Osobe koje svoj rad obavljaju samostalno, odnosno izvan radnog odnosa nesumnjivo spadaju među najugroženije radnice i radnike u kulturi. Ti su ljudi nezaštićeni na razne načine, od kojih su neki tipični za freelance rad općenito, dok je velik dio njih specifičan za način na koji kultura funkcionira kao područje koje preživljava od javnih potpora, ali i za prirodu rada u pojedinim poljima umjetničkog i kulturnog djelovanja. Jedna od važnijih poluga zaštite je status samostalnog umjetnika, koji je definiran Zakonom o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Navedeni zakon omogućuje da se osobama kojima je takav status dodijeljen doprinosi za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje plaćaju iz državnog proračuna. Riječ je o vrlo nesavršenom mehanizmu, koji strukovne organizacije i stručna vijeća koja odlučuju o dodjeljivanju statusa samostalnog umjetnika u dobroj mjeri pretvara u jedan u cehovske interese zatvoren i elitistički sustav gatekeepera – premda, naravno, postoje i organizacije sa snažnim sindikalnim impulsom, poput Udruge plesnih umjetnika Hrvatske ili Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Najbolji dokaz da se radi o jednoj takvoj strukturi je kategorija "zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi", koju pripadajući Pravilnik o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika uspostavlja kao vrhovni, premda potpuno nedefinirani kriterij. Međutim, sam njegov naziv dovoljno jasno sugerira da počiva na nekoj vrsti iznimnosti, a prostor za sporne interpretacije ostavlja i oslanjanje na nacionalistički omeđenu kulturnu parcelu, o čemu sam već pisao za portal Kulturpunkt.hr.
Poražavajuće je suočavati se sa stvarnošću u kojoj je umjetnički rad kontinuirano poništavan u adekvatnoj financijskoj naknadi, umirovljeni umjetnici pušteni su prositi, a situacija života na rubu siromaštva toliko normalizirana kod nas, kaže Ana Dana Beroš
Fokusiramo li se specifično na pitanje mirovina radnica i radnika u izvaninstitucionalnoj kulturi, možemo ustvrditi da ono ne samo da je u skladu s generalno bijednim stanjem s mirovinama u državi, nego donosi i niz vlastitih problema. Prije svega, kombinacijom izrazito slabog javnog financiranja, problematične regulacije prihvatljivih i neprihvatljivih troškova za dobitnike javnih potpora te administrativnog pritiska, naša nacionalna kulturna politika sistemski obeshrabruje zapošljavanje, osobito na poslovima koji nisu administrativni, nego su usmjereni na proizvodnju sadržaja. To znači da je značajan broj radnika u nezavisnoj kulturi izguran u honorarce, što njihove mogućnosti da uplaćuju doprinose za mirovinsko osiguranje čini ovisnima o izrazito nestalnom, potplaćenom i nestabilnom radu. Jedini način da se slobodne radnice u kulturi rasterete te nesigurnosti, bar što se vlastite mirovine tiče, jest natjecanje za spomenuti status samostalnog umjetnika.
No čak ni ulazak u tu naoko privilegiranu skupinu ne donosi mnogo, jer i mirovine ljudi kojima je to pošlo za rukom ostaju mizerne, pa su tako i neki od najetabliranijih među njima nakon rada u kulturi "nagrađeni" s jedva nešto više od tisuću kuna mjesečno. Taj nas potpuno obeshrabrujući podatak vraća u 2009. godinu, jer tada je u paketu antirecesijskih mjera koeficijent za obračun osnovice za uplatu doprinosa profesionalnim samostalnim umjetnicima, definiran člankom 78. Zakona o doprinosima, smanjen s 1,2 na 0,8, što rezultira iznosima koji dostojanstven život čine nemogućim. Kako je u jednom dopisu upućenom Ministarstvu financija u studenom ove godine pojasnila Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, to je smanjenje bilo uvjetovano uvođenjem posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke, a vlast je tada obećala da će koeficijent biti vraćen na staru vrijednost po ukidanju poreza. To je učinjeno 2010., a koeficijenti su, napominju iz HZSU-a, vraćeni svima, osim – samostalnim umjetnicima.
Ana Dana Beroš (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
U ožujku ove godine, HZSU je Ministarstvu financija uputio dopis kojim apelira na vraćanje koeficijenta na predrecesijski iznos, no iz Ministarstva nije stigao nikakav odgovor. Šest mjeseci kasnije, usred prijeteće globalne krize, HZSU traži očitovanje, samo da bi se ponovno suočio s tišinom s druge strane. Konačno, u studenom se još jednom obraća Ministarstvu, podcrtavajući problem inflacije i apelirajući da se koeficijent poveća na novom kontekstu primjerenijih 1,8, što odgovara koeficijentu koji imaju umjetnici zaposleni u ustanovama u kulturi. Ukratko, ne traži se ništa više od mirovinske ravnopravnosti u sektoru.
Muzičari imaju ozbiljne tjelesne probleme: naša kičma se skuplja, mišići slabe. Violinisti često imaju probleme sa zglobovima, artritisom. Postaneš neupotrebljiv, to je teško, govori Zvonimir Bajević
Preduvjet da bi bilo kakva promjena koeficijenta bila sprovedena u djelo jest povećanje pripadajuće stavke u državnom proračunu, koja bi omogućila isplatu većih mirovina. Krajem studenog, Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka podnio je stoga amandman na Prijedlog proračuna Republike Hrvatske kojim traži da se iznos predviđen za zdravstveno i mirovinsko osiguranje samostalnih umjetnika poveća s oko 6 milijuna na nešto više od 14 milijuna eura, što je promjena koja bi odgovarala HZSU-ovom apelu. No usprkos tome što su vladajući samo u proteklih nekoliko mjeseci više puta upozoreni da su samostalni umjetnici još uvijek taoci recesijskih mjera iz 2009., pa i premijerovom ranijem obećanju tijekom saborske rasprave da će nepravdu prema njima ispraviti, amandman je glatko odbijen sa 71 glasom protiv, čime je u okviru aktualnog proračunskog rastera isključena mogućnost da se eventualna izmjena Zakona o doprinosima iduće godine provede u djelo. Zastupnica Urša Raukar-Gamulin, koja je o toj temi u Saboru govorila još u listopadu, odmah potom je u proceduru uputila Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o doprinosima, uz prijedlog da ga se donese po hitnom postupku. Njime vraća lopticu vladajućoj većini, tražeći da promijeni članak 78. na način na koji je to predložio HZSU i poveća koeficijent na 1,8. Što će se dogoditi s prijedlogom zastupnice Raukar-Gamulin, krajnje je neizvjesno, uzevši u obzir surovu lakoću kojom je u Saboru odbačeno jedno takvo pitanje na kojem se lomi preživljavanje najranjivije populacije u kulturi.
Ovakva odluka naišla je redom na konsternaciju među kulturnim radnicama, iscrpljenima od neprekidne borbe za minimalno dostojanstvo radnih uvjeta i uvažavanja stvarnosti rada u svojim područjima. Arhitektica i kustosica Ana Dana Beroš komentira:
Martina Tomić (Foto: Facebook)
- Poražavajuće je suočavati se sa stvarnošću u kojoj je umjetnički rad kontinuirano poništavan u adekvatnoj financijskoj naknadi, umirovljeni umjetnici pušteni su prositi u našem društvu, a situacija života na rubu siromaštva toliko normalizirana kod nas. Stoga je još teže podnijeti udarac da saborski predstavnici umirovljenika i manjina nisu glasali za povećanje sredstava za mirovine slobodnim umjetnicima, koji se gotovo pa jedini u ovom društvu sustavno bave pitanjima i boljitkom ranjivih skupina. Nadalje, u području arhitekture, iznimno je teško i ostvariti status slobodnog umjetnika, jer se rad valorizira prema pravilnicima u kojima arhitekti "samo grade", ne prateći suvremene tendencije arhitektonskog stvaralaštva, kritički i istraživački rad - ističe ona.
Isti dojam o nedostatku interesa u Runjaninovoj za specifičnosti različitih tipova umjetničkog rada odjekuje i plesnom scenom. Plesna umjetnica Martina Tomić navodi:
- Radi se o potpunom nerazumijevanju naše profesije. Oni ne znaju kako izgleda jedan dan plesnog umjetnika, sustavno ne uvažavaju realnost našeg rada. To se vidi i u široj javnosti, u kojoj se umjetnički rad obezvređuje – generalna slika je da smo samo na državnoj grbači. Ne znam iskreno kako da objasnimo da cijelo vrijeme radimo i da smo stalno prisiljeni organizirati uvjete koji su potpuno gerilski. Nakon toliko godina fizički zahtjevnog djelovanja, plesni umjetnici imaju mirovinu od tisuću i koliko kuna. Kolege s kojima sam radila na projektu 60. godišnjice Studija za suvremeni ples svi preživljavaju, to su minimalne mirovine, zapravo, to je neka vrsta hranarine, a ne mirovine. Ti ljudi od sedamdesetak godina, s trideset-četrdeset godina staža, uspijevaju preživljavati zbog svojih partnera, s kojima dijele životne troškove - kaže Tomić.
Njen kolega Branko Banković angažirao se unutar UPUH-a na zagovaranju beneficiranog radnog staža za samostalne plesne umjetnice i umjetnike.
Branko Banković (Foto: YouTube)
- Naši ljudi pretežno odlaze u prijevremene mirovine zbog prirode našeg rada. Radi se o iznosima koji su nikakvi. Jednoj kolegici koja je prije četiri godine otišla u mirovinu ona trenutačno iznosi točno 1.791,30 kune. Ni po starom koeficijentu to ne bi bio adekvatan iznos. Mi se od početka borimo za beneficirani radni staž, koji već postoji u sustavu. Primjerice, kolege u HNK-u i Komediji ga imaju. Jednostavno tražimo izjednačavanje prava. Dobili smo i liječničko mišljenje koje je potvrdilo utemeljenost takvog zahtjeva, no Ministarstvo kulture nam ga ni pod SDP-om nije podržalo. Novi Zakon o kazalištima dobro uređuje status ljudi u institucijama, ali mi smo potpuno zanemareni, a u svojem radu obavljamo sve, i lijepimo podove ako treba. Taj naš tretman je užasno diskriminatoran, a vrlo je oholo kako je većina u Saboru odbila amandman zastupnice Raukar Gamulin, istovremeno glasajući za povećanje svojih plaća - napominje Banković.
Srodan problem ovisnosti rada o fizičkim limitima naglasio je trubač Zvonimir Bajević.
- Mirovina je specifičan problem u mom slučaju, truba iziskuje fizičku snagu, ljudi sigurno ne mogu u šezdesetim ili sedamdesetim godinama funkcionirati kao u mladosti, ne mogu biti izvođači. Mogu se baviti nekakvom pedagogijom, ali to isto ima neki vijek trajanja. Situacija nas sili da nakon čitave karijere moramo razmišljati o nekoj novoj, umjesto da idemo u mirovinu. Sustav nas tjera da se trošimo do krajnjih granica, u ovoj situaciji uopće ne izgleda realno da ćeš doživjeti 65 ili 70 godina. Od puhača koji odu u mirovinu, neki nastave djelovati, sviraju po sprovodima ili tako nešto, ali većina se povuče, postanu nevidljivi, osim ako nisu aktivni skladatelji, dirigenti ili slično. Muzičari imaju ozbiljne tjelesne probleme: naša kičma se skuplja, mišići slabe. Violinisti često imaju probleme sa zglobovima, artritisom. Postaneš neupotrebljiv, to je teško - govori Bajević.
Sanja Pilić (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Spisateljica Sanja Pilić ujedno je i korisnica mirovine kao samostalna umjetnica kojoj su doprinosi uplaćivani iz državnog proračuna. Vijesti o odluci saborske većine komentira s nevjericom.
- Sramotno je da nitko nije reagirao na samostalne umjetnike. Ni inače ne znam kako danas preživljavaju pisci, kipari ili slikari. Cijelo vrijeme nisi financijski siguran, nemaš ni porodiljno, ni bolovanje, osim ako si teško bolestan. Ni božićnice, ništa, ni kredit ne možeš dignuti. Slobodnim umjetnicima koji se razbole, pa ne mogu raditi, zbilja je teško. Svi mi odemo u prijevremenu mirovinu i onda si sretan jer prvi put u životu dobivaš dvije tisuće kuna mjesečno. Ja sam imala 30 godina radnog staža i 60 godina života, to se nama čini kao poklon s neba. Nama slobodnjacima je to mnogo - kaže Pilić.
Upitani za komentar sporne odluke u Saboru, iz Ministarstva kulture i medija poručuju kako je ministrica Nina Obuljen Koržinek višekratno izrazila stav da samostalnim umjetnicima treba povećati koeficijent za uplatu mirovinskih i zdravstvenih doprinosa. Također navode kako takva intervencija mora biti dio cjelovitog paketa unapređenja sustava, koji uključuje i radnice i radnike u kulturi koji nemaju status samostalnih umjetnika. Naravno, takav stav Ministarstva zvuči vrlo pohvalno, ali uzevši u obzir izostanak ikakve logike i cjelovitosti u pristupu formuliranju kulturne politike u Runjaninovoj – dovoljno je samo sjetiti se da je novi temeljni sektorski zakon donesen prije nego što je izrađena kulturna strategija – djeluje naprosto kao prazne riječi. Ministarstvo se pritom hvali dobrom suradnjom sa strukovnim udrugama na pripremi novog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, koja se razvlači još tamo od 2017., uz brojne kritike i nezadovoljstvo velikog broja dionika komunikacijom i manjkom transparentnosti. Taj bi zakon, podsjećamo, trebao iznova urediti i status samostalnih umjetnika. U međuvremenu, umjetnicama i umjetnicima ostaje nadati se da će taj paket Ministarstva kulture, koji evo polako ulazi u šestu godinu svojeg puta, dočekati živi na mirovinama od – pazite kako to zvuči nakon konverzije – dvije stotine pa i manje eura.
