Negdje između sedmog i osmog tjedna štrajka kojim je imobilizirano čitavo hrvatsko pravosuđe, sudske namještenice i službenice uspjele su se izboriti za jedinstvenu vidljivost. Mediji su naime spontano odustali, bar većina njih, od navođenja same branše, odnosno grane vlasti o kojoj je riječ, u naslovima i podnaslovima tekstova o tom štrajku.
Sad se već mahom navodi tek "štrajkaši", tj. "štrajkašice" i "štrajk", bez sektorskog atributa i daljnjeg opisa, jer se očito računa da je bez ikakve dvojbe već jasno tko je i što posrijedi. I zaista jest tako: akterice tog sindikalnog bunta sad su ovjenčane neformalnim priznanjem za navodno najduži štrajk u povijesti RH, mada je posve drugo pitanje ono koliko su same željne toga tipa slave.
Sudske namještenice i službenice, dakle u golemoj većini žene, u svoju su akciju prije nepuna dva mjeseca stupile gonjene isključivo nesnosnom egzistencijalnom ucjenom. Vlada se nije obazirala na zahtjev da im se povećaju mjesečne plaće od bijednih 600 eura, štoviše, otvoreno ih je pokušala omalovažiti marginaliziranjem problema. A zatim su obustavile rad, i stalo je domalo kompletno pravosuđe, inače tako gordo i uznosito, jer bez njihova svakodnevnog angažmana – pokazalo se ovom prigodom – jednostavno ne postoji.
Vladi je dosad vjerojatno nekako i došlo iz guzice u glavu da je očajnu žrtvu možda do neke mjere i mogla ucijeniti, pa je tako tretirati izvjesno vrijeme, ali je nipošto nije smjela olako podcijeniti. Iako i sad pokušava raznim pritiscima nagnati te štrajkašice na povratak radnim obavezama, sve je izraženiji dojam da se svojom ohološću te ignorancijom dovela u pozamašnu nevolju. Morat će im značajno popustiti, sva je prilika, a premijer Andrej Plenković uopće nije načistu kako da to poduzme, i da pritom očuva sliku nepoljuljanog sebe, onoga koji bi to mogao "samo otresti, kako i inače".
Dabome, to ga ima razloga dodatno plašiti, s obzirom na ostale slične potrebe iz javnoslužbeničkog i državnog miljea. Njihov je slučaj kanio riješiti tek s prelazom u iduću godinu, a ovih se dana usuprot tome počelo govoriti i o izdvajanju pravosudnog dijela te službe pod nadležnost same dotične grane vlasti, umjesto povinovanja vladi s ostalima.
Nije to jedini efekt koji brine Vladu, ako bacimo pogled na reakciju šire javnosti koja je, ne tako davno, bila temeljito preparirana medijskim diskursom na štetu tzv. uhljeba.
Drugim riječima, sviju onih koji rade u javnom i državnom sektoru, pri čemu su iz prezrenog korpusa najprije izdvojeni vatrogasci i medicinske sestre, potom i neki drugi, a onda su zaredali ostali: učiteljice i učitelji, čistačice i čistači, te konačno radnice i radnici na šalterima, u raznim službama, prijemnim uredima, pismohranama itd.
S tim da su ove potonje uočile – primijetili su mnogi – da ipak nisu zamjenjive uvoznom radnom snagom, onom sirotinjom iz Azije koja ni ne postavlja upite o uvjetima i cijeni svog rada.
Sentiment opće javnosti tako je danas vidno nagnut u prilog radništva koje traži primjereniju naknadu za trud i znanje, a postignut je makar prešutni svedruštveni konsenzus da to nije ni blizu mizeriji od 600 eura. Uvjerenju je doprinijela svijest o sve transparentnijem rasturanju javnih financija u mandatu ove Vlade, od afere do afere, da sad ne pobrajamo sva ta zloglasna mjesta političkog i ekonomskog kriminala čiji se popis ažurira na već malne tjednoj bazi. Vlada maltretira ove žene za ukupni trošak – više je nego evidentno – koji je inače u stanju proćerdati obnoć.
Ima zato neke poetske i historijske pravde u činjenici da je baš ovu Vladu, koja sebi nasuprot nema konkurentnu parlamentarnu opoziciju, uza zid pritjerala ranije nevidljiva, a veoma ozbiljna množina ucijenjenih i podcijenjenih radnica, ne utjecajnih sudaca ili liječnika i sličnih visokouglednika.
Dok zatvaramo novi broj ovog tjednika, ne zna se točno koji će sljedeći potez odigrati premijer, ali je stav javnonamješteničkog sindikata pod vodstvom predsjednice Ive Šušković dobro poznat i nepromijenjen: ustrajno do ostvarenja zahtjeva. U međuvremenu se povela i otvorena diskusija te utvrđivanje minimuma nužnih poslova i obaveza koje se u pravosuđu moraju izvršavati bez obzira na štrajk. No to je do kraja ogoljelo nesređenost sustava za koju su odgovorne političke vlasti, pa trenutno u danom prostoru raste panika uslijed gomilajuće hrpetine novopristiglih predmeta.
Lijepo je ovih dana zabilježeno da su u svoj toj frci poneki pripadnici vrha HDZ-a i njihovih obitelji svejedno uspjeli realizirati svoje privatne poslove, odnosno progurati ih za "nužne predmete"; primjer su ministar obrane Mario Banožić i kći saborskog predsjednika Gordana Jandrokovića. U pitanju su bile nekretninske založnice, ali to ujedno u prvi plan istura problem zaustavljenog trgovanja, često i mešetarenja zemljom i građevinama, koje u nas predstavlja izuzetan segment biznisa generalno, zbog čega nervoza sad raste upravo eksponencijalno.
S te strane poslovnog svijeta nesumnjivo raste pritisak na Vladu, a zauzvrat ona diže onaj protiv štrajkašica, u prvom redu odlukom da im nastavak štrajka nakon sedmog tjedna više neće biti plaćen. Andrej Plenković zaoštrio je sukob i na liniji s Radovanom Dobronićem, predsjednikom Vrhovnog suda koji je stao na stranu namještenica, pa je prozvan da time ustvari – politizira slučaj. Sve će se neminovno politizirati i dalje, podmetanjima usprkos, ali ovaj put, zahvaljujući borbenim štrajkašicama, konačno zbog istinskog političkog sadržaja i poziva na demokratizaciju ekonomskih odnosa u RH.
