Najave i nagovještaji velikih privatizacijskih pothvata učestali su u posljednje vrijeme toliko da se čovjek mora povremeno upitati spominju li se to stalno jedni te isti ili je riječ o lančanom udaru. No automatski zato upada u oko i činjenica da se oni svejedno u javnom prostoru i dalje tretiraju pojedinačno i odvojeno, umjesto da progovorimo o kumulativnom efektu i evidentnom trendu, iznova fiksiranom na nebu domaće ekonomske politike. Netko bi zatim primijetio i da ista strategija ovdje traje već preko dva desetljeća te da su razmjerna zatišja tokom kojih izgubimo jedino Imunološki zavod ili Končar ili poneku luku ustvari tek cikličke oscilacije.
Zalagao sam se da hpb ostane u državnom vlasništvu i da se okrupni s Croatia bankom i još nekim komponentama. Ali već je i Croatia banka prodana po besramno niskoj cijeni. Također, hep bi morao ostati okosnica domaće energetike – ističe Drago Jakovčević
Sad smo dakle iznova u fazi malo oštrijeg uspona; na ponudbenu hrpu, kao u dvorišnoj rasprodaji, nabacuju se isključivo uvjerljivi nacionalni kapitalci. Posljednji među njima jest Hrvatska poštanska banka, žalosni jedini preostatak državnog financijskog sektora, nakon privatizacije Croatia osiguranja i Croatia banke. Oko nje se prvih tjedana ove godine podigla nemala dževa, a ponajviše kad je Ivan Lovrinović u opetovanom nastupu rastumačio zašto Ured za korporativne komunikacije HPB-a nije vjerodostojan u demantiju njegove tvrdnje o planu zakulisne privatizacije kroz naoko bezazlenu dokapitalizaciju.
Prvo, namaknuti potencijal iskoristio bi se za spašavanje posrnule Jadranske banke iz Šibenika, koju je za dno zakucalo neumjereno šurovanje s Agrokorom. Ali to je manje kardinalan dio priče, pa obratimo pažnju na daljnje objašnjenje predmeta, nakon kojeg su i Vladini projektanti te operacije donekle ustuknuli i pritajili se. Oni tvrde, naime, da će država svakako ostati većinski vlasnik, iako ne otkrivaju kakve bi točno imali ovlasti budući krupniji suvlasnici, mirovinski fondovi u rukama najjačih ovdašnjih banaka. A njima se u ovom slučaju smiješi pozicija kakvu je svojevremeno dobio MOL u Ini – ključni višak upravljačkih prava koja ne proistječu direktno iz suvlasničkog udjela. Usput je hrvatska javnost mogla čuti i dodatno korisno tumačenje mirovinskih fondova koji nipošto u realnosti nisu nekakvi templarski posvećeni čuvari naših mirovinskih osiguranja na hirovitom tržištu. Oni su naprosto eksponenti krupnog kapitala, pritom stranog – mada to u ovome nema presudni značaj – pa treba znati da će im njegov interes uvijek biti na prvome mjestu. Takva pozadina namjerene prodaje HPB-a, uostalom, upotpunjena je najavljenim uvjetom po kojem bi se tobožnji građani mogli uključiti u tu privatizaciju samo ako raspolažu iznosom od minimalno 780 tisuća kuna.
Malo prije HPB-a pak reaktualizirala se stara vijest o skoroj djelomičnoj privatizaciji HEP-a, neprijeporne kičme hrvatske energetike, pritom i golemog proizvođača. I kaže se da bi dobit od 25 posto HEP-a, čime kupac preuzima kontrolni paket, bila iskorištena za povrat Ine u hrvatsko državno vlasništvo. Drugi navodni krucijalni rezon jest potreba da se jačanjem suvlasništva bolje regulira ne baš zadovoljavajući menadžment te kompanije podložne stranačko-političkom tutorstvu i stresnim efektima promjena državne vlasti. Baš kao da se posve zaboravilo kakvu je sreću takvo jedno suvlasništvo donijelo Ini, osim što je pitanje je li danas sama Ina zaista vrijedna potkopavanja najpotentnije preostale industrije. Ali nismo zaboravili i da nam je isti model privatizacije HEP-a, prodajom četvrtina dionica kroz inicijalnu javnu ponudu, s istih pozicija sugeriran i prije negoli se pozivalo na Inu.
Pokazalo se da privatizacije nisu baš uspješne, jer ne vidimo velik razvoj i povećanje broja zaposlenih nakon prodaje. A prodaja radi prodaje je uvijek loša. Osim svega, jednom kad vlasništvo pređe u strane ruke, teško ga je vratiti – kaže Neven Vidaković
Od primjera za ovu ruku ostaje nam Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, impresivni proizvođač vlakova i mostova i tvornica, kojeg je Vlada krajem prošle godine skinula s liste strateških poduzeća u kojima je država, s gotovo 40 posto dionica, najveći suvlasnik. I dok takva odluka može odgovarati Nenadu Bakiću, najvećemu manjinskom dioničaru Đakovića, ostaje neopravdanom prodaja iz kuta nacionalne ekonomije kakva bi razvojno svakako trebala državnu prisutnost u bitnim segmentima nekoliko industrijskih grana. No zaustavit ćemo se načas u podsjećanju na razloge nekomercijalnog razmišljanja o ovoj materiji, jednako kao što ćemo tek spomenuti da netom licitiranih tvrtki s Vladina popisa ima još, npr. Croatia Airlines ili ACI. Prepustimo malo riječ ekonomskim stručnjacima, mimo diskusije o generalno-političkom kontekstu prodaje svega javnog, da čujemo koju učenu o tehnici privatizacije. Drago Jakovčević s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu najprije ističe da se već i principijelno protivi brzim privatizacijama iza kojih ne stoji jasno opravdanje iz perspektive ukupne privrede.
- U našem slučaju vidimo da država tome pristupa površno, da nikako ne zna baš najtočnije što bi sve željela, a što ne. Osim toga, da ne govorimo kako nema smisla prodavati u vrijeme dok je tržište nepovoljno i nestabilno, dok vrijednost imovine pada. Drugo je pitanje jesu li sve te firme zaista strateške. Nadalje, o HEP-u možemo govoriti prvenstveno ako je sigurno da će prodaja ostati na tih 25 posto - kaže Jakovčević.
- Što se tiče HPB-a, osobno sam se ranije zalagao da ne samo da ostane u državnom vlasništvu, nego da se okrupni s Croatia bankom i još nekim komponentama. Pa da ova država ima svoj konglomerat u financijskom sektoru, onako kao što to imaju jače države. Ali već je i Croatia banka prodana po besramno niskoj cijeni i sad ova vlast ne zna što bi s HPB-om. Vidjet ćemo jesu li se zaustavili radi dogovaranja s mirovincima ili je nešto ozbiljnije zapelo. Ostaje nam od aktualnih primjera još Đuro Đaković, ne računajući Petrokemiju s obnavljanim procesom dokapitalizacije ili Podravku o čijem se napuštanju također redovito govori. To je već pitanje ekonomsko-političkog određenja, jer je logično da država neće ostati u baš svakoj industriji, ali neke bi ipak morala kontrolirati iznutra. Da se vratim na financijski sektor – velika je potreba i velika bi šteta bila da se ne pokuša oformiti banka za male i srednje poljoprivrednike i slično. Također, HEP bi morao ostati okosnica domaće energetike, pa bi ga se trebalo povezati s ostatkom resursa, Inom i Janafom i Plinacroom, umjesto početka i nastavka rasprodaje dionica - smatra Jakovčević.
Neven Vidaković iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta smatra da načelno ne postoje dobri i loši vlasnici, nego dobri i loši upravitelji.
- Ako je svrha državne imovine u gomilanju stranačkih zaposlenika, onda je to potpuno različito od toga da država kao vlasnik dobiva dividendu, a o zapošljavanju da odlučuje menadžment. Nažalost, mi smo imali jako puno prvog slučaja, a jako malo drugog. I na prodaju državne imovine treba gledati u perspektivi što će biti s njom nakon promjene vlasnika. Prodaja samo radi rješavanja državne imovine ili prikupljanja sredstava u proračun otkriva neplaniranje. Fokusiranje vlasništva u ključnim sektorima gdje bi djelomično državno vlasništvo davalo i stabilnost drugim investitorima, a dobivalo dividendu, izvedivo je. Isto tako, pogled na prodaju ovisi i o tome kome prodajete. Prodaja mirovinskim fondovima znači stabilnost drugog mirovinskog stupa. No pokazalo se da privatizacije nisu baš uspješne, jer ne vidimo velik razvoj i povećanje broja zaposlenih nakon prodaje. A prodaja radi prodaje je uvijek loša. Osim svega, jednom kad vlasništvo pređe u strane ruke, teško ga je vratiti, a ne postoje bogate države koje nemaju i puno imovine u svom vlasništvu - kaže Vidaković.
I dok se s njegovom konstatacijom o stabilnosti drugog stupa mirovinskog osiguranja nismo složili, pa smo to malo i dodatno raspravili, ostaje nam konsenzus da imamo posla s (na)opakim motivima rasprodaje. Jer nju nije moguće opravdati državnim i javnim interesom, nego tek onim u ime krupnog kapitala – sjetimo se opet Bakića i sličnih – koji nalazi korist u burzovnoj špekulaciji i živahnijem obrtu bez obzira na društvene posljedice takve igre. Štoviše, tako je i nastala ideološka podvala od teze da slobodno tržište najbolje garantira općedruštveni prosperitet, onom čuvenom svojom nevidljivom rukom, dok se poguranci više ni ne spominju.
I ako se danas često tvrdi da se prodavati mora, jer živimo iznad mogućnosti svoje privrede i jer je država najgori gazda, naprosto se sjetimo da se javne resurse itekako prodavalo i na prijelazu tisućljeća – banke i telekom, recimo – a kad se nipošto nije moralo. Jednostavno, zagovor nove ekonomske paradigme dobio je uvjerljivu prednost i upravo s toga mjesta treba osvijetliti smisao postojanja i djelovanja rečenih mirovinskih fondova koji su navodno smišljeni da na tržištu ljubazno oplode jednu četvrtinu naših izdvajanja za penzije. Ne, oni su projektirani kao mehanizam za crpljenje vrijednosti rada i javne imovine pod izlikom skrbi za budućnost društva, o čemu smo ovdje već nebrojeno puta pisali.
Obratimo stoga pažnju na rastuću propagandu za jačanje drugog stupa mirovinskog osiguranja, što nam nudi stratešku, objedinjujuću perspektivu na čitavu privatizacijsku tematiku. Drugi stup je instrument širenja tržišta u interesu privatnih velikih ulagača, dok su osiguravateljska društva avangarda financijske industrije i modernog kapitalizma. Njegova cijena pak jesu one puste milijarde kuna godišnje koje drugi stup odnosi iz državnog budžeta i za čiju se nadoknadu država mora stalno iznova zaduživati – uz samoubilačko joj forsiranje obveznica – a to se cinično naziva tranzicijskim troškom. I nakon svih loših iskustava s drugim stupom od početka prošlog desetljeća naovamo, nakon njihova gubitašenja i afera s lošim ili koruptivnim ulaganjem fondova u kompanije, mi danas opet govorimo o njihovu ulasku u nova strateška privredna uporišta ove zemlje, i to konzumiramo s dodatkom o javnoj koristi.
Ako je netko povjerovao da je država najgori gazda i da sistemsko povjeravanje tržištu jamči bolje sutra ekonomskih potencijala, uostalom, neka obrati pažnju na aktualni tragični slučaj Uljanika ili Ine povodom zatvaranja rafinerije Sisak. Hrvatsku zahvaća domino-efekt povlačenja države iz industrije, kakvo jačim zemljama danas više nipošto nije ozbiljno na umu, pa se mnoge nacionalizacijom i vraćaju na stare posjede u brodograđevnom ili naftnom ili prometnom sektoru. Nemojmo pritom pretjerano apstrahirati: državne banke su potrebne zbog monetarne politike koja je majka svih ekonomskih politika, kao i zbog industrijskih ili socijalnih ciljeva kreditiranja, dok je državna elektroprivredna kompanija nužna kod upravljanja energetskom politikom i uopće njoj pripadajućoj realnosti. Država je ta koja stabilizira tržišne potrese i koja povezuje privredu u cjelinu, naročito u manjim te perifernim zemljama bez političke moći i idealne ekonomske niše ili specijalnosti.
Ipak, u okolnostima gdje se i privatizacija zdravstvene primarne zaštite – prodaja ordinacija, znači – interpretira kao nužna i pozitivna, treba nam i novi pristup analizi te problematike. Nije moguće sagledati kontekst, pa ni utjecati na nj, stalnim zalijetanjem iz kampanjskog modusa aktivacije; te ne damo autoceste, te ne damo HEP, te ne damo Imunološki, te ne damo šume. Treba nam integralni odnos prema pitanju vlasništva nad glavnim proizvodnim resursima, zatim i spram problema društvenih i političkih relacija u samoj proizvodnji, a tek s te crte moći će se obraniti i pojedinačne vrijednosti.
