Značajnu ulogu u cijeloj onoj predstavi oko preprodaje najvećeg pojedinačnog paketa dionica Fortenove, nekadašnjeg Agrokora, dobili su fondovi drugog stupa hrvatskog mirovinskog osiguranja. Jedan od njih svrstao se u toj podjeli među negativce ili bar sumnjivce, odmah uz misterioznog kupca iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Vrijedi zapaziti i taj najednom zjapeći globalni kontekst, valjat će nam za kasnije razmatranje, a u kojem se pojavljuje navodno uspješni investitor Saif Alketbi. On tako služi i za internacionalizaciju dramaturgije, unoseći dašak instant-egzotičnog spram ovdašnje publike, nešto poput onog menadžera Filipinca u ranoj fazi Agrokorova konačnog udesa. Antonio Tony Alvarez III., istini za volju, bio je čak ponešto realnija akvizicija na čelu koncerna od ovog sad lika.
No fokus osvrta stavit ćemo ovdje na mirovinske fondove koji na pozornicu stupaju tek jednom nogom, još prije Alketbija, skriveni iza kulise, i onda se povlače sasvim, bez jasnog tumačenja. Takav će uzmak izazvati silnu uznemirenost među ostalim licima, te postati predmet određene istrage, ili u najmanju ruku kontrole po nadležnoj državno-regulatornoj agenciji.
Kolebljivi protagonist odaziva se na ime AZ, te je izdanak njemačke osiguravajuće kuće Allianz, jednog od najvećih financijaških subjekata na hrvatskom tržištu. Između njih i talijanskog UniCredita pretače se ujedno, zadnji put prije par mjeseci, vlasništvo nad Zagrebačkom bankom. Detalji te vrste nisu nam za potrebe ovog pregleda toliko bitni, ali treba uočiti da četiri postojeća mirovinska fonda u Hrvatskoj drže najveći ovdašnji bankovni ili osiguravateljski igrači.
Svejedno, ni tri od četiri nisu zajedno bili dovoljno jaki, u momentu kad se povukao taj jedan, da se bez njega upuste u preuzimanje 42,5 posto vlasništva nad Fortenovom, tj. paketa vrijednog približno pola milijarde eura. Hrvatski premijer Andrej Plenković umalo se na to srušio preko ograde svoje lože, i danima potom bavit ćemo se (i) Vladinom ulogom u tom fijasku. Ipak, a tu dolazimo do naše izdvojene priče, nitko, ili valjda gotovo nitko, nije primijetio da s najvećim problemom imamo posla već i prije toga. Fondovi su sami po sebi krucijalna činjenica zbog toga što drže u posjedu oko 130 milijardi kuna radničke štednje za mirovinu, ali oni po iole zdravoj ekonomskoj i socijalnoj logici uopće ne bi smjeli postojati.
Možemo dakle manje ili više suvislo diskutirati o tome kako su fondovi poslovali ili morali poslovati u ovom ili onom primjeru, naravno. Hrvatska strateško-ekonomska nevolja započinje tamo gdje pritom apsolutno zaboravljamo, i upravo to činimo zadnjih 20 godina, da je naopaka već temeljna ideja njihova suštinskog funkcioniranja, njihov modus operandi. To smo u prošlom broju ovih novina samo ukratko natuknuli, ali i prethodno čitavo desetljeće mnogo puta obrazlagali, pa ćemo se sad odmaknuti od središnjeg spota koji osvjetljava prizorište komada s Fortenovom i obratiti pažnju na pokrajnje, opskurne dijelove scene, tamo gdje se odvijaju zaklonjeni rukavci radnje, te ponoviti gradivo. Ako tražimo istinsku napetost u hrvatskoj ekonomskoj politici, ona se zapravo nalazi tamo, ne u žiži pompozne inscenacije.
Registriran je dosad čitav niz slučajeva u kojima su fondovi poslovali na vlastitu, u stvari našu štetu, a na korist poslovanja matičnih im banaka. Popis je razmjerno poznat, i uobičajeno se tu nabrajaju Ingra, Nexe, Dalekovod, Credo, Magma, Optima, Metronet itd.
Analogno tome, sama se drama oko Agrokora u biti sastoji u tome da je čak i rasplet odigran bitno ranije, što se tiče Hrvatske, a ove sad kretnje izvode njihovi daleki odrazi. Razumljivo je što nam koncern pod kapom Fortenove ipak još uvijek privlači iznimnu pažnju, sve dok upravlja glavnim ovdašnjim prehrambeno-proizvodnim resursima. No ti su resursi izgubljeni, kad se radi o vlasništvu nad njima, ako gledamo iz pozicije ovog društva. Vlasništvo služi u prvom redu kontroli raspodjele ostvarene dobiti, odnosno toga kome će sve ona pripasti. E pa sad zamislimo otprilike par desetaka puta veću vrijednost, a koju smo također ispustili iz ruku, uslijed podaništva najgorim emanacijama tržišta i kapitala u režiji duopola HDZ-SDP, i suočit ćemo se s pravom srži pojave koju nazivamo drugi stup.
Nekako baš u vrijeme razotkrivanja zahvata nad Fortenovom dobili smo novi bolan dokaz perverznosti ideje da obavezna kapitalizacija mirovinskog doprinosa može budućim penzionerima osigurati kakav-takav prosperitet. Drugim riječima, da će dugoročno operiranje tim novcem na tržištu dionica i državnih te korporativnih obveznica zavidno uvećati izdvojenu svotu. Sustigla nas je naime vijest da je imovina faktično privatnih fondova u koje od 2001. godine odvajamo četvrtinu mirovinskog doprinosa otkupljenih vrijednosnica samo ove godine pala za četiri milijarde kuna, s preko 133 milijarde kuna na oko 129 milijardi. U radosno doba iskazivanja dvojnih cijena uoči stupanja Hrvatske u eurozonu, lako je izračunati da taj iznos znatno premašuje cijenu spornog paketa suvlasništva nad Fortenovom.
No kako vole isticati komercijalni oglasi, ni to nije sve, kao što nije ni spoznaja da je ovo treća ili četvrta kriza sličnih razmjera, uz više manjih u navedenom razdoblju. Javnobudžetsku rupetinu otvorenu permanentnom uplatom fondovima država krpa isključivo zajmovima, uz manjak za isplatu aktualnih mirovina zbog kojeg se ionako mora stalno zaduživati. Cijena tog kreditiranja, ukratko, veća je od prinosa koji fondovi realiziraju za tobožnju korist budućih penzionera. Stanje javnih financija prouzročeno tako osmišljenim financijskim mehanizmom kompenzira se fiskalnim mjerama od kojih stradavaju najširi slojevi iste populacije radnika te osiguranika. Bilo bi još i dobro kad bi se na tome stalo, ali ni dvostruko dno ne predstavlja kraj takvog pada. Država se nadalje postavlja kao da od svega ipak imamo nekakvu korist u vidu poticanja domaće privrede na burzi.
Na tom mjestu približavamo se pitanju strukture ulaganja fondova i pretvaranja živog novca u njihovu imovinu ili našu navodnu štednju. Fondovima je politički, a spočetka posve dogovorno, zadano da to budu ponajprije državne obveznice, pa oni svoje poražavajuće rezultate najčešće opravdavaju nemogućnošću šireg ulaganja na tržištu dionica. Imovina im se stoga sastoji od približno dvije trećine državnih obveznica, dok preostala trgovina pokazuje kako bi izgledalo kad bi više investirali u kompanije. Registriran je dosad čitav niz slučajeva u kojima su fondovi poslovali na vlastitu, u stvari našu štetu, a na korist poslovanja matičnih im banaka koje simultano kreditiraju određena poduzeća ili pak ilegalno manipuliraju dionicama na Zagrebačkoj burzi. Popis je razmjerno poznat, i uobičajeno se tu nabrajaju Ingra, Nexe, Dalekovod, Credo, Magma, Optima, Metronet itd. Za ovu prigodu, međutim, teško je ne prisjetiti se debakla otprije četiri godine, kad se ispostavilo da je dio fondova previše izložen burzovnoj vjetrometini preko ulaganja u Ledo i tad već urušeni – Agrokor. Otad potječe i konkretno nastojanje hrvatske izvršne vlasti da utječe na relaciju između fondova i dotičnog koncerna s kojim je također uprskala koješta.
Predstava oko preprodaje najvećeg pojedinačnog paketa dionica Fortenove (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
Teško je utoliko i procijeniti je li bolje kad se politika upliće u poslovanje drugog stupa ili ne, osim što bi moralo biti očito da je kvaran ponajprije startni rezon njegova postojanja. Povjeravanje mirovinskog doprinosa bankovno-osiguravateljskom kartelu nije ništa doli kockanje s izvjesno nepovoljnim ishodom na duže staze, s državnim nadzorom i uvjetovanjima ili bez toga. O tome svjedoči danas nanovo aktualizirana funkcija Hanfe, regulatora koji je samo legitimirao neprihvatljive radnje, tek povremeno dijeleći formalnu kritiku, još od vremena svoga šefa Ante Samodola koji će naknadno postati nešto nalik svjedoku-pokajniku naspram takvog sustava. Samodol je tako 2007. godine propisao tzv. zajamčeni prinos fondova na -6 (minus šest!) posto ponderiranog im prosjeka za iduću godinu. Krivnja za gubitak je zatim pripisana globalnoj krizi, ali ne smije se zaboraviti da štetu za poslovanje nikad nisu pretrpjele same banke, naprotiv. One su ovdje zastupljene mimo svakog rizika, uz garantirane naknade, pa i spomenuti bankovni paralelni biznis, te činjenicu da nam za golemi novac koji im prelazi preko tzv. skrbničkih računa na putu između javnog budžeta i fondova ne isplaćuju ništa izuzev mizerne a vista stavke.
Ante će Samodol naknadno izaći izvan kruga vinovnika počinjenog financijskog nedjela, uz javni iskaz da "netko mora ljudima reći istinu" i da se želi "ujutro miran pogledati u ogledalo". Potresnu njegovu ispovijest ovdje evociramo jedino zato da bismo naglasili da je on ispao još i najbolji od čuvara naše mirovinske nazovištednje. Može se onda lakše pojmiti kakvi su ostali, npr. ovi kojima se danas prepušta revizija procesa oko Fortenove, ako ta uopće ima smisla.
Stvarni oponenti drugog stupa, možda ukupno petnaestak javnih imena čiji smo stav ovdje više puta publicirali, u konačnici su ostracirani. Maksimalno im je otežan pristup najvećim medijima kad je posrijedi ova tema, i čak se nerijetko izvrgavaju poruzi u javnom prostoru kontroliranom odozgo. Uz ovaj članak objavljujemo komentar jednog od takvih koji spadaju među najaktivnije i najanalitičnije stručne kritičare.
Na koncu, osmotrimo što se nudi za protuotrov kontra efekata drugog stupa, naročito s obzirom na neizvjesnost s inflacijom koju fondovski prinos nije mogao lako pratiti ni dok se kretala oko prosječne decenijske stope, kamoli da nam osigurava dodatni pristojan rast nakupljene imovine. U pravilu se nudi uvijek isti set rješenja, ako govorimo o dominantnom zagovoru, a taj uvijek biva liberalan u ekonomskom pogledu.
Podcrtat ćemo dvije glavne sugestije, pri čemu se jedna tiče strukture fondovskih ulaganja, pa se izlaz traži u iskoraku na globalno tržište dionica. Naizgled bi suvlasništvo nad boljestojećim stranim kompanijama donijelo nešto mira i dobra, ali se tako zanemaruje posljedica odljeva kapitala u inozemstvo. Ujedno bi se anulirala zamisao pokretanja hrvatske privrede pomoću drugog stupa, koja nije kvalitetno djelovala, ali je predstavljala njegov ekskluzivni alibi. No to će ionako biti omogućeno skorim uvođenjem eura u RH i obaranjem monetarne brane, te ćemo imati priliku osjetiti učinak i te mjere. Pa kao što arapski prekupac danas služi da bi se vrijednost Fortenove sakrila u mešetarskoj kombinatorici po bijelome svijetu, tako će se i ulaganja mirovinske štednje iz ove atrofirale provincije utopiti u međunarodnim vodama.
Upravo to predstavlja onaj potencijalno impresivan globalni, zapravo varljiv kontekst s početka ovog teksta, ako se pita nas. No definitivno se ne pita, kao ni za drugi nametljiv prijedlog hrvatskih ekonomsko-političkih opinionmejkera koji se dade svesti na povećanje izdvajanja u drugi stup. Tu se već zavjesa spušta, a gledateljstvu koje podjednako nitko ne pita ništa ostaje da si samostalno predoči što slijedi iza nje.
Garača: Sve što Vlada čini i predlaže je pogrešno
Najveću odgovornost za ovakvo stanje mirovinske reforme imaju dvije najjače političke opcije koje su je uvele i kontinuirano je podržavaju. Pritom najveću odgovornost snosi aktualna Vlada, koja ipak postaje svjesna neodrživosti postojećeg stanja pa se angažira na različite načine da spasi nešto što se spasiti ne da. Nije mi načelno sporno što se Vlada miješa u funkcioniranje mirovinske reforme jer je najodgovornija za njen uspjeh ili neuspjeh, ali je sporno na koji način i oko čega se miješa. Drugi mirovinski stup ipak nije običan privatni biznis jer je za državu strateški važan i neraskidivo vezan za javne financije. No sve što Vlada čini i predlaže je pogrešno, od miješanja u operativno upravljanje fondovima do pripreme izmjena zakonskog okvira, jer joj je glavna briga prikriti temeljni neuspjeh mirovinske reforme. Pritom se vodi kratkoročnim političkim interesima koristeći populističku retoriku, a ne strateškim ekonomskim interesima i zapravo na njihovu štetu. Odgovornost Vlade proteže se i na Hanfu, preko imenovanja njenog čelnog čovjeka, koja je sljedeća na listi odgovornosti za ovakvo stanje. Propustila je niz situacija kada je morala intervenirati. Trenutno se pak Hanfa angažira oko jedne nerealizirane transakcije i traži problem tamo gdje ga nema, osim što nije realiziran jedan politički cilj Vlade. Skreće se pozornost s glavnog problema, ekonomske opravdanosti spornog investiranja, štiteći tako one koji su, vjerojatno pod pritiskom Vlade, to htjeli provesti – izjavio je za Novosti profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu Željko Garača.
