Trebalo bi pitati nekadašnje ministre Slavka Linića i Davorka Vidovića (a i premijera Ivicu Račana, da ga u međuvremenu nije zameo pijesak vremena) zašto je mirovinski sustav još uvijek u dubokoj krizi, iako su nas prije dvadeset godina uvjeravali da svojom reformom donose konačno i spasonosno rješenje. I gdje su te velike mirovine, koje su tada obećavali? Oni su naime štreberski i bezrezervno promijenili mirovinski sustav i uveli novi po receptu Svjetske banke, iskušanom samo u Čileu pod strašnom diktaturom generala Augusta Pinocheta. Umjesto generacijske solidarnosti, novi penzioneri su morali ulagati na individualne račune u privatnim mirovinskim fondovima, koje su osnovale a tko bi drugi nego banke. Tako će, tvrdili su oni, mirovinski novac biti siguran, zaštićen od neodgovornih političara, a fondovi će ga oplođivati na burzama, pa će mirovine stalno rasti, rasti i rasti.
U to isto uvjeravale su javnost i banke koje su osnivale fondove, dakle upravo oni koji su najbolje znali da kad je o financijama riječ sigurne budućnosti nema, da su povremene krize neizbježne, a da se na burzama dobiva, ali i gubi. Nitko nije rekao umirovljenicima da umjesto u sigurnu starost ulažu u svojevrsni Las Vegas i pretvaraju se u kockare vlastite egzistencije. Zato su i fondovi (banke) svoju zaradu odredili u postotku od uplata, a ne od dobiti na burzama. Oni se ne kockaju. Naravno, naši ministarski korifeji to su prihvatili, uvjereni u veličanstven uspjeh reforme koju provode. I tako smo poslije dvadeset godina u goroj situaciji nego prije. Ponovno se javljaju i mudraci koji apodiktično tvrde da bi svatko trebao štedjeti samo za sebe, čime, zapravo, predlažu potpuno ukidanje mirovinskog sustava. Jer ako svatko štedi samo za sebe, što se tu ima uplitati država?
To da svatko sam financira svoju starost nije nepoznato u svijetu, ali samo u bogatim zemljama, a i tamo ne za sve, već samo za bogate ljude. Postoje i u Njemačkoj mirovinski fondovi (ali samo dobrovoljni) u koje dobrostojeći ljudi ulažu da bi u starosti imali dvije mirovine. A zaista bogatima ne treba ni to. Velikoj većini, nasuprot tome, ne pomaže nikakav financijski inženjering, pa ni onaj Svjetske banke. Zato solidarnost, pa i međugeneracijska, omogućava jedino civilizacijsko rješenje. To je svojevremeno shvatila desnica na vlasti, pa je njemački kancelar Otto von Bismarck na toj osnovi prvi uveo mirovine i zdravstveno osiguranje. Da, ali prije 100 i više godina, a danas su prilike drukčije, kažu zagovornici modela svatko za sebe. Nažalost, nisu drukčije. Stanje društva, pa i siromaštvo i dalje onemogućavaju da si svatko sam osigurava sigurnu starost. A teorije Adama Smitha, usput rečeno, koje su temelj njihove logike, nisu stare 100, već 300 godina.
Zato su u nekim bogatijim zemljama uvedene državne penzije i za one koji nemaju ni dana radnog staža, niti su išta uštedjeli. U Engleskoj, na primjer, 650 funti za starije od 65 godina. U Hrvatskoj se, također, planira uvođenje minimalne državne penzije, ali izostaje drugi korak koji to čini isplativim. To je ukidanje birokracije, koja se sada bavi raspodjelom socijalne pomoći. Sasvim suprotno, za birokraciju se pripremaju novi zadaci. Nije dovoljno da je netko star i da nema prihoda. Treba provjeriti ima li neku imovinu, na primjer vikendicu iz sretnijih dana, odnosno postoji li neka okolnost koja bi ga diskvalificirala za državnu milostinju. Ukratko, pune ruke posla za birokraciju. Kad je riječ o pravdi ne pita se za cijenu, makar na kraju ispala skuplja pita od tepsije.
Svojevremeno se u Engleskoj pojavila i ideja o minimalnoj plaći i za one koji ne žele raditi. Doslovno tako. Koji bi mogli raditi, ali neće. Svatko bi, kad napuni 18 godina, počeo dobivati plaćicu koja mu osigurava skroman život. Ako bi želio više od toga – obitelj, auto, stan, kuću, ljetovanje..., morao bi potražiti posao. Zanimljivo je da se i ta zamisao rodila u mozgovima liberalne desnice i bila je plod čiste računice. Time bi se naime izvadili zubi sindikatima i ukinula potreba za postojanjem skupih socijalnih službi. Ukratko, svatko za sebe.
Sve što vrijedi za mirovinski sustav može se primijeniti i na zdravstvo. I tu se troškovi ne mogu namiriti doprinosima, pa se golemi gubici pokrivaju iz državnog proračuna. I tu traje pritisak da se zdravstvene usluge privatiziraju, odnosno da se uvede sustav svatko za sebe. Razlika je u tome što zdravstveni sustav nije, poput mirovinskog, već bio objekt (žrtva) nekog velikog reformskog zahvata i što je kovid-pandemija barem na riječima zaustavila masovnu privatizaciju. Zainteresirani liječnici, koliko god bili utjecajni, ne mogu stati uz bok bankama, koje su mirovinski portfelj iz državnog prebacile u vlastiti džep. I to po starom principu: zarada moja, trošak državni. A ni osiguravajuća društva, koja su u Americi najvažniji igrač, kod nas još nemaju tu snagu.
Zdravstvo u Hrvatskoj muče dvije kronične boljke. Prva je izrazito loša organizacija bolnica, točnije pomanjkanje organizacije, što poslovanje čini preskupim. Sva vodeća mjesta o kojima ovisi racionalnost rada drže liječnici, od ministarskog naniže, pa su i rezultati u skladu s njihovim znanjem i interesima. Jedan (možda jedini) pokušaj velike racionalizacije bio je najava autsorsinga čistačica i kuharica. I to bez ikakve računice o mogućim uštedama, na kojim točkama i na čiji račun. Istovremeno, nikom nije palo na pamet da autsorsa računovodstva, gdje bi to imalo mnogo više smisla. Ali ni doktori nisu toliko naivni da ispuste iz ruku kontrolu nad potrošnjom i nizom lukrativnih činovničkih radnih mjesta. Indikativno je da upravama velikih hotela, na primjer, nije ni na kraj pameti da autsorsaju sobarice, ali zato svaka od njih radi po točno utvrđenom protokolu. Zna kojim će redoslijedom spremati sobu, gdje će što odložiti itd. I, naravno, koliko minuta sve to traje. U bolnicama nešto slično postoji, vjerojatno, tek u operacijskim salama.
Druga kronična boljka zdravstva je ona od koje boluje cijela zemlja. To je premalo novca. Hrvatska, jednostavno, ne stvara dovoljno da bi pokrila troškove civiliziranog društva, odnosno da bi njeni građani živjeli relativno normalno. Što to znači i čime se mjeri? Živjeti normalno znači živjeti približno isto kao i susjedi. Nema drugog metra. Ti susjedi Hrvatskoj su zemlje Europske unije, u prvom redu tranzicijske, kakva je i sama. Dakle, Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Slovenija, Slovačka, Češka, Poljska... Prije 30 godina Hrvatska je među njima bila na drugom mjestu, iza Slovenije. Sada je opet na drugom mjestu, ali odostraga. Iza nje je još samo Bugarska. Hrvatska se dakle razvija sporije od drugih, pa nema dovoljno novca nizašto ako se želi održati civilizacijski standard okoline. Zato su bitni ubrzavanje gospodarskog rasta i promjena strukture u prilog grana s višom dodanom vrijednošću, reforma koja uvjetuje sve druge reforme.
Bilo je zabavno pratiti uzbuđenje koje je ovih dana izazvala informacija kako je Novi sindikat zajedno sa stručnjacima zagrebačkog Pravnog fakulteta izračunao da bi minimalna plaća u Hrvatskoj trebala biti oko 10.400 kuna. To bi izazvalo ekonomski kaos i masovni egzodus, kaže jedan autor. Ima pravo, s tim da nitko sasvim sigurno nije ozbiljno ni mislio tražiti toliku minimalnu plaću. Riječ je, očito, samo o pokazatelju koliko zaostajemo i koliku cijenu plaćaju hrvatski građani za ekonomsku politiku vođenu posljednjih 30 godina. A kolika bi trebala biti minimalna mirovina?
