Rodna neravnopravnost je i umjetnice zamjetnim dijelom stavljala na marginu stručnih interesa. Pitanje na koje treba odgovoriti nije je li njihov rad bio zabava i igra u dokolici, kako im se u kritikama spočitavalo, nego zašto su historizacija i valorizacija djela brojnih likovnih umjetnica 20. stoljeća još donedavno bile zapostavljene. Što u tom kontekstu govori pojava i aktivnosti Kluba likovnih umjetnica, jedinog profesionalnog udruženja te vrste u prvoj polovici prošlog stoljeća i prvog na našem prostoru?
Klub je osnovan međuratne 1927. u Zagrebu, slijedeći primjer tri desetljeća starijeg udruženja Women's International Art Club iz Londona, koje je promicalo interese umjetnica, uspostavljanje kontakata i međusobnu pomoć pri izlaganju. Premda se londonski Klub nešto više fokusirao na međunarodne suradnje – između ostalog, organizirao je izložbu slikarice Naste Rojc i drugih četiriju umjetnica s našeg prostora, da bi Rojc potom s Linom Crnčić-Virant inicirala nastanak slična udruženja u lokalnoj sredini – i jedan i drugi pretežno su priređivali izložbe umjetnica iz svoje sredine. Do godine 1940. održano je desetak skupnih izložbi u Zagrebu, Ljubljani, Sušaku, Osijeku i Dubrovniku. Naročito se ističe retrospektivna izložba njemačke grafičarke i kiparice Käthe Kollwitz, autorice brojnih socijalno angažiranih djela, fokusiranih na siromašne i potlačene radnike, majke s djecom i antiratne teme, koja je održana u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.
Znakovito je da rad članica Kluba nije bio nezapažen – štoviše, bio je javno vidljiv i kritiziran, ali nerijetko je stupanj kreativnosti tumačen rodnom determiniranošću, što je bila refleksija prevladavajućih stavova ondašnjih, pretežno muških pripadnika likovnih krugova. U gotovo stotinu godina otkako je formiran, značaj tog jedinstvenog umjetničkog kluba nedovoljno je bio poznat u struci, a onda i široj javnosti. Međutim, izložba autorica Dunje Nekić i Darije Alujević, koje su u organizaciji Muzeja za umjetnost i obrt predstavile temu "Jedna za sve – sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940." u Klovićevim dvorima (9. rujna – 3. studenog), donosi sveobuhvatan uvid u djela i način njihova rada.
Rad članica Kluba nije bio nezapažen – štoviše, bio je javno vidljiv i kritiziran, ali nerijetko je stupanj kreativnosti tumačen rodnom determiniranošću, što je bila refleksija prevladavajućih stavova ondašnjih, pretežno muških pripadnika likovnih krugova
Prezentirana djela potrebno je sagledati u kontekstu vremena i patrijarhalne sredine u kojima su većinom nastajala. Riječ je ponajprije o pejzažima i mrtvim prirodama, portretima i drugim motivima poput narodnih, zatim karikaturama, djelima primijenjene umjetnosti i dokumentacijskoj građi, sve iz raznih privatnih i javnih zbirki. Pored široka raspona likovne kvalitete, uočavaju se sklonosti stvarnom, predmetnom svijetu, karakteristike akademizma te poneko približavanje aktualnim slikarskim trendovima, ali ne i tolika blizina radikalnim tokovima europske moderne umjetnosti. To sugerira i da Klub likovnih umjetnica nije imao striktan umjetnički pravac, pa se izlagalo "sve što je dobro ili bar zanimljivo bez obzira na to da li je vrlo moderno ili sasma starinski i bez obzira na to kakovom je tehnikom izvedeno", kako je stajalo u njegovim Pravilima.
U pogledu onovremene kritičke recepcije i percepcije ističe se kritika Koste Strajnića, koji je pored ostalog upućivao na biološku ulogu žena i njihovu određenost za privatne sfere. "Žena je svakako manje originalna nego muškarac", istaknuo je prilikom prve izložbe Kluba utjecajni slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić. Takve stavove inspirirali su tada aktualni kontroverzni tekstovi, poput onih Otta Weiningera. Znalo se sugerirati da su slikarstvo i kiparstvo kao uzvišena i "čista umjetnost" vezani za maskulinitet, pa se prilike za žene u drugim medijima ograničavaju na "manje važna" područja, podcjenjujući žensku perspektivu. "Primijenjena umjetnost i umjetni obrt jest prava domena žene", pisao je Babić. Likovnim se umjetnicama štošta dociralo i neutemeljeno zamjeralo – primjerice, manjak autokritike kao "ženska slabost", kako je pisao Ivo Franić. Umjesto umjetnicama, članice Kluba nazivali su "damama", "gospođama" ili pak samo "klubašicama". U važnoj referentnoj knjizi, sintetičnom pregledu slikarstva 20. stoljeća, Grgo Gamulin u obradi teme i opusa članica Kluba likovnih umjetnica daje neke od primarnih podataka o djelovanju, djelima, izložbama i recepciji, nerijetko ističući da opus pojedine tek treba istražiti. Stereotipno povezivanje osobina slikanja s rodom vidljivo je kad Gamulin piše o djelu slikarice Cate Dujšin-Ribar, koje tumači kao "feminizirano slikarstvo; slikarstvo shvaćeno kao lijepo prenošenje lijepe prirode".
Nije cilj nabrojiti ni podrobno predstaviti dvjestotinjak izloženih slika 39 članica Kluba, no treba imati u vidu da su izložena neka antologijska djela, poput slike "Zima s gavranima" Naste Rojc, ali i njezin idealiziran vladarski portret kralja Aleksandra I. Karađorđevića, čija je supruga Marija bila pokroviteljica izložbe Kluba likovnih umjetnica. Mogu se pogledati neke grafike Käthe Kollwitz, majstorski izvedeni bakropisi veduta i portreta Vjere Bojničić, kao i niz vrsnih skulptura, poput "Zasanjanog dječaka" iznimno zapažene kiparice Mile Wod, čiji je opus temeljito istražila Darija Alujević. Tu su i radovi Sofije Omčikus, Mary Striborsky, Cate Dujšin Ribar, Zdenke Pexidr-Srića, Sonje Tajčević-Kovačić i drugih.
Uz slike, izložba donosi sažeto ispisane biografije čiji sadržaji nameću pitanje kako to da dosad nisu više istaknute profesionalne sudbine tih među prvima likovno obrazovanih žena koje su i pedagoškim ili restauratorskim radom doprinosile svojoj sredini. Većinom je riječ o materijalno osiguranim umjetnicama koje su formalno obrazovanje primale u školama i privatnim obukama kod slikara u Londonu, Parizu, Beču ili Zagrebu. Neke su od njih vršnjakinje minhenovaca, poput Naste Rojc, koja je tamo pohađala sate crtanja s Miroslavom Kraljevićem. Rijetko su se na obrazovanje odvažile one iz nižih društvenih slojeva, poput Tuzlakinje Adele Behr Vukić, prve školovane bosanskohercegovačke slikarice, koja je unatoč teškim uvjetima obrazovana na bečkoj ženskoj umjetničkoj školi. Naučivši raditi u teškim prilikama, nemajući sredstva za nova platna, pred kraj života premazivala je više puta iste slike.
Uvid u pravila Priređivačkog odbora izložbi iz 1932. donosi informacije i o etičkim principima Kluba: djela se biraju prema njihovoj kvaliteti, pa se "ime ne doznaje prije izbora rada", "radovi članica izvan Zagreba odabiru se prvi", a "nijedna članica ne smije izražavati svoj sud o radovima drugih, ni u slučaju ako to posjetioci od nje zahtijevaju". Nepridržavanje pravila značilo je isključenje iz Kluba koji se udružio isključivo na profesionalnoj razini, a ne ideološkoj.
Bez obzira na široki kvalitativni raspon i pretežiti izostanak naročitih modernističkih iskoraka, nekima od izloženih djela članica Kluba pripada ravnopravan kanonski status u lokalnoj povijesti umjetnosti. U tom je kontekstu ova izložba doprinos daljnjim istraživanjima njihovog rada. Djelujući unutar Kluba likovnih umjetnica, članice su se okupljale u vrijeme "kada niti naši jači kolege nisu u stanju istupati u jednoj velikoj cjelini i priredjivati složno velike izložbe", kako je u Zagorkinom Ženskom listu zapisala Nasta Rojc. O koheziji govori i prilično dugo trajanje Kluba koji je utjecao na stvaranje prostora "vlastite sobe" i time utro put sljedećim generacijama likovnih umjetnica.
