Ni Zakon o konvalidaciji iz 1997. godine, ni Pravilnik o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja iz 2008., kao ni brojni zahtjevi udruženja penzionera, medijski pritisci te apeli političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj, nisu bili dovoljni da se jednom zasvagda zatvori mučna tema naknadnog utvrđivanja radnog staža u periodu od oktobra 1991. do avgusta 1995. na području Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
Po domaćim Upravnim sudovima i u područnim uredima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), brojne oštećene osobe i dalje pokušavaju dokazati da su prije 30 godina na području tadašnje RS Krajine zaista radile i uplaćivale doprinose koje im je Hrvatska ostala dužna nakon odlaska u mirovinu. Prema informacijama koje smo dobili od HZMO-a, od 17. maja 2008. do 7. jula 2023., zaprimljeno je 37.170 zahtjeva za konvalidaciju staža. Od toga 19.965 zahtjeva pozitivno riješeno dok je 17.147 zahtjeva odbijeno. Trenutno je u postupku 58 zahtjeva.
Projekt građanskih prava (PGP) Sisak ukazuje na postojanje pravnih zapreka pri dokazivanju radnog staža zbog nedostatka pisanih dokaza. Kako za Novosti govori pravna savjetnica Danijela Žmukić, čak postoje slučajevi za koje postoje pisani dokazi, poput rješenja o rasporedu na određeno radno mjesto i rješenja o plaći, ali HZMO se ograđuje s tvrdnjom da taj staž nije bio evidentiran pri tzv. parafondu pa iz tog razloga ne može provesti postupak konvalidacije predmetnog staža.
Od 2008. do 2023., zaprimljeno je 37.170 zahtjeva za konvalidaciju staža. Od toga je 19.965 zahtjeva pozitivno riješeno dok je 17.147 odbijeno
- Ne priznaju se kao dokazi zdravstvene iskaznice već samo radno-pravna dokumentacija ili dokaz da je osoba bila prijavljena u evidenciji parafonda. Međutim, to nitko nema jer se radi o službenim evidencijama na koje osiguranici ne mogu utjecati, a i o višoj sili, odnosno ratnim zbivanjima uslijed kojih su nestali dokazi. U nekim predmetima ne priznaje se kao dokaz ni postojanje radne knjižice s upisanim i ovjerenim svim segmentima staža, a o svjedocima da ne govorimo. Svjedoci koji mogu potvrditi da je netko radio na određenom radnom mjestu saslušavaju se samo ako postoje pisani dokazi u vidu rješenja o prijemu u radni odnos, plaći, godišnjem odmoru i slično. Tu se radi o diskriminaciji unutar iste skupine ljudi jer je upravno-sudska praksa bila neujednačena. Jednima je radna knjižica bila valjan dokaz, a drugima ne. Također, neujednačena je praksa HZMO-a u postupanju i donošenju rješenja - pojašnjava Žmukić pravne i birokratske nedosljednosti.
Ona naglašava da ljudi podnose zahtjeve za konvalidaciju ratnog radnog staža prvenstveno zbog nedostatka godina za ostvarivanje uvjeta za mirovinu. Pošto se radi o socijalno osjetljivoj kategoriji, povećanje mirovine kod konvalidiranog radnog staža od 30-ak eura bi im svakako mnogo značilo. Iz dosadašnje prakse PGP-a vidljivo je da je veći broj njihovih korisnika u prvom stupnju primao negativne odluke područnih ureda HZMO-a, govori pravna savjetnica.
- Nadležni uredi HZMO-a imaju neujednačenu upravnu praksu. Slobodna ocjena dokaza leži na voditelju postupka koji sebi daje preveliki diskrecijski prostor za odlučivanje - tvrdi Danijela Žmukić.
Upravo ovakvo iskustvo ima Rajko Terzić iz Gračaca. On je od februara 1985. do avgusta 1995. bio zaposlen na mjestu pedagoga u Osnovnoj školi Dositej Obradović u Žegaru. Svoj slučaj je u više navrata pokušavao riješiti u Područnom uredu mirovinskog zavoda u Zadru, a potom i u središnjici u Zagrebu. Priznavanje spornog radnog staža od nepune četiri godine uspješno je završeno u jesen 2022. nakon nekoliko negativnih rješenja. HZMO ga je ipak uspio naći na platnim spiskovima. Postupak za konvalidaciju radnog staža vodila je putem punomoći njegova kćer Daria Terzić. Nakon što je Terzićev zahtjev isprva bio odbijen u Zadru, upućen je u Zagreb na HZMO. Tamo je prihvaćena njegova žalba i postupak vraćen u Zadar.
- Međutim, u Zadru su po drugi put odbili zahtjev i opet nas poslali u Zagreb. To je bilo loptanje. Rekli su nam da dokaza nema u arhivama, da bi na kraju, nakon četiri negativna rješenja, u petom HZMO ipak priznao tatin staž. Da nije bilo Pravnog odjela SNV-a, nema šanse da bi to bilo uspješno završeno. Ovo je nešto što bi moralo biti riješeno na šalteru jednim potezom pera, ali napravljena je takva komplikacija da bez pravnih savjetnika tu ništa ne možete sami. Davno bih odustala da nije bilo njih - prepričava Daria koja živi i radi u Trstu. Terzić je za svjedoke pozvao kolege, bivšeg direktora škole i učiteljicu. HZMO ih je kontaktirao, oni su potvrdili da je Terzić na mjestu pedagoga radio od oktobra 1991. do avgusta 1995., ali to nije bilo dovoljno da staž bude priznat. Pored toga, govori Daria, predali su kao dokaz njegovu radnu knjižicu, potvrde o bolovanju i izvještaje komisije.
- Kako im ni to nije bilo zadovoljavajuće, naveli smo sve moguće ljude koji su radili na različitim funkcijama u školi. Tata je imao još jednu nepovoljnu situaciju. U ljeto 1990. je imao saobraćajnu nesreću i bio je na bolovanju mjesecima. Od kraja 1990. do oktobra 1991., kada je počeo rat, nisu mu ništa uračunali. Tako da smo i za taj period morali raditi konvalidaciju. To su bila dva odvojena predmeta - govori Daria. Dodaje da je prvo pitanje koje su postavili Terziću u zadarskom područnom uredu bilo da li je učestvovao u ratu. Njegova kćer ističe da nije, a on je tu izjavu potpisao pod materijalnom i kaznenom odgovornošću.
- Tata ima tu sreću što je radio u Srbiji još 13 i po godina. A ovdje mu nisu htjeli dati ono što mu pripada i što je stekao poštenim radom. Od tih silnih dokazivanja i šetanja od šaltera do šaltera bili smo jako uznemireni. Neko ti maltene govori da lažeš, a činjenica je da je on radio na svom radnom mjestu. Zaista čudan osjećaj. Možda grešim, ali čini mi se da mu nisu htjeli priznati staž dok ne provjere da li je bio u ratu. Neka su i odradili tu provjeru, ali zašto to sve toliko dugo traje? Sve to skupa je kao da dokazuješ nešto što se dešavalo u paralelnom svijetu, kao da nije bilo stvarno - prepričava Daria.
Da mu HZMO nije priznao radni staž, Terzić ne bi mogao podnijeti zahtjev za invalidsku mirovinu. Osim toga, ne bi imao ukupan radni staž, ne bi ispunio kriterij za punu penziju, što znači da bi dobivao i manji iznos mjesečno. Taj staž iz ratnih godina mu je itekako važan za ispunjavanje kriterija za invalidsku mirovinu, s obzirom da mu je zdravlje narušeno.
Ovih dana otac i kćer dolaze u Hrvatsku na ponovno potvrđivanje invalidnosti. Na prvom vještačenju nadležni su ocijenili da je Terzić potpuno sposoban za rad, dok su mu u Italiji u visokom postotku odredili stupanj profesionalne nesposobnosti. Daria Terzić se nada da će Hrvatska uvažiti ocjenu druge europske države i da će njen otac Rajko nakon svih peripetija konačno otići u zasluženu mirovinu.
