J. B. iz okolice Varaždina, čiji je puni identitet poznat redakciji Novosti, uspjela se obogatiti u svega nekoliko minuta. Vlasnicom četiri nekretnine, koje se prostiru na ukupno 4.244 kvadratnih metara, automobila Ford Escort, kao i ušteđevine oročene kod dvije različite banke, postala je koristeći postojeći pravni okvir te pomoć javnog bilježnika i jedne liječnice. J. B. se, naime, doslovno ušetala u lokalnu bolnicu i nakon zelenog svjetla spomenutog dvojca sa svojom starijom susjedom K. K., koja je tamo ležala na liječenju, sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. U zamjenu za navedenu imovinu, koja je odmah prešla u njeno vlasništvo, J. B. se obvezala da će se o oboljeloj brinuti sve do njezine smrti, a kako stoji u nedavnoj presudi Županijskog suda u Splitu, "njega" je trajala 22 dana. U tom roku je K. K. preminula. Budući da zbog terminalne faze bolesti u momentu sklapanja ugovora, na kojem je umjesto potpisa ostavila otisak prsta, nije bila sposobna izraziti slobodnu volju ni shvatiti posljedice toga čina, nasljednici K. K. još uvijek, osam godina nakon njezine smrti, pokušavaju poništiti sklopljeni ugovor.

Analizom recentne prakse domaćih sudova pronašli smo na desetke sporova koji se vode zbog ugovora o uzdržavanju, a koje aktivisti okupljeni oko umirovljeničkih udruga nazivaju lešinarskim biznisom i legaliziranom pljačkom. Zahvaljujući inicijativi Hrvatske stranke umirovljenika, takve prijevare, koje su omogućene zbog nedorečenog zakonskog okvira, uskoro bi trebale postati stvar prošlosti. Ta stranka, na čelu s predsjednikom Silvanom Hreljom, pokrenula je proceduru za izmjene Zakona o obveznim odnosima. Njima bi se strože regulirali postojeći instituti dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja i tako otklonile mogućnosti za daljnju manipulaciju starijim osobama.

Zlouporabama sigurno doprinosi i prilično slaba, gotovo nepostojeća podrška države onima koji se brinu za svoje starije roditelje. U tom slučaju ne možete uzeti bolovanje, raditi na pola radnog vremena ili dobiti status njegovatelja – kaže Tena Šimonović Einwalter

Ugovori o uzdržavanju karakteristični su za gotovo sve bivše socijalističke zemlje u kojima većina stanovništva posjeduje nekretnine. U Hrvatskoj je takvih oko 89 posto starijih od 65 godina i u pravilu sklapaju spomenute ugovore kada shvate da se više ne mogu skrbiti sami o sebi ili znaju da to neće moći činiti još dugo, zbog čega svoje povjerenje poklanjaju davatelju uzdržavanja. Pritom kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina odmah prelazi u ruke uzdržavatelja, dok je kod onih o doživotnom to slučaj tek nakon smrti uzdržavane osobe.

Oba se sklapaju na sudu ili kod javnog bilježnika, a motivi mogu biti različiti. Najčešće je riječ o starijima koji zauzvrat za imovinu od svojih nasljednika ili drugih osoba traže podmirivanje mjesečnog troška smještaja u domu ili pomoć oko zadovoljenja svakodnevnih potreba, u vidu plaćanja računa, održavanja higijene, kuhanja i drugih kućanskih poslova. Velikoj većini njih, pogotovo onima za koje nema mjesta u državnim domovima ili pak nemaju dovoljno novca da plate one privatne, to je jedan od rijetkih načina da si osiguraju koliko-toliko dostojanstven kraj života.

Na godišnjoj razini u Hrvatskoj se u prosjeku sklopi od 4.000 do 7.000 takvih ugovora. Prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, tokom lanjske, 2022. godine, pred sudovima je ovjereno 1.320 ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, dok ih je prema podacima Hrvatske javnobilježničke komore pred javnim bilježnicima sklopljeno 1.578 o dosmrtnom i 4.673 ugovora o doživotnom uzdržavanju. Dobar dio ih je, kažu naši sugovornici, sklopljen u poštenoj namjeri. No zbog njihove pravne nedefiniranosti, u oba slučaja često dolazi i do zloupotreba.

Iskorištene, najčešće starije osobe tako budu dovedene na rub egzistencije. Mnogi od njih nisu svjesni značaja i posljedica ugovora u trenutku potpisivanja, posebno jer su njihovi nazivi gotovo identični. Istraživanje Ureda pučke pravobraniteljice, koje je provedeno nad 500 osoba u dobi od 65 i više godina, pokazalo je da je tek sedam posto ispitanika znalo točno navesti razliku između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i da se 63 posto onih koji su već sklopili takav aranžman ili o tome tek razmišljaju, nije raspitalo o svojim pravima i obavezama. Čak i da su u potpunosti upoznati sa zbunjujućom terminologijom, mnogi i dalje mogu biti prevareni jer su u praksi zabilježeni i slučajevi u kojima su ugovori bili naslovljeni kao oni o doživotnom, dok se sadržajno zapravo radilo o odredbama koje se inače vežu uz dosmrtno uzdržavanje.

Silvano Hrelja (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)

Problem najčešće nastaje kada starija osoba ima veliko povjerenje u davatelja uzdržavanja, objašnjava nam Anja Ostopanj, pravna savjetnica Informativno pravnog centra (IPC) koji pruža besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim i marginaliziranim skupinama stanovništva na širem području Slavonskog Broda i Nove Gradiške. Budući da ne postoji nikakvo jamstvo da će se davatelj uzdržavanja pridržavati svojih obveza, niti on u pravilu zna koliko dugo će uzdržavana osoba uopće živjeti, te hoće li ukupni troškovi na kraju premašiti vrijednost ugovorene imovine, za pomoć im se obraćaju obje strane, ali i treće osobe koje u takvim slučajevima pronađu vlastiti interes.

- U velikoj većini slučajeva starije osobe davatelju uzdržavanja prepuste sve formalnosti, kao što je odabir vrste ugovora. Davatelj često ugovor napiše po unaprijed pribavljenoj špranci koju javni bilježnik samo solemnizira, što ostavlja mjesto manipulacijama. Naše iskustvo pokazuje da se zlouporabe ovih vrsta ugovora često događaju i između članova obitelji koji se osjećaju komotno jer kao davatelji uzdržavanja nisu pod tolikim povećalom okoline kao neke treće osobe, prijatelji ili susjedi - kaže Anja Ostopanj.

IPC-u se nedavno za pomoć obratila jedna starija žena. Kada ju je Ostopanj preko telefona upitala o kakvom ugovoru je točno riječ, rekla joj je da se radi o onom o doživotnom uzdržavanju.

- Nakon što je gospođa došla u naš ured sa svom dokumentacijom, utvrdila sam da ugovor o doživotnom uzdržavanju uopće nije potpisan, nego da se radilo o darovnom ugovoru s pravom doživotnog uživanja. U trenutku potpisivanja ugovora živjela je u zajedničkom kućanstvu sa sinom u kojeg je imala veliko povjerenje. Željela je da njemu ostane obiteljska kuća nakon njene smrti, a da ona živi s njim i njegovom obitelji u starosti. Dogodilo se to da je sin umro prije majke, a vlasnicom kuće postala je sinova supruga. Međusobni odnosi su se s vremenom narušili i gospođa koja ima samo pravo uživanja nije nikako zaštićena - govori pravna savjetnica IPC-a.

Trebamo vidjeti je li situacija postala nepopravljiva do te mjere da je ugovore o dosmrtnom uzdržavanju potrebno ukinuti ili je pak dovoljno da cijeli proces učinimo daleko transparentnijim. Na tom polju tek nam predstoje dogovori – govori Silvano Hrelja

Na otvaranje vrata za zlouporabu takvih ugovora utječe i čitav niz drugih okolnosti. Prvenstveno činjenica da čak polovica starijih osoba, koje prema posljednjem popisu čine više od petine stanovništva Hrvatske, živi u riziku od siromaštva. Osim toga, dodaje pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, socijalne usluge poput pomoći u kući ili dnevnih boravaka povremeno su im ili teško dostupne, a mnogima i potpuno nedostupne. U isto vrijeme se na mjesto u domu treba čekati i po devet godina.

- Zlouporabama sigurno doprinosi i prilično slaba, gotovo nepostojeća podrška države onima koji se brinu za svoje starije roditelje. U tom slučaju ne možete uzeti bolovanje, raditi na pola radnog vremena ili dobiti status njegovatelja. Na to smo upozoravali godinama, a i nedavno kod izmjena i dopuna Zakona o radu te Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju - kaže za Novosti Šimonović Einwalter.

Prema postojećem uređenju, Centri za socijalni rad nemaju nikakve direktne ingerencije u području instituta o uzdržavanju, osim u slučaju kada im se starije osobe same obrate za pomoć. Također, broj ugovora koje netko kao davatelj uzdržavanja može sklopiti je neograničen, a pritom se ne provjerava ni eventualna kriminalna prošlost davatelja. To znači da ih bez ikakvog problema mogu sklapati i višestruko osuđivane osobe.

Na te probleme već godinama ukazuju članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), čije je pravno savjetovalište najčešće prva adresa kojoj se starije osobe obraćaju za pomoć. Obično se radi o pitanjima vezanima uz mirovine i jednokratna novčana primanja, a Jasna A. Petrović, predsjednica te udruge, kaže da ne manjka ni onih koji se odnose na ugovore o uzdržavanju. Jedan takav slučaj posebno joj se urezao u sjećanje, jer se radilo o pozivu upomoć, molbi da doslovno pokušaju spasiti život starijeg čovjeka.

Anja Ostopanj (Foto: HRT)

- Bila je riječ o gospodinu iz Karlobaga koji nije imao potomaka, ali je imao nećaka u Njemačkoj koji ga je financijski pomagao. Kad je čovjek zbog moždanog udara završio u bolnici, nećak je prihvatio činjenicu da on ne želi ići u dom i preko interneta pronašao obrt za njegu. S njegovateljicom je dogovorena plaća za njene usluge, kao i svota za troškove domaćinstva i prehrane. Napravljen je i trajni nalog kojim joj je uplaćivan novac. Međutim, ona nije pustila u kuću prijatelje koji su ga željeli posjetiti i koji su nam se na kraju obratili za pomoć. Iako mu je bilo vidno loše, odbijala je i da ga se premjesti u bolnicu - prisjeća se Jasna A. Petrović.

- Uskoro smo doznali da je navodna njegovateljica čovjeka, koji je u međuvremenu slomio zdjelicu i oslabio 20 kilograma, strpala u auto i odvela do javnog bilježnika u Gospiću. Tamo su sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju na kojem je bio otisnut njegov palac, iako se radilo o pismenoj, obrazovanoj osobi. Alarmirali smo brojne institucije, podnijeli prijave i čovjeka uspjeli smjestiti u bolnicu gdje je uskoro umro - dodaje predsjednica SUH-a.

Kaže da su nakon svakog obraćanja nadležnom ministarstvu, tražeći da otklone postojeće probleme, u pravilu dobili isti odgovor. Poručeno im je da u slučaju kada osobi nije oduzeta poslovna sposobnost nema baš nikakve zapreke za sklapanje ugovora.

- Drugim riječima, oni smatraju da je ovo slobodna zemlja u kojoj svatko može raditi što hoće, pa tako i u zabludi pokloniti ili prodati cijelu svoju imovinu za jednu kunu. Najčešće iza tako legalizirane otimačine nekretnina stoji lobi u koji su umiješani javni bilježnici, davatelji socijalnih usluga, suci, a manjim dijelom i liječnici - veli Petrović.

Najčešće iza tako legalizirane otimačine nekretnina stoji lobi u koji su umiješani javni bilježnici, davatelji socijalnih usluga, suci, a manjim dijelom i liječnici – veli Jasna A. Petrović

Takvih primjera je mnogo, govori ona, a tek rijetki uspiju doći u javnost. Portal Telegram prošle je godine pisao o slučaju Davora Petričevića, dugogodišnjeg županijskog državnog odvjetnika, koji je nakon samo četiri mjeseca brige o 87-godišnjaku dobio stan u centru Osijeka od 250 kvadratnih metara i njegovu ušteđevinu. Istraživanje Drage Hedla pokazalo je kako su Petričević i njegova supruga Jasminka Sinčić-Petričević, inače voditeljica Zavoda za hematologiju KBC-a Osijek, 16. rujna 2013. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju s Antom Mandićem, koji je 26. siječnja 2014. preminuo u istoj bolnici. Analizom imovinskih kartica Hedl je utvrdio da je na isti način Zvonko Vrban, aktualni predsjednik Županijskog suda u Osijeku, stekao tri kuće i nekoliko zemljišta. Jednu od kuća, koje mu je ugovorom o doživotnom održavanju potpisanom 2001. ostavila Jelka Nemet, u međuvremenu je prodao za 952.500 kuna.

- Nema dvojbe. Riječ je o kriminalnom djelovanju koje se proširilo na veliki broj domova za starije i nemoćne, naročito one privatne i obiteljske. Iako je jednom od posljednjih izmjena Zakona o socijalnoj skrbi propisano kako osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, kao i one zaposlene na takvim poslovima više ne smiju sklapati ugovore o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, taj biznis i dalje funkcionira. Samo na nečije drugo ime - objašnjava predsjednica SUH-a, navodeći primjer starije udovice iz zagrebačke Dubrave.

Nedugo nakon što je smještena u obiteljski dom, potpisala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s njegovim vlasnicima, koji su stečenu nekretninu odmah prodali. Budući da su im zbog loših uvjeta uskoro oduzeli dopusnicu za rad, ženu su na kraju smjestili u garažu.

- Drugi su se vratili svojim obiteljima, a nju nisu mogli smjestiti u gradski dom jer zbog potpisanog ugovora na to nije imala pravo. U tu garažu joj jednom dnevno donesu topli obrok i to je to. Žena doslovno živi kao pašče. Uostalom, poznato nam je da je najmanje dvoje starijih, koji su početkom 2020. izgorjeli u Domu za nemoćne osobe Zelena oaza u Andraševcu, imali potpisani takve ugovore s njegovim vlasnicima. To je naprosto uobičajena praksa - ističe Jasna A. Petrović.

Tena Šimonović Einwalter (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju moguće je raskinuti jedino sudskim putem. Budući da parnice u takvim slučajevima traju jako dugo, a oštećeni i svjedoci u poodmakloj životnoj dobi umiru, većina ih naposljetku ne dočeka pravdu. Problem je i što je nakon smrti primatelja uzdržavanja jako teško sudski dokazati da pružatelj nije obavljao usluge na koje se obavezao potpisivanjem ugovora. Novosti su u posjedu presude Ustavnog suda od 18. svibnja, kojom je utvrđeno da je nasljednicima oštećenog A. S. iz Brista povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Parnični postupak pokrenut još 2001. zbog raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju još uvijek nije okončan. Osim A. S.-a, u međuvremenu je preminula i njegova nekadašnja uzdržavateljica, B. Š. iz Splita.

Pučka pravobraniteljica zbog toga se zalaže da se kroz izmjene Zakona o parničnom postupku takve slučajeve odredi kao hitne.

- U suprotnom, sudski postupci za raskid ugovora o uzdržavanju nemaju smisla. Starije osobe se, nažalost, mogu naći u situaciji da dobivaju upitnu ili potpuno neodgovarajuću skrb, a onda i umru, godinama čekajući kraj sudskog postupka - govori Tena Šimonović Einwalter.

Ona smatra da u praksi treba implementirati i niz drugih promjena: uvesti registar postojećih ugovora, promijeniti njihova zbunjujuća imena koja starije osobe mogu dovesti u zabludu te unijeti obvezu savjetovanja primatelja i davatelja uzdržavanja prije zasnivanja sporazuma. Konačno, kaže ona, potrebno je povezivanje podataka u koje bi uvid mogli imati suci i javni bilježnici. Tako bi, na primjer, mogli provjeriti je li primatelj uzdržavanja lišen poslovne sposobnosti i je li davatelj uzdržavanja osoba iz sustava socijalne skrbi, što predstavlja prepreke za sklapanje ugovora. Sve to sada ne mogu.

Jasna A. Petrović (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

- Registar treba uvesti radi boljeg praćenja stanja u praksi, a i to bi djelovao odvraćajuće na one koji možda nemaju dobre namjere. Također, starija osoba bi pomoću registra mogla provjeriti, recimo, koliko ugovora je netko već sklopio, jesu li neki od njih raskinuti i slično. To bi dakle pomoglo starijima da donesu informiranu odluku o tome žele li ili ne s određenom osobom sklopiti ugovor - veli pravobraniteljica, koja smatra da bi bilo dobro i ograničiti broj ugovora koji jedna osoba može potpisati.

- Svrha takvih instituta je da pomognu osobama koje se više ne mogu adekvatno skrbiti same za sebe ili znaju da to uskoro neće moći činiti, a pomoću ugovora o uzdržavanju si mogu osigurati skrb i njegu koja im je potrebna. Iako zlouporabe može biti i kod davatelja uzdržavanja koji brine za samo jednu stariju osobu, meni je upitno trenutno uređenje prema kojem možete sklopiti takve ugovore s neograničenim brojem starijih osoba - objašnjava ona.

Sindikat umirovljenika Hrvatske više od dvanaest godina zalaže se za slična rješenja, napravljena po uzoru na neke od europskih zemalja. Smatraju da bi jedan uzdržavatelj trebao moći sklopiti najviše dva ugovora, i to pod uvjetom da nije gonjen za kaznena djela protiv života, tijela i imovine.

- Tražimo da se u cijelu priču uključi socijali sustav, kao što je to, na primjer, slučaj u Nizozemskoj. Tamo socijalne službe izađu na teren, ispitaju situaciju, provjere o kojoj imovini je riječ, objasne svim zainteresiranim stranama njihove obaveze i značenje ugovora te na kraju nadziru cijeli postupak. U slučaju da se on ne provedi kako treba, socijalni radnici mogu intervenirati i pokrenuti postupak za raskid ugovora - tumači Jasna A. Petrović.

SUH se zalaže i za potpuno ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja te zadržavanje samo onih ugovora kojima imovina prelazi u vlasništvo uzdržavatelja tek nakon smrti uzdržavane osobe.

- U suprotnom je dovoljno da čovjek otisne samo svoj palac na komad papira i tako automatski ostane bez svih svojih nekretnina. Uzdržavatelj mu doslovno ne mora dati ni čašu vode. To će kod nas biti masovna pojava dokle god ima starijih od 65 godina. Državne institucije trebaju nešto poduzeti, ne mogu stalno govoriti da ih nije briga, da stariji mogu sa svojom imovinom raditi što hoće. Treba nam državna intervencija - ističe predsjednica Sindikata umirovljenika.

Kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina odmah prelazi u ruke uzdržavatelja (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)

Iako smatra da su ugovori o dosmrtnom neupitno problematičniji od onih o doživotnom uzdržavanju, pravobraniteljica se boji da njihovo ukidanje na prvu zvuči kao dobro rješenje, ali dodaje kako bi iz dobrih namjera na kraju u praksi mogle nastati loše posljedice.

- Naime, nakon njihovog brisanja iz Zakona o obveznim odnosima ugovori takvog sadržaja bi se i dalje mogli sklapati, ali bi se u isto vrijeme izgubili postojeći zaštitni mehanizmi, stroga forma koja je sada propisana. Trenutno ih mora ovjeriti sudac nadležnog suda, potvrditi javni bilježnik ili treba biti sastavljan u obliku javnobilježničkog akta. Brisanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nestale bi i te obaveze, što nikako ne bi bilo dobro. Stoga mislim da bi bilo bolje rješenje, uz zadržavanje stroge forme za obje vrste ugovora, uvesti dodatne, nove zaštitne mehanizme. Time bi država smanjila mogućnost zlouporabe - objašnjava Tena Šimonović Einwalter.

Prijedlogom izmjena Zakona o obveznim odnosima Hrvatske stranke umirovljenika, koji je u saborskoj proceduri od svibnja prošle godine, također je predviđeno ukidanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. No zastupnik Silvano Hrelja kaže nam da je svoj prijedlog spreman prilagoditi u skladu s rješenjem za koje se nada da će ga zajedno iznaći pravobraniteljica, resorno ministarstvo, akademska zajednica te predstavnici njihove stranke, umirovljeničkih udruga i javnobilježničke komore.

- S obzirom na to da je riječ o omraženom institutu koji se eksploatira na najgori način i tako pogoduje nekretninskom biznisu, osobno smatram da bi ga trebalo ukinuti. Time bi uspjeli stati na kraj postojećim zlouporabama, npr. da ugovore o dosmrtnom uzdržavanju sklapa rodbina zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, pa i odvjetnici, udomitelji i zdravstveni radnici. Međutim, ne mogu sam protiv svih. Ako kroz uvođenje registra, postavljanje ograničenja broja ugovora koje može potpisati jedna osoba i drugih rješenja, uspijemo suzbiti dugogodišnje manipulacije, onda ću se složiti s takvim prijedlogom - govori Hrelja.

On smatra da bi trebao postojati i jedinstveni obrazac za potpisivanje budućih ugovora koji bi se isključivo ovjeravali pri javnobilježničkoj komori.

- Među prijedlozima svih zainteresiranih za rješenje postojećih problema postoji dosta dodirnih točaka. Još samo trebamo vidjeti je li situacija postala nepopravljiva do te mjere da je ugovore o dosmrtnom uzdržavanju potrebno ukinuti ili je pak dovoljno da cijeli proces učinimo daleko transparentnijim. Na tom polju nam tek predstoje dogovori. Prije mjesec dana u ministarstvu je održan sastanak na kojem sam predložio da izmjene zakona idu u dva saborska čitanja. Tako bi i javnost mogla reći svoje - kaže predsjednik HSU-a i dodaje da bi nova verzija zakona trebala biti donesena u prvoj polovici naredne godine.