U iščekivanju krizne lavine koja će najesen pomesti hrvatsku ekonomiju, s jednako unesrećenom globalnom, desperatno se razmatraju svi mogući resursi za spas. Udar nikad nije bio tako mjesecima unaprijed izvjestan baš svima: nema prometa, tržišta su na koljenima, javni prihodi bilježe historijske minimume, državni budžet šuplje odzvanja, kao i oni lokalni. Veliko je pitanje otkud će se do kraja godine izdržavati zdravstvo i školstvo, servisirati komunalna infrastruktura, isplaćivati mirovine. Jedno od rješenja koja preostaju, međutim, tiče se upravo pitanja mirovina, a formula glasi, otprilike, da će za njih biti novca jedino ako se mirovinska štednja – prestane uplaćivati.
Takav manevar čini se možda paradoksalnim, ali samo ako se ne zna ništa o funkcioniranju mirovinskog sustava prije krize. Posrijedi je dakako njegov notorni drugi stup, tj. četvrtina obaveznih radničkih davanja za mirovine koja se povjerava bankovnim fondovima u vidu individualne osiguranikove štednje, e da bi mu je oni plodili i gojili na tržištu.
Drugi stup se u dva desetljeća postojanja iskazao kvalitetnim samo u reklami banaka koje su ga zbog svog interesa nametnule metiljavoj hrvatskoj ekonomskoj politici. U stvarnosti, on je najveći pojedinačni generator javnog duga, jer se država zbog tog izdvajanja mora zaduživati da bi isplatila aktualne mirovine, a zadužuje se kod istih rečenih banaka. Niti željena oplodnja nije išla kako se tvrdilo da hoće, osim što smo u međuvremenu shvatili da tzv. štednja uopće nije to što je kazano, jer je ni u kojem trenu nećemo imati pravo u cijelosti preuzeti, da ne spominjemo ostala nemanja prava u toj priči. I sve se to još moglo nekako podnositi dok su javne financije bile u koliko-toliko valjanoj kondiciji, moglo se ispredati bajke za uspavljivanje operušanog naroda. Sad više toga nema, i razni benevolentni promatrači stanja u hrvatskom mirovinskom sustavu neminovno se okreću izlaznoj strategiji.
Kako bi ona mogla ili trebala izgledati, pokazala je već ranijih godina golema većina postsocijalističkih zemalja EU-a kojima je drugi stup bio prepisan kao lijek. One su ga ugasile ili drastično smanjile davanja u nj, pa i naši političari te ugledni ekonomisti danas odjednom razmatraju ono što se ovdje često naziva i nacionalizacijom. No demontaža drugog stupa značila bi naprosto obustavu njegova punjenja s preko šest milijardi javnih kuna godišnje, dok sama država ne bi s te hrpe imala uzeti ništa doli potraživanja.
Naime, u drugom stupu novca baš i nema, što je dosta logično ako se vratimo nekoliko rečenica unatrag: država je morala nadoknađivati izgubljena sredstva za mirovine, pa se stalno zaduživala. Najveći udio transfera realiziran je u državnim obveznicama, i stoga bi razvikani bauk nacionalizacije značio nimalo spektakularno izravno preuzimanje duga pod svoje. Vjerovnik države bi mogao postati npr. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, a obveznice bi mu se isplaćivale onako kako koja tura radnika-osiguranika-štediša odlazi u mirovinu.
Što onda znači nedavna izjava Danijela Nestića iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, jednog od važnijih pobornika drugog stupa, da novcem ‘koji će sad stizati u drugi stup (…) treba kupovati obveznice i to bi možda pomoglo’, ako su obveznice uglavnom kupovane i dosad, a da to nikom pomoglo nije ili, hajde, nikom izuzev bankama? To znači da bankovni iluzionisti više nemaju trikova u rezervi, i da se priprema odstupnica za napuštanje drugog stupa. Ipak, ako se Nestićeve riječi doimaju nepotpunim u tom smislu, iskaz ministra financija RH Zdravka Marića definitivno je bio dorečen.
‘Ono što je do jučer bilo nezamislivo, danas je zamislivo’, rekao je Marić na medijski upit o mogućem ‘podržavljenju’ drugog stupa, i to već početkom travnja, kad je ekonomija bila tek dva tjedna u blokadi. ‘Sve je na stolu’, dodao je on pripremajući nas na iznenadni obrat u dugogodišnjoj opsjeni na temu naše ‘štednje’ i ‘plođenja’.
Ovdje pak treba napomenuti da buduća kooperacija banaka i političkih vlasti svejedno prijeti da bude odvučena u drugom smjeru, do konačne pljačke javnih dobara, ulaskom fondova u vlasništvo nad velikim državnim poduzećima s izlikom kriznog menadžmenta države. Ta je opasnost ionako prisutna stalno, ali ovom prilikom zadržat ćemo se na novoj perspektivi, onakvoj kakvu zazivamo poduži niz godina, mada se o njoj u glavnini hrvatskog medijskog prostora nije smjelo pravo ni misliti. Reprezentirana je dakle izjavama (neo)liberalnih aktera čije su i najmanje oscilacije dobar indikator za stanje uma na financijskoj sceni. Između mnogobrojnih formalnih tumača i neobaveznih komentatora mirovinskog predmeta, kao jedan od najzanimljivijih izdvaja se danas Željko Lovrinčević, još jedna vedeta Ekonomskog instituta u Zagrebu.
Na spomen eventualne nacionalizacije, Lovrinčević je krajem prošlog mjeseca konstatirao: ‘Kad god se potegne pitanje drugog stupa, to se doživljava kao ‘bogohuljenje’, ali ja ne znam koji bi drugi izvor financiranja mogli imati u ovom trenutku, ako ga netko zna, neka mi kaže.’ Ni manje ni više, prema tome, nego heretički je avangardno istupio sad ovaj ekonomist, iako smo u proteklom desetljeću u Novostima citirali barem tucet njegovih kolega – odreda imena od javnog ugleda – koji su se iste hule dosjetili nešto ranije, ali nisu to imali čestu mogućnost negdje drugdje iskazati.
A sam je Lovrinčević zanimljiv u ovom slučaju i kao modelska figura vjerojatnog razvoja suvremene hrvatske ekonomske misli po pitanju mirovinske politike. No bez obzira na temeljno protržišna stajališta s kojih je polazio, on je već samostalno prošao sve ono što će većinu hrvatskih ekonomista tek dočekati – servirano u obliku novoga poželjnog diskursa. Jer neće li ubrzo valjati nekako i rastumačiti ova dva nesretna desetljeća forsiranja upravo suicidalnog – s pozicije javnih financija – profila mirovinskog sustava? ‘Dugoročno će fondovi imati pozitivne prinose’, govorio je Željko Lovrinčević 2008. godine, u osvrtu na jednokratni pad rezultata drugog stupa, dodajući da ‘nema ništa dramatično’ u tim posrtajima, i da ‘ne treba dizati paniku’. Ipak, godine 2014. isti ekonomist uviđa kamo to vodi, i predviđa nužnost neutralizacije drugog stupa, mada je skeptičan prema daljnjim ekonomsko-političkim implikacijama zahvata.
Komentirajući neizvjesnu reakciju Europske komisije na pretpostavljeno vraćanje mirovinskih financija iz privatnog sektora i s tržišta natrag pod okrilje države, Lovrinčević tad rezignirano zaključuje: ‘Ako to dopusti, EK će čitav europski mirovinski sustav pretvoriti u sustav socijalne pomoći.’ No ta nam je vizura dragocjena imamo li na umu da je mirovinska politika prije kapitalizacije kroz drugi stup i bila više dijelom socijale negoli komercijale. Ono što je u tom kontekstu bilo natureno kao anomalija jest upravo tržišno kockanje sredstvima za elementarnu životnu sigurnost, pa će se mirovinsko pitanje u političkom pogledu samo vratiti doma.
Pažljiviji će čitatelj primijetiti, u odnosu na ono doba, da EK već stubokom mijenja svoju fiskalnu agendu, vraćajući se regulaciji naspram liberalnog hazarda. I taj izbor je dosad bio politika, a ne tobožnja naddruštvena tehnička datost, pa je tako i ovaj, i zato Bruxelles bez puno napora iznenada gazi sve ono što je do jučer propagirao kao apsolut. Hrvatska će se u tu novu fiskalnu i socijalnu normalnost morati uklopiti najprije po pitanju drugog stupa, dok možemo zaboraviti npr. intervencije u zabran braniteljskih i drugih povlaštenih mirovina. No premda je svaki rezon i moment za ukidanje drugog stupa dobar, treba reći i da smo propustili to učiniti s nekih boljih polazišta, a sad naprosto kriza dolazi po svoje.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
