Premijer Andrej Plenković već danima vrti propagandnu tezu, koja će vjerojatno postati okosnica HDZ-ove predizborne kampanje, da je Hrvatska – naravno, zahvaljujući HDZ-u i njemu lično – ušla u krug od "petnaest najrazvijenijih država". Argument za tu tvrdnju oštro sukobljenu sa stvarnošću pronalazi u činjenici da trenutno samo petnaest europskih država istovremeno ostvaruje punopravno članstvo i u NATO-u, i u Europskoj uniji, i u europodručju, i u schengenskom prostoru. Plenkovićev odabir kriterija za ocjenu razvijenosti neke zemlje dosta precizno oslikava politički profil i politički domet hrvatskog premijera: njemu je najvažnije da Hrvatska izvana izgleda pristojno i ušminkano, a sporedno je kako žive hrvatski građani i u kakvom su stanju državni ili javni sustavi o čijem funkcioniranju uvelike ovisi kvaliteta života stanovnika Republike Hrvatske. U ovom tekstu bavit ćemo se kadrovskom i materijalnom devastiranošću nekih od tih važnih sustava u okolnostima u kojima, prema izjavama premijera i ministra financija, država nema problema s novcem, odnosno država financijski stoji bolje nego ikad. Nećemo ulaziti u sadržaj politika koje se provode u tim sustavima: zadržat ćemo se na opasnosti od atrofije vitalno bitnih djelatnosti zbog zapuštenosti u pogledu novca i – ili – kompetentnih ljudi. Izostavili smo općepoznatu sramotu s poslijepotresnom obnovom Banije i Zagreba, kao i generalnu nesposobnost i nevoljkost vlasti da pronađe model koji će omogućiti ljudima da riješe pitanje stanovanja, a da za to ne moraju izdvojiti veći dio mjesečnih primanja.

 

Zdravstvo

Nema dileme da su plaće liječnika iznadprosječne, pa i visoke iz perspektive prosječnih radničkih primanja, ali realni život kaže da to nije argument koji će zaustaviti odlazak liječnika iz javnih bolnica u inozemstvo ili u privatne klinike, ali i u mirovinu, ili s druge strane, to nije argument koji će potaknuti studente medicine da traže zaposlenje u hrvatskim bolnicama i ambulantama. Nema, također, nikakve dileme da su plaće i radni uvjeti medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja na rubu uvrede i tako već godinama, no činjenica da bez tih ljudi nema zdravstva nije dovoljna vlasti da nešto poduzme: Ministarstvo zdravstva mirno promatra kako, na primjer, medicinske sestre u sve većem broju napuštaju javne bolnice i nalaze posao u privatnom zdravstvenom sektoru, u zapadnoeuropskim klinikama, u drugim profesijama.

Liječničke udruge mjesecima upozoravaju Vladu i javnost na dramatičan nedostatak specijalista na velikom broju bolničkih odjela u mnogim hrvatskim gradovima, alarmantna je situacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti jer nema zamjena za obiteljske liječnike koji odlaze u penziju, hitna medicina puca po šavovima a gotovo nitko ne javlja se za specijalizaciju iz te oblasti, uznemirujuća je malobrojnost dječjih psihologa u odnosu na potrebe, tragično je praktično nepostojanje sistema kad je riječ o djeci s poteškoćama u razvoju, bolnička infrastruktura je nedovoljna i donekle zapuštena, fali najsuvremenijih dijagnostičkih uređaja, liste čekanja su nestvarno dugačke, dugovi bolnica i dalje se mjere u desecima milijuna eura, a dugovi za lijekove i dalje u stotinama milijuna...

"Stjerani smo u kut. Ovo nije naš hir ili želja", izjavio je prije nekoliko dana Krešimir Luetić, predsjednik Liječničke komore, o prosvjedu koji bi se 18. ožujka trebao održati na Markovom trgu. "Bili smo puno puta u ministarstvu na različitim sastancima. Ali to su sastanci pro forma, njima se kupuje vrijeme i ništa se ne događa. Liječnicima je toga dosta i ne mogu više čekati. Nama je voda došla do grla i pacijenti to osjećaju. Pacijenti vide da su im liječnici nedostupni, administrativna pravila su sve gora i gora", kaže Nataša Ban Toskić, predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine.

Ima li Vlada ikakav plan, osim kupovanja vremena? Tko će liječiti hrvatske građane za pet ili deset godina, kad dobna struktura stanovništva bude još nepovoljnija iz perspektive zdravstvenog sustava? Hoćemo li "uvoziti" liječnike i medicinske sestre, kao što "uvozimo" konobare i dostavljače? Gdje se mogu naći liječnici koji bi došli raditi u Hrvatsku? Aktualna vlast valjda računa da će se dogoditi neko čudo i da će se sve riješiti samo od sebe, ali od toga neće biti ništa. Plenkovića to ionako ne zanima: kad hrvatskim građanima dođe na naplatu njegova puna posvećenost propagandi i kad nas žestoko udari njegovo zanemarivanje realnosti, on će biti negdje daleko.

Nedavni prosvjed medicinskih sestara i tehničara u Zagrebu (Foto: Slaven Branislav Babić/PIXSELL)

 

Pravosuđe

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić gostovao je prošle nedjelje na N1 televiziji: rekao je da je sudstvo pred rasulom zbog manjka novca i službenika te da je već sad ugroženo funkcioniranje mnogih općinskih i županijskih sudova. "Pitanje je vremena kad će se dogoditi da na nekom sudu jednog dana ne bude moguće održati ni jednu raspravu, jer neće biti ni jednog sudskog zapisničara. Mislim da je takav odnos vlasti prema sudstvu namjeran", smatra Dobronić. U godišnjim izvještajima Državnog odvjetništva uporno se ponavlja da ta institucija kuburi s budžetom, da nema ni približno dovoljno zaposlenih tužitelja i službenika, da im nedostaje uredskih prostora... U Kaznenom odjelu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, primjerice, radi upola manje ljudi nego što je potrebno. I nikom ništa.

Nema odgovora na pitanje zašto se ne izdvoji osjetno više novca za plaće sudskih službenika, ali i sudaca na nižim razinama, i za rad Državnog odvjetništva. Kako je moguće da je državni proračun u prošlih šest godina nabubrio za nekoliko milijardi eura, a da se unutar tog iznosa nije moglo naći nekoliko milijuna ili nekoliko desetaka milijuna eura za Državno odvjetništvo i za sudove, mada su svima poznati razmjeri rasula u tim tijelima? Zašto se ne osmisli način stimuliranja pravnika da idu u državne a ne u privatne odvjetnike, i to tako da u tužiteljstvo stižu ponajbolji pravnici? Koliko je imena i prezimena državnih odvjetnika, mimo glavnih državnih odvjetnika, u proteklih trideset godina po dobru doprlo do šire javnosti? Koliko je njih steklo kakav-takav javni ugled? Zašto se neke od brojnih državnih nekretnina ne dodijele Državnom odvjetništvu da tužitelji i službenici imaju gdje sjediti i držati spise?

Predsjednik Vrhovnog suda Dobronić tvrdi, dakle, da Vlada planski ignorira urušavanje pravosuđa. To bi trebalo značiti da je Plenkoviću i HDZ-u u interesu da pravosudni mehanizmi budu nejaki i kronično na rubu nefunkcionalnosti. Ta teza ulazi možda u sferu zavjereničkih teorija, ali ne postoji razumno i suvislo opravdanje za dugogodišnje zatvaranje ušiju i očiju pred vapajima da se sudskim zapisničarima i sudskim savjetnicima daju plaće koje nisu nasrtaj na dostojanstvo ili da se zaposlenima u Državnom odvjetništvu omogući da imaju svoj radni stol.

Upozorava da je sudstvo pred rasulom – Radovan Dobronić (Foto: Neva Žganec/PIXSELL)

 

Obrazovanje

Brojne osnovne i srednje škole u Hrvatskoj već se sad suočavaju s problemom nedostatka nastavnika matematike, fizike, biologije i informatike, a taj problem eskalirat će u godinama što dolaze. Gotovo nitko više ne želi studirati na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Fakultetu elektrotehnike i računarstva da bi radio u prosvjeti za plaću od koje se jedva može spajati kraj s krajem. Hoće li i nastavnici biti nađeni na Filipinima ili Nepalu? Blizu 60 posto osnovnih škola u Hrvatskoj nema nastavu u jednoj smjeni, jer nemaju dovoljno prostornih kapaciteta, a dvosmjenska nastava izaziva niz poteškoća za učenike i njihove roditelje. Više od tisuću škola nema svoju gimnastičku dvoranu. Mnoge škole nemaju kuhinju za pripremanje toplih obroka za učenike, ili nemaju prostor u koji bi mogla biti smještena kuhinja, ili ne mogu naći kuhare. Kronično nedostaje asistenata koji olakšavaju praćenje nastave djeci s posebnim potrebama, a tome je tako jer se naknade za taj posao u Zagrebu prosječno kreću oko 450 eura mjesečno i ugovori se sklapaju na razdoblje od jedne školske godine. Čak i dvostruko povećanje tih naknada bilo bi financijski relativno beznačajno, ali nikoga nije briga.

Premda školstvo spada i u nadležnost lokalne i regionalne uprave, zašto Vlada ne bi izdala narodnu obveznicu ciljano namijenjenu izgradnji i modernizaciji školskih objekata diljem Hrvatske? Građanima bi se u tom slučaju vjerojatno mogao ponuditi prinos manji od 3,25 posto, koliko iznosi kamata na upravo izdanu nenamjensku narodnu obveznicu tešku više od milijarde eura. Plenković je, međutim, poklonik interventnih i politički motiviranih akcija u kojima se on pojavljuje u ulozi spasitelja: novac tada nije problem. Njega ne zanima uspostava dugoročno zdravog i funkcionalnog sustava, niti ima koncentracije da se bavi temeljima. On je sasvim posvećen izgledu fasade.

 

Kultura

Mogli bi se navesti brojni primjeri materijalnog iznurivanja kulturnog sektora pod aktualnom Vladom – naravno, i ne samo pod aktualnom Vladom – no maltretiranje samostalnih umjetnika dovoljno je ilustrativno. U sklopu proturecesijskih mjera donesenih 2009. godine samostalnim umjetnicima smanjen je mirovinski koeficijent s 1,2 na 0,8. Mjere su ukinute krajem 2010., ali samostalnim umjetnicima, za razliku od svih ostalih, nije vraćen koeficijent. To znači da njihova mirovina iznosi maksimalno 350 eura, a uglavnom se kreće oko 250 eura. Nedavno je vladajuća većina u Saboru opet odbila prijedlog da se koeficijent digne na 1,2, a u odbijanju je aktivno sudjelovao i Silvano Hrelja, tada još uvijek zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika, kojem bi valjda trebalo biti u interesu da svi ljudi u Hrvatskoj, pa i samostalni umjetnici, imaju veće penzije. Država je, eto, našla štedjeti na ionako društveno poniženoj i degradiranoj kategoriji, ali s obzirom na to da je financijski efekt tog poteza mizeran, nije riječ o štednji nego o poruci i poruzi.

Najmanje četvrtina penzionera mjesečno prima manje od 400 eura (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)

 

Mirovine i socijalne naknade

U Hrvatskoj trenutno ima više od milijun i 200 hiljada umirovljenika, a prosječna starosna mirovina, uz 40 godina staža, iznosi oko 580 eura, što znači da najmanje četvrtina ukupne penzionerske populacije mjesečno prima manje od 400 eura: ti ljudi spadaju u onih oko 30 posto hrvatskih građana koji žive ispod praga siromaštva ili su u velikom riziku od siromaštva. Inflacija od realnih 15 do 20 posto dodatno osiromašuje umirovljenike, jer indeksacija mirovina ne podrazumijeva rast u visini – makar nominalne – inflacijske stope. Obavezni mirovinski fondovi iz drugog stupa, osim toga, nisu efikasni i nisu osobito uspješni u investicijama, oni se više bave politikom i poslovima s politički podobnim tajkunima, pa ne treba očekivati da će se iz tog izvora pojaviti novac koji će u doglednoj budućnosti riješiti problem mirovina nedovoljnih za život.

Što se tiče socijalnih naknada, ovih dana u javnost je, na primjer, izišlo da država, koja – da ponovimo – financijski stoji bolje nego ikad, počinje stavljati zabilježbe na stanovima i kućama u vlasništvu građana koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu, to jest socijalnu pomoć, čak i ako se radi o jedinoj nekretnini. Smisao je u tome da se poslije smrti korisnika namiri ili pokuša namiriti svota koju je država izdvojila na ime socijalne pomoći: to bi trebalo potaknuti nasljednike da se, umjesto države, materijalno pobrinu o roditeljima ili o bliskoj rodbini. No što ako nasljednici žive s primateljima minimalne naknade u toj jedinoj nekretnini, i što ako ni sami nemaju dovoljno novca za pristojan život? Na udaru je oko 30 tisuća socijalno najugroženijih građana koji sad shvaćaju da im država ništa ne daje nego ih kreditira dok ne umru.