Na nedavnom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji prezentirali ste svoj novi rad s naslovom "Privatizacija javnog mirovinskog sustava i paradoks obavezne mirovinske štednje". Posrijedi je, naime, tzv. drugi stup, a vi ste ovom radnjom pokazali da je taj model inherentno štetan za ekonomiju zemlje koja ga provodi. Možete li za naše čitatelje najprije pojasniti o kojoj vrsti sustava je riječ, te kakvom točno paradoksu? O kakvoj se štetnosti radi, u tehničkom pogledu, i kolikoj šteti, po razmjerima?
Radi se o suštinskoj kritici mirovinske reforme po modelu Svjetske banke koju primarno percipiramo kroz drugi stup, ali istraživanje je šire od njegove kritike i uopće se ne bavi kritikom poslovanja obveznih mirovinskih fondova (OMF), kojom se pak bave drugi, čak i zagovornici drugog stupa. Naime, jedan od uvida istraživanja je da štetnost mirovinske reforme suštinski ne ovisi o kvaliteti OMF-ova. Šteta reforme ovisno o kvaliteti upravljanja OMF-ovima može biti manja ili veća, ali uvijek je šteta. Čak sam plasirao hipotezu da će ukupna šteta biti veća što je upravljanje OMF-ovima kvalitetnije. Zvuči kao paradoks. Dokaz te hipoteze je u modelu isplate mirovina kroz mirovinska osiguravajuća društva (MOD), što sam davno javno nazvao "tihom pljačkom epskih razmjera".
Neki su mi zamjerili da takvo izražavanje nije primjereno sveučilišnom profesoru, ali eto, opet se ne mogu suzdržati. Naime, u normalnim ekonomskim uvjetima inflacije i kamatnih stopa neto sadašnja vrijednost budućih isplata mirovina je negativna za preko 30 posto vrijednosti prenesene mirovinske štednje. Svatko tko imalo razumije financijski menadžment zna što to znači. Drugi pogled je da će MOD-ovi mirovine isplaćivati uglavnom iz prinosa na investiranu prenesenu štednju, što će opet uglavnom plaćati svi građani kroz poreze, a tek manjim dijelom će se zahvatiti u glavnicu. Uz iste pretpostavke, MOD-ovi će prosječno zadržati oko 75 posto prenesene mirovinske štednje bez ikakvih obveza i na kojoj će dalje zarađivati za svoj račun. Što je štednja veća, bit će veći i zadržani dio pa onda i ukupna šteta.
Dosadašnji ukupni oportunitetni trošak je ugrubo preko 20 milijardi eura, a u narednih 40 godina bi mogao biti preko 100 milijardi eura. Toliko smo, odnosno toliko ćemo biti siromašniji ako mirovinska reforma uspije 100 posto. Na sreću, neće
U naslovu rada dominiraju riječi "privatizacija" i "paradoks". Rad istražuje makroekonomske učinke reforme preko ekonomskih procesa koje pokreće, koji nisu očiti, ali postoje i stvaraju štetu koja isto tako nije jasno vidljiva. Tu štetu mjerim preko oportunitetnog troška mirovinske reforme koji prije mene nitko drugi nije ni spomenuo, a on se pak mjeri propuštenim BDP-om, dijelom BDP-a koji nije realiziran zbog mirovinske reforme pa smo zbog toga ukupno siromašniji. Objašnjenje je u paradoksu da unatoč porastu obvezne mirovinske štednje, ukupna štednja pada pa posljedično padaju i domaće proizvodne investicije, što vodi do manjeg BDP-a.
Nakon empirijskih istraživanja na slučaju Hrvatske koja su pokazivala štetnost mirovinske reforme bilo je potrebno dati i odgovarajući teorijski dokaz koji bi osnažio njihove rezultate, ne samo za slučaj Hrvatske već i za druge zemlje, neovisno o uvjetima, dinamici i intenzitetu reforme. Jedno moje starije istraživanje je pokazalo da je oportunitetni trošak za 2019. godinu u Hrvatskoj iznosio preko 3,5 posto BDP-a. Ni danas nije bitno drugačije, što je preko dvije milijarde eura godišnje. Dosadašnji ukupni oportunitetni trošak je ugrubo preko 20 milijardi eura, a u narednih 40 godina bi mogao biti preko 100 milijardi eura. Toliko smo, odnosno toliko ćemo biti siromašniji ako mirovinska reforma uspije 100 posto. Na sreću, neće.
Istina se prikriva ili iskrivljuje
Posrijedi je teorijsko znanstveno istraživanje čiji načelni rezultati po definiciji važe svugdje i uvijek, za materiju kakvu analizirate. No govorimo o kapitaliziranom dijelu obaveznog mirovinskog sustava koji ne postoji gotovo nigdje u ovom obliku, jer su ga druge postsocijalističke europske zemlje – kojima je s kraja 20. stoljeća ekskluzivno namijenjen – smjesta odbacile ili pak ubrzo reducirale kao mehanizam evidentno štetan po javne financije i same radnike tj. buduće umirovljenike?
Da, praktički smo ostali usamljeni u ustrajavanju na ovakvoj mirovinskoj reformi. No i u razvijenom svijetu postoje kapitalizirani dijelovi obveznog mirovinskog sustava. I najveći svjetski obvezni mirovinski fond, američki Social Security Trust Fund, upravo je takav. Svi oni danas imaju zajedničku vrstu problema uvjetovanih općom ekonomskom situacijom. Tako i spomenuti američki fond sam predviđa da će bankrotirati do 2033. godine ako ga ne spasi država. S druge strane, naš treći stup je na principu kapitalizirane štednje, ali on nije problem u smislu o kojem govorim, iako imam primjedbi i na njega. Uz te zajedničke probleme mirovinskih fondova, poseban problem je u privatizaciji javnog mirovinskog sustava, odnosno u trošku mirovinske reforme.
Suprotno drugim privatizacijama kada bi država bar nešto zaradila, u ovom slučaju država, odnosno građani, to moraju jako skupo platiti. Još jedan paradoks. Taj trošak se često naziva tranzicijski, ali on je zapravo trajan pa naziv "tranzicijski" uopće nije primjeren. Jedna njegova komponenta, tranzicijski deficit, zaista je ograničenog trajanja, ali uz nju postoji i trajni trošak financiranja tranzicijskog deficita, a posebno je poguban oportunitetni trošak koji trajno i eksponencijalno raste i ne može se kompenzirati čak ni ukidanjem reforme. Oportunitetni trošak je odraz svih financijskih troškova i drugih negativnih učinaka mirovinske reforme. Prikriven je, podmukao, rastući, vječan je i najveći te je zato najopasniji.
Problematika drugog stupa i dalje je u našoj javnosti suštinski veoma nepoznata materija, pa je više zgražanja ovih dana izazvalo evidentno osvećivanje Andreja Plenkovića jednome bankovnom fondu drugog stupa – koji lani nije htio slijediti njegove zahtjeve u vezi s imovinom Fortenove – nego što je u ovih više od dva desetljeća sveukupno izazvala sama činjenica postojanja jednoga tako štetnog modela mirovinskog sustava. Svejedno, ne može se reći da je slučajno nepoznata, a i sami ste u tome doživjeli medijsku ignoranciju proteklih godina?
Sigurno je da se istina o štetnosti mirovinske reforme sustavno prikriva ili iskrivljuje, počevši od politike, većine znanstvene zajednice, glavnostrujaških medija, nezavisnih analitičara, stručnjaka za tržišta kapitala i koga još sve ne. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji se usude o tome javno kritički govoriti. Uzeću si za pravo da sam među njima najustrajniji, najsustavniji, najargumentiraniji i najglasniji unatoč ignoriranju, podmetanjima i osobnim uvredama. Istina za koju se borim je prevažna da bi me navedeno pokolebalo.
Poznato je da sam za ukidanje drugog stupa, ali sam i jasno protiv nacionalizacije. Razlog za ukidanje je šteta koju nanosi, a ne preferiranje državnog nad privatnim
Za veliku većinu medija sam persona non grata, čast izuzecima, pa sam prinuđen istinu širiti putem društvenih mreža. No tu me čeka još jedno razočarenje u vidu podrške velikog broja tzv. običnih ljudi mirovinskoj reformi. Oni su pritom pod jakim utjecajem s jedne strane narativa o privatnoj imovini, a s druge strane općeg nepovjerenja u državu. No činjenica da me još nitko godinama nije argumentirano demantirao govori mi da sam potpuno u pravu. Oni koji su me pokušali opovrgnuti vrlo brzo su se povlačili pred snagom mojih argumenata.
Ni znanstvenici se nisu iskazali, i najprije se dugo nije moglo pročitati nikakvu ekonomsku analizu, izuzev rada Snježane Andrijević kojim je pokazala da je drugi stup štetan po osobne financije korisnika. Valjda jedino Gojko Bežovan – profesor socijalnog rada, čak ne ekonomist – odavno sustavno kritizira takvu mirovinsku politiku i reformu. Tako ni vi u ovom radu gotovo da niste imali što navesti, bar ne od starijih domaćih referenci u popisu literature, osim što se vaši kolege nisu nešto pretrgli od interesiranja ni nakon vašeg izlaganja?
Moje istraživanje je jedinstveno u svijetu. Nitko se do sada nije bavio makroekonomskom analizom mirovinske reforme pa nema ni relevantnih referenci. Postoje brojne kritike mirovinske reforme, ali se uglavnom bave samo financijskim aspektima. Moje istraživanje ide korak dalje, dublje. Snježana Andrijević je prva napravila ozbiljnu analizu, ali, nažalost, nije objavila znanstveni rad. Uz to mi se čini da je i za to platila visoku osobnu cijenu. Referencirao sam radove kolega Bežovana, Jurčića i Samodola, ali više da im odam priznanje za kritiku mirovinske reforme nego što se tiču samog istraživanja. Razočaran sam reakcijama na moje izlaganje u Opatiji. Nije bilo javno ni komentara ni pitanja. Samo poneka pohvala na marginama i u povjerenju.
No velika je stvar što je rad ipak objavljen, iako sam razočaran njegovim tretmanom u samom zborniku. Naime, ovaj rad je mogao biti objavljen kod poznatog svjetskog izdavača nakon što je prošao provjeru kao niti jedan drugi znanstveni rad. Prethodno je ovo istraživanje predstavljeno na dvije međunarodne znanstvene konferencije, na njega nije imalo primjedbi ni šest svjetski priznatih profesora ekonomije, među njima i jedan nobelovac. Svi meni poznati domaći znanstvenici su privatno i javno pozvani da se očituju o istraživanju. Nažalost, jako malo ih je odgovorilo na moj poziv, ali su svi oni imali konstruktivne sugestije da rad bude kvalitetniji, na čemu im i ovako zahvaljujem.
Pitanje nacionalizacije
Jedna navodno neovisna udruga koja se u većini medija nekritički poima kao relevantna analitička organizacija, iako je evidentno posrijedi marketinški servis bankovnih fondova, nedavno je uznastojala podići opću uzbunu zbog Vladine želje da drugi stup "nacionalizira" pomoću tzv. alternativnih investicijskih fondova, inače zaista sumnjivih. Ipak, to ne znači da bi svako ukidanje ili "nacionalizacija" bili negativni, kao što oni sugeriraju; gašenjem drugog stupa mogle bi se, na primjer, vjerovničke obaveze prepustiti HZMO-u?
Poznato je da sam za ukidanje drugog stupa, ali sam i jasno protiv nacionalizacije. Razlog za ukidanje je šteta koju nanosi, a ne preferiranje državnog nad privatnim. Utoliko sam i protiv osnivanja spomenutog fonda, ali ne iz razloga koji se apostrofira u izjavama članova udruge. Pitanje nacionalizacije je iznimno delikatno, na što javnost negativno reagira, pa se ona i ovom prigodom stavlja u prvi plan iako osnivanje spomenutog fonda nema nikakve veze s nacionalizacijom. Dio kritike koji se odnosi na osnivanja spomenutog fonda stoji, ali ona vrijedi i za OMF-ove. Pojednostavljeno, kako sam ja za ukidanje OMF-ova u sklopu ukidanja mirovinske reforme, utoliko sam i protiv osnivanja novog fonda, koji pak vidim kao svojevrsnu igračku za politički podobne kadrove.
Prve pukotine u monolitnom političkom tretmanu drugog stupa mogle su se uočiti s prvim znacima krize 2020. godine, one pandemijske, kad je tadašnji ministar financija Zdravko Marić najavio mogućnost njegova ukidanja, a ujedno su svoj ranije probankovni stav o tome korigirali i pojedini ekonomisti. S vremenom je i po toj perspektivi napadala prašina; banke i osiguravajuća društva opet su se pokazali jačima od Republike Hrvatske. Što predviđate kao budućnost drugog stupa ovdje, koji ishod – hoćemo li ga odbaciti ili nastaviti podržavati?
Mislim da se svijest o štetnosti mirovinske reforme ipak širi, ali bojim se da smo još daleko od kritične mase potrebne za promjene. Na početku pandemije sam predviđao krizu mirovinskih fondova i samourušavanje mirovinske reforme. Stvari su išle u tom smjeru, ali kada je broj onih koji su birali povratak u prvi stup dosegao skoro 95 posto, najprije su intervenirali MOD-ovi na svoju "štetu", a sad im se pridružuje i država koja javnim novcem namjerava spašavati reformu. Prema dominantnom narativu, mirovinska reforma će rasteretiti državni proračun u budućnosti, ali stvar je potpuno drugačija. Potpuno uspješna reforma bi trajno generirala dodatni deficit u prvom stupu od oko 0,3 posto i preko jedan posto BDP-a u državnom proračunu, što je oko 600 milijuna eura godišnje.
Razlog za prvo je da se prvi stup trajno odriče više novca zbog neuplaćenih doprinosa nego što će iznositi uštede zbog neisplate dijela mirovina. To je posljedica malog faktora zamjene, odnosa prve mirovine i posljednje plaće. Razlog za drugo je trajni trošak financiranja reforme, odnosno kamata na javni dug koji je generirala, a što će buduće generacije plaćati kroz poreze. Na sreću, povratak u prvi stup to umanjuje. Što se više umirovljenika vrati u prvi stup, šteta će biti manja. Nastojanje države da kombinirane mirovine učini privlačnijima rezultirat će većom ukupnom štetom za sve.
