Neslavno je završio najduži štrajk u sindikalnoj praksi RH, onaj pravosudnih službenika i namještenika, većinom radnica. Njihovo vodstvo je prošli tjedan pristalo na mizernu povišicu od 12 posto na prosječnu im plaću od oko 600 eura. Primat će dakle između 70 i 80 eura više, a tražile su punih 400, što se nije činilo nimalo neumjereno, i znakovita je pritom bila očita podrška šire javnosti, u medijskim izvještajima i reportažama, dok bi te iste žene još u nedavnoj prošlosti bile naveliko čašćene etiketom uhljeba. No sindikat je svejedno prihvatio mrvice s Vladina stola, pa i nama valja razmotriti na čemu se točno prelomio ovaj slučaj.
Prije svega, nema sumnje da je najveći utjecaj među radnicama polučila Vladina odluka da štrajkašicama ne isplati plaću za drugi dio obustave rada. Ipak, ta je vrsta pritiska također potom stavljena na stol, u zadnjoj rundi pregovora, što znači da nije posrijedi mjera zasnovana na egzaktnom pravilu. Ona je povučena nakon što je već donesena, a u svakom slučaju već i gromko razglašena u javnom prostoru.
Uskrata plaće iskorištena je kao batina kojom se zaprijetilo jogunastim pravosudnim namještenicama, tj. arbitrarno iskoristiva metoda zastrašivanja i kažnjavanja. Takva neumjerena moć u rukama izvršne vlasti naspram pobunjenih radnica svakako nije nešto na što bi potonja strana ikada dogovorno pristala. Dabome, prešućuje se da je riječ o jednostrano nametnutom odnosu, gdje se za tim vidom prinude može posegnuti prema slobodnoj procjeni odozgo. Stvaranje privida zakonske neutralnosti ili čak ravnopravnosti tzv. socijalnog dijaloga, i tu je naprosto dimna zavjesa.
Nadalje, takva politička gesta vladajućih izazvala je raskol oko kolektivnog stajališta u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika. Snaga egzistencijalne ucjene pokazala se prevelikom u odnosu na akcijsko zajedništvo revoltiranih radnica. Sindikat nije imao novca za kompenzaciju njihovih životnih troškova, pa se njegov uspjeh – štrajk iz pozicije nereprezentativnosti – pokazao dvosjeklim mačem. Rekordno trajanje obustave rada prevedeno je uskoro u perspektivu dugotrajne besparice, i na tome je sve ostalo i prestalo.
Uz načelnu potporu dijela sudačkog kadra, a koji je dotad već osigurao svoje povišice, međutim, napadno je izostala pomoć glavnine sindikalnih naslova u ovoj zemlji. Izuzetak su dva sindikata iz područja obrazovanja, dok su se preostali u najboljem slučaju ušutjeli.
Strukturna razjedinjenost i zadana međusobna konkretnost odredila je strateške mogućnosti svakog od njih, pa su iskakivanja van te matrice unaprijed osuđena na usamljeništvo. Realna trajnost otpora sred brisanog prostora ne ide pod ruku s neočekivanim štrajkaškim rekordima, koliko god radnice bile opravdano revoltirane. U konačnici im je implicitno natovarena i odgovornost za novo gomilanje neriješenih predmeta u dotičnom sektoru.
Pored toga, u javnost su naposljetku prodrle vijesti o sumnjivom preglasavanju unutar samog SDLSN-a oko Vladine ponude, na relaciji između volje članova i volje podružnica. Premda teza nije službeno potvrđena, tako je u prvi plan neformalno dospjela i razložna ideja po kojoj bi prednost svakako morao imati princip "jedan član – jedan glas", naročito zbog toga što podružnice nisu ni približno jednako velike.
Ovjerena je na koncu minimalno većinska odluka da se štrajk prekine, a o svemu drugom će se radnice morati dogovoriti do jeseni, kada bi trebalo započeti pregovaranje s Vladom o njihovu statusu i pravima u širem sektorskom kontekstu.
