost Trećeg svjetskog rata, te hoće li pored intenzivne militarizacije – koja uvelike znači kupovinu američkog oružja – biti u stanju ponuditi i neki drugi način nošenja s krizom.